Putopis iz Južne Amerike: Cordobesa (10/10)

Već sam bio odustao, i pomirio se s činjenicom da ovaj, posljednji dio putopisa neće izaći. Nešto mi ipak - neka potreba za krajem - nije davala mira. I tako sam sjeo, dugo se mučio i bdio nad tekstom sa željom da barem ovo ne ostane još jedna u nizu započetih i nikad dovršenih stvari. Da ga konačno predam i završim s tim, da pokraj objavljenog naslova ugledam stopostotni učinak, 10/10. I, više od svega, da te napišem, a onda krenem dalje.

---

Nema neke očaravajuće priče o prvom susretu, domišljat odgovor na standardno a-kako-ste-se-vi-upoznali pitanje koje ti na nekoj učmaloj večeri u isti glas postavi par na suprotnoj strani stola. Vruća je noć u nekom bezimenom, ogromnom klubu u argentinskoj Cordobi. U golemoj sam masi ljudi, sve je puno zalizanih muškaraca i lijepih žena, a ja slijepljen u toj gužvi upijam lake note neke pjesme iz 90-ih. Odjednom se pojavljuje preda mnom i šapne mi nešto na uho. Tek ću kasnije shvatiti da joj je netko ukrao mobitel pa mi je, vidjevši da nasred podija stojim sa svojim smiješnim ruksakom, hladnokrvno naredila da ga izvadim iz torbe i vratim joj ga. Moji su prvi dani u Argentini, nema šanse da u toj buci razaznam njene riječi. No entiendo, bespomoćno vičem, na što ona uviđa da sam extranjero, pa samo lijeno zakoluta svojim velikim crnim očima i nestane. Mozak mi tek naknadno registrira njenu gotovo strašnu ljepotu. Izduženog vrata kao noj, na vršcima prstiju tapkam po klubu – moja je životna misija pronaći je u toj gomili tamnih tjelesa.  

---

Potreba da joj budem blizu smjestila me u jedini hotel u okolici njenog sićušnog grada. Ona se ujutro iskrala iz snenog mraka i otišla na posao. Ostajem sam s njenim mirisom na bijelim plahtama. Ne mogu više spavati, pa u sedam i po ujutro sjedim na mokroj ležaljci pored vanjskog bazena i pijem lošu instant-kavu. Zloslutno sivo nebo nadvije se nad mene poput preokrenutog lonca. Poznam je tek nekoliko dana, na njenom sam kontinentu jedva dva tjedna. Vadim mobitel dok čekam da mi na potiljak padne prva krupna kap kiše. Stihovi koje utipkam su patetični, uz to još na lošem španjolskom. Privlači me njena sveobuhvatna crnina, Negra es la sangre que corre por tus venas Y ensangrentada esta tuya tierra negra. Zapitam se jesu li i pjesnici ovako blesavi, pa škrabaju riječi koje naviru direktno iz pleksusa. Sumnjam da je Jesenjin, taj vječito zaljubljeni dječak, ikad bio ovako smiješan.

Drhti mi cijelo tijelo, disanje mi je rascjepkano u kratke udahe, osjećam da mi se tresu ruke. Srećom, treba najprije otići do kioska, pa se  putem pokušam pribrati. Tek pred ulazom shvatim da to i ne znam zatražiti na španjolskom. Y protecion, nabacim prodavaču hineći spontanost. Solar? upita. Mozak mi trenutak procesuira informaciju, uviđa da mi nudi kremu za sunčanje. No, sexual, odgovaram i poželim se nasmijati, ali on mi mrtav ozbiljan vadi karton s najraznovrsnijom paletom meni nepoznatih proizvođača pa odabirem neke šarene.

---

Odlazim na trening u teretanu gdje ona radi. Na ulazu u dvoranu dočeka me njena poslovna rezerviranost, koja se ipak prelije u topao osmijeh, ali samo na trenutak – pravila su pravila, i posao posao. Njene su kretnje profesionalno uštimane, razbijene tek spontanim namještanjem narančastog rupca u kosi. Vadi pištolj za mjerenje temperature, nježno mi ga prisloni na čelo – pucaj, ljubavi. Uređaj kaže da sam u zdravom prosjeku. Upucat će me malo kasnije tip koji vodi grupni trening. Ležim na strunjači u lokvi vlastitog znoja, pogled mi se muti i gubi među blještavim svjetlima na stropu. Padam u sanjivu omamljenost od koje zaboravljam da mi je muka. Kako sam se dao nagovoriti na ovako nešto? Sumnjam da je Isadora Duncan ikad uspjela odvući Jesenjina na vježbe plesa. Ja sam zaljubljen, grozničavo pomislim i vratim se porivu za povraćanjem.

---

Prvi je dan nove godine, ležim na travnatoj obali pored rijeke i gledam je dok ležećke zuri u hladnu i bistru vodu, istu onu u koju je prije nekoliko godina prosula pepeo svoje majke. La Cris, spominjali bi ju ona i njena braća, i pričali o njoj onako kako stariji ljudi pričaju o prohujalim vremenima kad je sve bilo bolje. Negro es el grito de dolor que emitiste dando tu madre al negro Rìo. Sunce se sve više rumeni i počinje zalaziti iza udaljenih sierra, brdovitih pustopoljina u koje je zaljubljena. U kampu se polako pale svjetla, otvara se kiosk koji prodaje criollas i fernet, prodavačica se ironično nasmije kad ju upitam prodaje li led. Valjalo bi podići šator. kretnje proizlaze iz davnih, izviđačkih dana. Tek ovlaš opipam tanašni sloj materijala koji bi me, u skorim noćima na putovanju biciklom, trebao zaštititi od vanjskog svijeta. Ona preduhitri moj zaključak: prokišnjavat će. I bit će u pravu – nekoliko dana kasnije, u mjestu San Jose de la Dormida, iz sna će me trgnuti kapanje kiše po čelu. Među visoka stabla pada noć, isprva tamna i zatrta tmastim oblacima. Nebo se zatim raščisti, a mi na travu prostremo deku. Ležimo pod meni nepoznatim zvijezdama koje sjaje među krošnjama. Mira, govori mi ona dok prstom šara po nebu i imenuje neke od njih. Las tres Marias, el Cruz del sur. Neko vrijeme šutimo, sve dok ona ne kaže da je plaši što će s nama biti, ali da u nekim trenucima, kao sad, zna da bi sa mnom išla i na kraj svijeta. A qualquier lado, al fin del mundo – izgovori samouvjerenošću djeteta, lišena straha od nepoznatog. Ja šutim, sretan što sam živ, što ću jednog dana, bilo kako bilo, umrijeti spokojno. U šator koji miriše na novo rastegnemo tanašne prostirke. Ona se sklupča u moje krilo, njena crna kosa pada mi po licu i škaklja mi nos. Vani vijećaju cvrčci, njihov se zvuk miješa s melodijom neke udaljene reggaeton pjesme.

Neko vrijeme živim u njenoj velikoj staroj kući, s njenim bratom i najboljom prijateljicom. Suživot a la sudamericana, daleko od europskog moje/tvoje – svi kuhaju za sve i peru svačije gaće. Jutra provodim sam, pušim i gledam u daljinu, pisanje se čini suvišnim. Poželim istraživati duhove njenih predaka. Njen otac, crnomanjasti pendejo borracho, i svetica Cris, dobročiniteljica mjesta po kojoj danas nosi ime jedan vrtić. U zasebnoj hladnoj sobi, prekrcanoj obiteljskim relikvijama, ljušti se zid i pada po starim fotografijama. Neko vrijeme stojim pred nagomilanim kutijama, želim silovito zaviriti u njih, ali nekako u sebi utažim konkvistadorsku potrebu za kopanjem po tuđem.

Večer je, gledam je kako reže avokado. Oštricu starog noža, čija je ručka odavno zamotana selotejpom, zarije u njegovu ping-pong košticu i vadi ju spretno kao da životinji odstranjuje srce. Plod je pretvrd, u dućanu ga nisam dobro opipao. Estan buenos, branim se. En 2 dias. Misao da želim živjeti s njom sasiječe mi um kao taj njen nož. Da se zauvijek smije mojoj blentavosti i govori pasame la, a zatim izgovori meni nerazumljivu riječ, pa ja pokušam upamtiti da se tako na španjolskom kaže zdjela. A da ostanem živjeti ovdje? Pronaći kakav posao online, bezbrižno pisati priče, kupovati špežu za sitne novce, vječito psovati zbog toga što je u boci maslinova ulja zapravo ocat. Realnost me odjednom pljusne svojim hladnim, suhonjavim dlanom. Izvjestan je samo kraj. Datum odštampan na avionskoj karti. Odnos s rokom trajanja. 

Ona želi doći, a ja zamišljam na što bi to sličilo. Djevojka iz Argentine u mojoj pulskoj kaljuži. Osjetim strah – ugušit će nas malograđanština, tvrdokorno jednoumlje grada pod multi-kulti maskom. Pustiti da je pulska tapija izgrize kao jugovito more kamen, baciti je među razvratne poglede gladnih hijena, slušati kako me pitaju je li stigla ona moja da bi mi onda, jednom kada shvate da stoji iza mene, čvrsto stisnuli ruku i od srca mi – svaka ti, baš svaka čast – čestitali kao da sam ustrijelio kakvu egzotičnu životinju. Što će biti kad bude puhala studena bura i ona shvati da je moj grad samo relikvija života koja ljeti bukne poput nekontroliranog požara, a zimi tek smrdi na palež? Ona se stidi pričati engleski, sa mnom ne želi progovoriti ni riječi. Kako ću izdržati sva ta prevođenja – te preguntò si te gusta la ciudad, kaže da joj se zasad sviđa. Njen umorno-tužni pogled kad prođe početna uljudnost i nitko više ne razgovara s njom. Odjednom bačena u svijet mog krutog jezika, okružena tim čudnim šk ž ćšš štršš, no-se-entiende-nada zvukovima. Strpljivo i šutke sjedi u kafiću, čeka kad ćemo konačno kući. A ja bih, eto, naručio još zadnju i dovršio raspravu o komunalnom redu u starogradskoj jezgri.

Tek nakon svađa shvaćamo koliko smo ukopani u rovove kultura iz kojih smo potekli. Tvrdoglavo ratujemo i nimalo ne popuštamo pred tim našim velikim uvjerenjima, smatrajući ih univerzalnima i općepriznatima. A kasnije, kada se dojmovi slegnu, a ratište utihne, ponovo se pronalazimo i učimo nekad mijenjati sebe, a nekad tražiti da nas se prihvati. Kao da ranjivi balans ljubavi leži u usklađivanju te klackalice, ravnoteži između promjene i prihvaćanja. Aceptar y cambiar, esto tenemos que hacer, nada mas, bodrimo se poput suigrača koji na poluvremenu gube utakmicu.

---

Ponekad me pita što čitam na mobitelu, pa joj prepričavam bizarne anegdote iz pulske politike. Glavni akteri pojavljuju se kao likovi iz kakve basne: žena s bijelom kosom, gradonačelnik prijatelj, pa onda i mediji, el Iztarski, donde escribis vos, el Glaz Istre, la Istra ventikuatro.

Za Novu godinu radimo sushi i pijemo Fernet con coca. Žestica me guši i prošara mi lice i vrat crvenim mrljama. Pripit i bez majice šapćem njenom bratu da moram ići, da me cesta zove. Krijući se od nje zajedno odlazimo do šupe. Cesar u mraku izvlači ruzinavi bicikl prekriven paučinom. Vidi je, La vieja, već se zaljubljujem. Stvar je riješena, samo tako. Idem.

Za sve što činim postoji mogućnost da će je naljutiti. Nakon dugo vremena moram se u odnosu s nekim cenzurirati i paziti što govorim. Moje šale, otrovne strelice kojima sam tako bezbrižno gađao ljude i ne zamarao se posljedicama, odjednom su vidno bolne. No es un chiste para mi. Primoran sam prilagoditi se. Na njoj se ljutnja odmah pretvara u grimasu koja joj smrkne lice i učini ga još tamnijim, srdžba prožme cijelu njenu pojavu, navire kroz riječi i oblikuje joj ekspresije lica, modelira joj pokrete i hod – njen dotad nečujni korak srne naglo postaje topot od kojeg vibrira cijeli stan. Dum-dum-dum, podom odjekuje kivni marš. A ja joj zamjerim tu pasivnu agresiju i pomno pripremam svoju toksičnu bujicu riječi, pa joj u lice izbacim kancerogeni monolog. Zamahujem verbalnim mačem i namjerno gađam gdje boli. Ranjena, ona se sakrije pod plahte, tamo na dalekoj, drugoj strani kreveta. Čujem kako jeca i sa sebe ispirem srdžbu. Pokajnički joj priđem, u mraku se sjaje njene suze. Prepušta se mom zagrljaju kao životinja pred smrt. Neko vrijeme ležimo, sjedinjeni u nezgrapnom zagrljaju, i pitamo se što će biti sutra i do kada ćemo se uzalud pokušavati shvatiti. No te vayas, kaže ona, ali cesta me već uzela.

---

Stojimo na sivom šljunku pred njenom kućom, među nama bicikl na kojem ću se uskoro udaljiti u nepoznatom smjeru. Njene posljednje primjedbe: već mi je zabranila da vozim bez kacige, sad kaže i da čarape na šlape ne dolaze u obzir: ponete las zapatillas, dale, i ja poslušno skidam šlape i oblačim tenisice. Sjednem na previše natovareno vozilo i počnem okretati pedale. Teške bisage kao da pojačavaju gravitaciju. Ovo je šala, netko mi drži ruku na kočnici, pomislim dok se polako udaljavam, a volan mi treperi kao djetetu koje tek uči voziti. Jedva joj – trudeći se održati ravnotežu – posljednji put mahnem. Ona mi se smije, mira este pendejo, misli da ću odustati i vratiti joj se nakon dva dana, ali ponovo će me vidjeti tek za dva mjeseca.

Bilo je teško, barem do Brazila. Tada sam skrenuo prema jugu i svakim joj sljedećim okretajem pedala bio bliže. Ja sam lutajući vitez, na neishranjenoj kobili galopiram ususret svojoj voljenoj Cordobesi.

Bicikl više ne postoji – poklonio sam ga nekom tipu u bezimenom hostelu u Urugvaju pod uvjetom da nastavi njime putovati. Zadnji dio do nje prevaljujem busom, na autobusnom kolodvoru u Cordobi šofer konačno ubada posljednje skretanje i vozilo se zaustavi. Pet i pol ujutro je, nisam ništa spavao, ali sasvim sam budan. Stojim s istrošenim ruksakom koji mi je tip iz hostela dao za stvari i nestrpljivo čekam da mi vozač otvori vrata. Želim što prije pronaći taksi, stići do njene kuće i tiho joj se uvući u krevet. Dok lutam pogledom u iščekivanju oslobođenja, spazim je među ljudima, na pločniku me čeka s bratom i prijateljicom. Moji su cimeri u 5 ujutro prevalili 20 kilometara i došli po mene, zaključim, i tijelom mi prostruji osjećaj pripadnosti. Vratio sam se kući, pomislim dok osjećam kako mi se grlo veže u čvor. S izlaskom sunca stižemo do njene kuće. Uranjam u meku tminu njene sobe, zapahne me poznati miris neke dozrele voćke. Nekoliko sekundi u krevetu promatram njenu crnu siluetu. Poželim joj reći koliko sam maštao o ovom trenutku, ali ipak šutim. Čak i vječito upaljeni ventilator, kojem nikada ne polazi za rukom raspršiti sveprisutnu sparinu, miruje u tišini nadolazećeg jutra.

Vraćamo se s proslave nečijeg rođendana. Pili smo, ali ona je inzistirala na tome da odemo njenim autom. Roditeljski ju upozoravam da uspori, na suvozačevu mjestu nogom stišćem nepostojeću kočnicu kao da sam u vozilu autoškole. Gunđam što nismo išli taksijem i već se svađamo. Ulazimo u sobu i svlačimo se optužujući se. Pripiti jezici blebeću koještarije. Kad se umorimo jedan od drugog, legnemo svatko na svoju stranu kreveta. Udaljenost među nama veća je od one na madracu. Zapravo se uopće ne shvaćamo – govorimo, ali ne slušamo se. Razgovaramo na njenom jeziku, ali ne razumijemo se.

---

Ona želi napustiti bijedu svoje države i doći za mnom. Bit će teško, i nekoliko ćemo mjeseci morati biti odvojeni. Ali više nije bitno hoće li nas daljina i vrijeme, te abrazivne štetočine, ipak pobijediti i povrijediti. Nije bitno hoće li pobijediti sva ona skeptična lica. Što o ovakvoj ljubavi znaju incestuozni ljudi mog malenog grada? Pobjednici društvenih igara utorkom, pustolovi što nisu otišli dalje od staze Sedam slapova. Imam osjećaj da me nitko neće shvaćati, da neće moći razumjeti kako biti s nekim toliko udaljenim da noću na nebu gleda u neke druge zvijezde. Kako im objasniti tu neodoljivu potrebu da je promatram kako spava – svoju je ručicu postavila pod bradu, kao da se u snu hvali: vidi kako imam lijepo lice…

---

Posljednja je noć, a u njenoj tamnoj sobi gori tek crvenkasta svjetiljka od himalajske soli. I svaki taj posljednji – dodir, poljubac, zagrljaj. No quiero que te vayas. Moj suhi bijeli dlan miluje njen orošeni obraz i briše crne suze koje sljepljuju njene paučinaste trepavice. Riječi nisu utjeha, ali su jedino što nam preostaje. Quedate tranquila, yo te espero. De verdad? De verdad.

Zar su svi oproštaji ovog svijeta isti? Obilježeni autobusnim kolodvorima i smradom pišaline, čađom po zidovima, dosadnim prosjacima i jednoličnim glasom koji krči iz zvučnika i najavljuje kašnjenje tko zna kojeg autobusa. Čuvar zahoda pravi je fakin: ulaz u prostranstvo mokrih pločica ne naplaćuje, ali unutra čovjek shvati da papira nema – broj listova koje će od njega dobiti na ulazu razmjeran je broju pesosa koje će mu tutnuti u ruku. Papir za papir.

---

Već sjedim u busu, hrvam se s činjenicom da joj se ovoga puta ne vraćam. Ni njoj, ni svojoj kući, ja jednostavno nekud odlazim. Valjda mi to najbolje ide. Pogledam vani gdje ona još stoji i gleda me tužnog, crnog pogleda. Stoji i autobus, kreni više, jebote, gotovo poviknem i poželim da me se, kao vještim rezom skalpela, kirurški odstrani od nje, od ovog svijeta i novog doma. Želim se teleportirati na Forum. Vozač konačno ubaci u rikverc, i udaljenost među nama počne eksponencijalno rasti. Nekoliko letova, mučki zapaljena cigareta u toaletu nekog kanadskog aerodroma i već sam nazad u svojoj staroj Europi.

---

Sjedim u jednom autobusu što siječe Njemačku i, nakon četiri mjeseca, prvi put čujem svoj ubogi jezik uživo. „Mora na operaciju koljena“, niotkud kaže starica koja sjedi iza mene, i ja iskreno poželim da operacija dobro prođe. Postarija kontrolorka mi provjeri kartu, pa od mene dobije nesvjesni gracias, proizašao iz nekog već dalekog svijeta. Večeram s Romima koji su mi nekad bili susjedi, izgrlim jednog prijatelja u Zagrebu, mamuran se BlaBlaCarom vozim do Pazina i, za kraj, svoje putovanje po Južnoj Americi zaključim vožnjom starim vlakom od Pazina do Pule.

---

Odjednom je među nama beskrajna, jedanaest tisuća petsto šezdeset četiri kilometra duga linija koja se sa Stare tržnice proteže do neasfaltiranog puta pred njenom trošnom kućom u predgrađu Villa Allendea. Kako ona samo izgovara taj svoj viža ažende, mekano kao da su joj jezik i nepce pjenasti slatkiši…

---

Cijena ljubavi – transatlantski let od 5000 kuna, uz konstantan porast. Dodatne novčane zamke: osiguranje za covid, obavijesti o letu SMS-om, poseban izbor jela. Samo joj odštampajte taj datum, dajte mi da ponizno brojim dane, pažljivo ih križam na promo-kalendaru OTP banke.

---

Među nama države i granice, cijela jedna ploha beskonačnog oceana. Dani gmižu. Primoran sam vratiti se u realnost svoje pulske kasabe, svijet koji mi se do jučer činio davno iščezlom prošlošću. Nju pronalazim tek u svom mobitelu. Zarobljena u kavezu malog ekrana, tamagochi. Njena je kamera moj jedini prozor u sve što sam tamo doživio. Imam osjećaj da bih život, uz dovoljno duhana i Cedevite, mogao provesti promatrajući je. Naviknula se na moje voajerstvo, postavlja mobitel sa strane i vraća se svakodnevnim rutinama, a ja kroz kameru škiljim kao kroz ključanicu. Gledam je dok marinira neko povrće, ja zam vegetarianka, ili tiho pjevuši neku pjesmu de folclor dok posprema sobu. Ponekad nesvjesno posegnem rukom, poželim joj pogladiti kosu, pomaziti lice poput slijepca. Ruka mi je jedanaest tisuća kilometara prekratka.

Od nje sam, uz nekoliko suvenira, ponio tek staru i već izlizanu fotografiju. Na njoj je nasmijano dijete, leži u krevetu u prevelikoj bijeloj spavaćici koju je vjerojatno naslijedila od starije sestre. Na usnama vrckav osmijeh, vrijeme je za spavanje, ali njeni nestrpljivo prstići iziskuju još jednu priču za laku noć. Bit će da je njena majka, kao i ja bezbroj puta, osjetila potrebu da takvu ljepotu zabilježi fotoaparatom.

Dočekao sam i taj dan. Nakon nekoliko tjedana na brodu po Dalmaciji, noću konačno stižem u Pulu, pa odmah sjedam u auto i vozim za Zagreb. Prolom oblaka prati me od Gorskog kotara sve do zračne luke. Ne marim za pljusak, na parkingu aerodroma sasvim bezbrižno šećem prema Dolascima. I onda je, nakon sto trideset četiri dana, ugledam u daljini. Došla je, stoji pod nadstrešnicom s velikim ruksakom na leđima i u ruci steže plavi kofer u koji je stao cijeli njen život. Odjednom je tu – u toplo popodne leži na mojoj olinjaloj istranki, pije spritz aperol na Forumu, u sjenovito jutro izlazi iz šatora na Fratarskom, živimo u stanu koji postaje naš. Stvorila se preda mnom kao u kakvom popodnevnom snu kasnog ljeta, i mi smo pobijedili. Ganamos, mi amor.

Danas je stan tih i prazan, a ja forsiram povratak onom razdoblju prije nje. Iz inata gledam samo crno-bijele filmove, koegzistiram s prašinom, ne punim frižider, gotovo ne kuham i ne jedem. U prljavom vešu sljubljuju se bijela i šarena odjeća, ne mareći hoće li u perilicu zajedno. Uzalud s noćnog ormarića mičem našu sliku, uzalud s kreveta uklanjam njen jastuk pa svoj nadmeno postavljam na sredinu madraca. Proganja me i nakon nekoliko temeljitih čišćenja – njene duge crne vlasi kao da rastu iz keramičkih pločica, odnekud izviri gumica za kosu, u nekom zakutku ormara pojavi se crna vesta koja joj na povratku nije stala u kofer, iz frizera me prijeteće promatraju njene veganske pljeskavice. Kompulzivno se rješavam svega njenog, tek nekoliko tragova strpam u kutiju s uspomenama. Misli mi se vraćaju na sunčani zimski dan kad smo se vratili na aerodrom, a njen se plavi kofer s plastičnim kotačićima krenuo kotrljati u smjeru Odlazaka. Me haces un pucho? pitala me pred ulazom, i ubrzo je pušila posljednju cigaretu koju sam za nju smotao, a ja promatrao kako je pri  uvlačenju dima već nestalo onih nespretnih kretnji koje odaju nove pušače. Je li ovisnost o pušenju jedino što će iz Hrvatske ponijeti sa sobom, pitao sam se. Ugasili smo cigarete u pepeljari kao da je to dio nekog rituala u kojem se lišavamo jedno drugog. Jedna mutna šetnja do šaltera, izdavanje karte, posljednji zagrljaj i ona pokretnim stepenicama već zauvijek odlazi iz mog života. Još smo se jednom, posljednji put, pogledali iz daljine. Učinilo mi se da se blago smije.

---

Dugo se borim, a onda konačno odlučim sjesti i urediti bilješke koje su nastajale tijekom cijele jedne godine. Pišem bez zadrške, svjestan da se moram ogoljeti i da ću ispasti smiješan i patetičan. I zapitam se: je li bilo vrijedno? Jesmo li zaista morali pokušati, unatoč tome što smo i sami slutili da će ovako završiti? Čini mi se da je ljepota života u takvim, nepromišljenim i nelogičnim odlukama. Dopustiti impulzivnoj emociji da te pomete, pa čak i planirati cijeli jedan život sukladno njoj. Sagraditi zajednički dvorac koji lebdi u zraku i polako, korak po korak, izgubiti bitku s realnošću. Kapitulirati, ali maestralno, a da  se ne pitamo što bi bilo da nismo pokušali. Danas, nakon što smo u Puli pola godine vodili ljubav i rat, a onda odlučili reći dosta, osjećam da smo ipak pobijedili.

---

Pisati uopće nije lako. Već odavno osjećam da mi misli imaju slova i zareze, a nerijetko pomislim i da cijeli svoj život usmjeravam prema onom što bi jednom mogla postati dobra priča. Živjeti da bi se pripovijedalo, bit će da sam se sveo tek na to. I zato sam, kako bi rekao dobri Sem, i tebe morao pretvoriti u tekst, učiniti te pukim književnim likom, i to je moja izdaja. Napisao sam te, a sada moram dalje.