Putopis iz Južne Amerike: Koktel cjepiva (1/10)

Plan je bio da se prije odlaska u Argentinu cijepim trećom dozom, ali su mi epidemiolozi u Puli rekli da, s obzirom na moju situaciju, to ipak nije moguće. Samo nekoliko dana prije puta sam, naime, u svojevrsnom vakserskom perfomansu otišao u Ljubljanu i, na zgražanje protivnika cijepljenja, liječnici dao da u mene uštrca čak tri injekcije: cjepivo protiv žute groznice, hepatitisa A i nekog tifusa, čini mi se trbušnog. Od tih cjepiva do boostera, rekli su, treba proći bar desetak dana, vrijeme koje zbog ranije kupljene karte jednostavno nisam imao. 

Ubrzo sam se uvjerio da će u Južnoj Americi prelaženje granica biti poprilično komplicirano. Pravila koja vrijede da bi čovjek, recimo, ušao u Čile striktna su i varljiva. Ono što vrijedi danas, možda sutra, u trenutku kada graničnom policajcu bude pokazivao putovnicu, više neće. A nema li sve potrebne papire i uvjete, u tu zemlju jednostavno neće ući, pa makar se i zvao Novak, ili prezivao Borić, kao njihov novi predsjednik čiji su preci iz Hrvatske.

Čekanje na red u udobnosti vlastite ležaljke

Raspitavši se, ubrzo sam saznao da cjepiva u Argentini ima dovoljno – dostupno je svima i u roku od nekoliko minuta. To nipošto nije slučaj s testiranjem: na malobrojnim punktovima vladaju tolike gužve da neki ljudi red čekaju u udobnosti vlastite ležaljke, hladeći se pod suncobranom kojeg su također ponijeli iz svog doma. Cjepiva, dakle, ima, ali kojeg, to je već druga priča. Ovdašnji su ljudi uglavnom cijepljeni Sinopharmom ili Sputnikom, a mnogo je onih – nisam to vjerovao dok priču nisam više puta čuo iz prve ruke – koji su primili različita cjepiva. Pukog primjera radi, jedna mi je starija gospođa rekla da je cijepljena dvjema dozama Sinopharma i da je nedavno primila i treću dozu, ali drugog cjepiva.

-Terzera de… Astra Zeneca! – rekla mi je gotovo ponosno.

S obzirom da cjepiva ima, odlučio sam provjeriti cijepe li i strance, kako bih i sam primio treću dozu i lakše putovao u susjedne zemlje. Jednog sam vrućeg dana, hodajući po omanjem gradiću u kojem trenutno boravim, nakon duže potrage konačno naišao na bolnicu. Pokucao sam na zatvorena staklena vrata, prišao mi je zaduženi domar. Objasnio sam mu svoju situaciju – da sam extranjero, i pitao postoji li mogućnost da se cijepim. Vacunarse? Uljudno mi je rekao da se vratim sljedećeg jutra. Odlazeći, već sam smišljao literarne zaplete koje bi me mogle zateći sljedećeg dana. Vidio sam pred sobom nekakvog mudrog doktora, s podebljim naočalama, koji me u svojoj ordinaciji pita čime sam se ranije cijepio.

San i java stranca u bolničkoj čekaonici

-Yoo…Pfizer – zamislio sam kako mu govorim, na što on neznatno podiže svoje guste obrve. Gleda me poprijeko, smatra me elitistom, europskim kolonizatorom koji poštenim argentinskim ljudima uzima cjepivo, a još bi se i cijepio Pfizerom. Nema ti tu te fine robe, misli si u sebi. Ipak je darežljiv, nudi mi druge alternative. A ja, vjerujući mu, dopuštam da u mene uštrca što god mu je po volji. Nakon svega što su on i kolege doživjeli u posljednje dvije godine, dao bih im da mi ubrizgaju i pola deca deterdženta. Ili ayahuasce, ili blata, a kamoli nekog drugog cjepiva. Samo kojeg? Pitam ga s čim je najbolje promiješati Pfizer, on razmišlja. Kažem mu da sam studirao anglistiku i rusistiku, možda bi se po tome trebali ravnati. Uvažava moje sugestije, zajedno smišljamo koktel. Hladni rat, potrebno: 2 mjerice Pfizera, 1 mjerica Sputnika. Način pripreme: uštrcati dvije doze američkog Pfizera u razmaku od mjesec dana. Pričekati oko 6 mjeseci, pratiti stanje. Zatim se okrenuti Rusima - duboko zamrznutu dozu Sputnika dobro promiješati (a ne protresti) i injekcijom preliti preko ranije ubrizganih doza.

U stvarnom me svijetu dočekao ponešto drugačiji scenarij. Kada sam se sljedećeg jutra priključio nekolicini ljudi koja je čekala ispred bolnice, pred nas nije izašao doktor podebljih naočala, već zajapurena velika žena u bijeloj kuti.

-Hoy tenemos Pfizer! – uzviknula je, prezentirajući cjepivo koje se nudi tog dana, kao kad konobarica gostima predstavlja što tog dana restoran nudi za marendu. Potiho sam, bojeći se malo onog doktora, i nju upitao mogu li se cijepiti kao stranac. Uzela mi je putovnicu i ubrzo se vratila. Do tada je već bio red na meni. Posjela me u čekaonicu, gdje je svako toliko nailazila djevojka sa špuntom u ruci. Piknula je stariju ženu do mene, promijenila špricu, piknula mene.

Iz bolnice sam izašao s papirom koji su mi dali - službenom potvrdom da sam primio treću dozu. Dodatnih dokaza, poput digitalne potvrde, jednostavno nema. Pogledao sam papir. Podaci su ispisani ručno, na listu otrgnutom iz promo blokića za neki lijek. Pečat ustanove, nekakav potpis te dodatan pečat koji samo kaže „Pfizer“. Zamislio sam kako potvrdu, kroz nekoliko mjeseci, rascufanu i punu mrvica od duhana vadim u nekom zavodu u Puli te na temelju nje tražim produbljenje covid potvrde...