Putopis iz Južne Amerike: Paragvajska nostalgija (8/10)

Sjedio sam na njihovom kožnom kauču i trudio se da nogama, još prašnjavim od puta, ne uprljam njegovu snježnu bjelinu. Umor mi je prožimao čitavo tijelo – tog sam dana biciklom konačno stigao do vrha argentinskog sjevera, a zatim ušao u Paragvaj i dopedalirao do Asunciona – pa nisam s previše pažnje slušao što mi priča nizozemski par koji me, zahvaljujući jednoj aplikaciji za putujuće bicikliste, besplatno ugostio u svom modernom stanu. Na trenutak mi je pogled odlutao kroz prozor. Ponad masivne ograde na ulazu u novu zgradu, gdje je zaštitar legitimirao svaku novu pridošlicu i propuštao unutra skupocjene automobile, pružao se pogled na nekoliko sličnih novogradnji, uklopljenih u novi hip kvart gdje su, zbog previsokih cijena najamnina, obitavali mahom Europljani.

Golf i utrke za Europljane

Trgnuo sam se iz snatrenja i trudio se slušati Harmu, sredovječnu ženu čije sam ime, iz zahvalnosti, odmah pokušao upamtiti formulom „Karma sa H“. Uživljeno mi je pričala kako su Paragvajci veoma tihi, povučeni ljudi, te da ovdje ne očekujem otvorenost i gostoljublje na koje sam se već zasigurno navikao u Argentini. Šefica velike tvornice u kojoj se, ako sam dobro shvatio, obrađuju kožice u koje se umotaju kobasice, u Asuncion se prije dvije godine preselila s mužem. Eric, po struci inženjer, odlučio je da mu se u Asuncionu ne da raditi, pa je dane provodio igrajući golf ili baveći se organizacijom nekakve čudne utrke koja se održavala jednom mjesečno i također okupljala druge Europljane u gradu. Nadovezavši se na riječi vlastite žene, dodao je kako ne shvaća zašto Paragvajci uopće ne piju kavu. A oni rijetki koji to čine, nastavio je s podignutim kažiprstom, u nju nikada neće uliti mlijeka.

Strpljivo sam čekao da završe, boreći se sve teže – ta ipak su mi besplatno dali krevet s čistim plahtama i ponudili da se slobodno odem brčkati u bazen na vrhu zgrade – s mišlju kako prema njima osjećam sve veću dozu antipatije. Živcirale su me te njihove vješto upakirane rečenice, jezične konstrukcije kojima su sve Paragvajce generalizirali i stereotipizirali, trpali u jedan te isti koš, zaokruživši zatim sve s nekoliko ušmirglanih i utješnih rečenica. „But they are genuinely good people“, srdačno je zaključila Harma i ponudila me indijskim oraščićima i nekim profinjenim čajem.

Netko s trunkom više morala bi se možda zasitio tog igrokaza, ustao bi s bijelog kauča i pokupio se iz stana. Ja sam, drobeći zubima orašaste plodove i srčući čaj iz skupocjene šalice – a sljedećeg dana sam se i brčkao u bazenu - mogao tek zaključiti kako nisam ništa bolji nego nizozemski par: strpao sam ih, baš kao i oni sve Paragvajce, u isti koš, onaj sa sebi sličnim, bogatim Europljanima koji se dosele u Južnu Ameriku, pronađu stan u najskupljoj četvrti grada i žive u hermetičnom sistemu gdje im se upoznavanje lokalnog stanovništva svodi na kratak razgovor sa zaštitarom koji im podigne rampu pri ulazu u zgradu. Jednog će se dana vratiti kući, pa će moći i drugim ljudima sa Starog kontinenta docirati o tome kako se ovdje živi i kakvi su ljudi. Možda sam bio kao i oni, no ipak sam si obećao da ću pri izlasku iz zemlje o ovdašnjim ljudima imati drugačije mišljenje u odnosu na njih.

Autoput ili stara cesta

Prije nego smo se rastali – europski, čvrstim stiskom ruke – objasnili su mi da postoje dva načina da biciklom stignem do Brazila, koji je od Asunciona bio udaljen tek tristotinjak kilometara. Mogao sam voziti po netom izgrađenoj autocesti, koja je imala i traku za bicikliste, ili starom i podosta dužom cestom krenuti u unutrašnjost zemlje. Nisam imao volje tri dana voziti po sterilnom autoputu, osluškujući tek zujanje automobila i gromoglasnost kamiona, pa sam tog jutra krenuo starom cestom bez jasne ideje gdje ću se te večeri zaustaviti.

Da je Harma kojim slučajem saznala kako sam proveo dan, vjerojatno bi mi zadovoljno dobacila kako me upozorila na takvo što. Prolaznici koje sam susreo bili su rezervirani i škrti na riječima. Tek bi mi poneki, u maniri kakvog konobara kojem je u rujnu već dosta svega, nevoljko dobacili gdje mogu nešto prezalogajiti ili nalazim se na dobrom putu za sljedeće selo. Drugi su naprosto izgledali tužno, činilo mi se da njihova tamna lica odaju dojam da su nedavno izgubili kakvu voljenu osobu, zbog čega sam nekoliko puta odustao od same nakane da im se obratim.

Zamišljao sam kako se sredovječna Nizozemka samodopadno smiješi dok sam zaključivao kako zaista postoji razlika u odnosu na Argentinu, gdje su čak i vozači na skuterima uredno znali usporiti i raspitivati se kuda sam krenuo, pa bih tek kasnije shvatio da sam s kakvim Ezequielom paralelno vozio punih 15 minuta i pročešljao popriličan broj tema. Premda se čovjek na ovakvoj vrsti putovanja navikne uvijek odgovarati na ista pitanja, u drugu mi je ruku dobro došao predah od ponavljanja iste priče. Svidjelo mi se s njima biti na distanci, no nisam odustajao od nakane da pronađem ono gostoprimstvo i ljudsku dobrotu koji nadilaze granice i države i zbog kojih jednog dana kad se vratim u Hrvatsku, docirajući svojim sukontinentalcima o tome kako se ovdje živi, neću reći da su Paragvajci melankolični ljudi koji ostavljaju dojam da im je netko slomio srce.

Vatrogasna odbijenica

Tog sam dana odvozio više nego inače, ako ne i najviše ikad - oko 140 kilometara – i u oko 9 i po navečer stigao sam do grada po imenu Villarica. Svoju sam sreću po pitanju prenoćišta, budući da mi je to i ranije znalo upaliti, odlučio okušati u lokalnoj vatrogasnoj stanici. U Google maps sam jednostavno upisao „bomberos“ i uputio se prema njima, znajući da ću i u to doba naletjeti na nekoliko dežuraca.

Lijeno su sjedili ispred stanice, ni sami ne znajući što bi sa sobom. Jedan od njih, mladić u ranim dvadesetima, izašao mi je ususret, pa sam ga upitao bih li gdjekud u sklopu stanice mogao postaviti šator. Još dok sam mu se obraćao stekao sam dojam da me jedva sluša, da samo čeka da završim svoj istrenirani kratki monolog i kaže mi da pokušam negdje drugdje. Kada je to i učinio, upitao sam ga mogu li razgovarati sa šefom stanice. Uspravio se, kao braneći vlastiti teritorij, i poručio mi da je šef na sastanku unutra te da eventualno mogu pričekati ispred. Neko sam vrijeme to i činio, a onda naprasno osjetio onu neodoljivu želju da, unatoč tome što je već pala noć, krenem dalje. Takva se ideja vjerojatno rodila iz pukog inata mladom vatrogascu, budući da me sve do tog trenutka na putu nitko nije odbio i da sam svaku večer, na ovaj ili onaj način, uspio nekako naći smještaj. No, bilo je u tom pomalo ludom pothvatu i još nečeg.

Sam na svijetu

Kada sam, unazad nekoliko godina, jedno kratko vrijeme boravio u Rusiji, zov ceste me sustigao sve do Krasnodara i usadio mi ideju da se kući vratim na biciklu. Takav je pothvat, osim zbog činjenice što sam kao učitelj engleskog jedva zarađivao i za najosnovnije potrebe, ostao neispunjen zbog jednog ultimativnog straha: pomisli da bih jedne večeri, u kakvoj ruskoj zabiti gdje kilometrima naokolo nema kuća ni ljudi, trebao postaviti šator i u njemu zaspati potpuno sam. Taj sam strah sa sobom ponio i u Južnu Ameriku, znajući da ću ga se kad tad morati otarasiti na jedini mogući način, tako što ću u kakvoj zabiti, gdje kilometrima naokolo nema kuća ni ljudi, postaviti šator i u njemu zaspati potpuno sam. Dugo sam se vremena izvlačio na južnoameričko gostoprimstvo ljudi i jeftine argentinske hotele, gdje sam sobu znao pronaći i za pišljivih 35 kuna. No, te sam noći, dok su vatrogasci i dalje sjedili pred stanicom, a unutra se održavao sastanak, znao da je stigao trenutak za to.

Krenuo sam u noć i, pustivši za sobom posljednja svjetla grada, našao se u potpunom mraku. Imao sam osjećaj da je preda mnom ogroman crni zid u kojeg ću se, kao Truman u horizont, svakog trenutka zabiti. U realnost me, budući da je moja treperava svjetiljka bila više nalik krijesnici, vratio tek kakav automobil koji bi tuda prošao i svojim svjetlima sveobuhvatnoj tmini ponovo dao obrise stvarnog svijeta. U jednom sam se trenutku jednostavno zaustavio i odlučio kampirati usred, kako mi se učinilo, pustog polja pored ceste. U mraku sam digao šator i skuhao nekakav rižoto iz vrećice. Bio je sasvim neslan, pa sam u nedostatku soli u njega ubacio nešto juhe u prahu i time dobio sasvim solidan obrok.

Prije spavanja sam neko vrijeme sjedio na travi ispred šatora i gledao zvijezde nepoznate mi hemisfere. Čovjek u takvim trenucima pomisli kako je shvatio sve ono važno u životu, pa sam sebi obećao da se više nikada neće zamarati onim nepotrebnim tričarijama za koje mu se, pod zvjezdanim nebom, čini da su ga mučile u nekom prošlom životu. Sam sam na svijetu, pomislio sam i zapitao se bojim li se i dalje predstojeće noći. Što će biti jednom kada potegnem patent i zatvorim se u šatoru? Tko će me, u toj malenoj i krhkoj krletci čiji su zidovi tanji od plahte, zaštititi od silnog, ogromnog svijeta kojeg ću pustiti vani? Osjećao sam se sretnim, a sretan čovjek može bezbrižno zaspati gdje god se nalazio. Mirno sam spavao sve do zore, ustao, skuhao si kavu i, gledajući prve zrake sunca na istoku, poput djeteta se radovao novom danu.

Autocesta koja siječe

Tog sam jutra nastavio voziti po staroj cesti, da bih ubrzo shvatio kako se ona sve više udaljava od Ciudad del Este, grada na samom istoku zemlje gdje sam planirao ući u Brazil. Posustao sam i odlučio popeti se na sasvim novu autocestu, prožetu modroplavim asfaltom boje noći koji je izgledao kao da se još suši. Cesta se poput duguljaste tamne zmijurine protezala od Asunciona sve do granice, gmižući pritom po svemu što joj se našlo na putu i nerijetko sijekući ravno kroz naseljena mjesta. Gdje je do nedavno vladao mir malog mjesta, sada su stanovnici živjeli uz neprestanu buku tutnjajućih automobila i preglasnih motora. Sela su, kao da je u njih prodro golemi asfaltni nož, bila presječena na pola, a zatim zašivena visokim mostom koji su mještani morali proći kako bi došli na drugu stranu. Mjesto je odjednom dobilo svoj sjeverni i južni dio, a mještani primorani naviknuti se na novu konfiguraciju - mesnica na jugu, trgovina na sjeveru, frizer gore, kafić dolje. Dva zasebna svijeta, kao dva otoka, spojena tek prohodnim mostom koji je postao najprometnija ulica u mjestu.

Teklo je popodne, a sunce me polako preskočilo i počelo mi se spuštati iza leđa, svejednako me bodući svojim vrelim zrakama. U odsustvu hlada sam se zaustavljao pored ograde autoceste, sjedao na pod i pušio cigaretu gotovo ležeći, iskoristivši pritom komad hlada pod biciklom. Falilo je još četrdesetak kilometara do brazilske granice, pa sam se već pomirio s činjenicom da ću i te noći prespavati negdje na otvorenom. Prošao sam kroz još nekoliko manjih, duguljastih sela s raštrkanim kućicama niskog krova, pred kojima bi na plastičnim stolicama sjedile i čavrljale obitelji na okupu. Nikada ni sam smogao hrabrosti da nekog direktno upitam mogu li postaviti šator u njihovom dvorištu, en su patio, pa sam mogao samo maštati o tome kako me netko od njih ugošćuje u svom domu. Idealan trenutak da to prvi put učinim, upoznam gostoljubive ljude i nizozemskom paru konačno dokažem da su bili u krivu.

Vidio sam kako Emiliano grije roštilj, a njegova žena Guadalupe, sa svojim dugim crnim pletenicama kakve imaju Indijanke u filmovima, pokazat će mi gostinjsku sobu, pustiti ću stvari i istuširati se, pa ćemo kasnije jesti mesa i piti Fernet kolu iz ogromnog vrča koji će se vrtjeti iz ruke u ruke, a iz treštavog će zvučnika svirati paragvajska folklorna muzika, i plesat ćemo sve do kasno u noć, sve dok od umora i pijanstva više ne budem mogao stajati na nogama, pa će me Carlos i Guadalupe sami odnijeti do postelje, a zatim mi još i staviti puniti mobitel, i ujutro ćemo se pozdravljati kako spada, zagrljajem, i za put će mi još i dati smotuljak s hranom i bocu leda.

Mercedes-Benz lanac

Iz snatrenja me trgnuo zvuk koji mi je od ranije bio poznat, pa sam odmah znao da mi je portapaki, željezna konstrukcija na koju se postavljaju torbe, popustila i da sada riba o zadnju gumu. Stao sam i osvrnuo se: oko mene nije bilo nijedne kuće, a kasno je popodne polako ustupalo mjesto nadolazećoj večeri. Po podu sam tražio šaraf koji mi je ispao, kudeći se zbog činjenice što nisam uzeo nijednu rezervnu. Krajičkom sam uha čuo kako se pored mene zaustavio jedan od mnogih motora koji su ovuda vozili. Nisam se ni osvrnuo, budući da sam bio ljut na sve i svakoga: na sebe, na ovu zemlju i njene rezervirane ljude, na Nizozemce koji su bili u pravu, na perspektive, države i granice.

On je bio strpljiv, čekao je da, uz konstantne psovke i mrmljanje sebi u bradu, ponovo osposobim bicikl. Tek sam se tad okrenuo i ugledao ga, tog omanjeg starčića u bijeloj majici, s ogromnim i smiješnim Mercedes-Benz lancem koji mu je nezgrapno visio oko vrata. Vjerojatno bih ga, onako ljut, ekspresno otpilio da nije bilo tog lanca: od srca sam se nasmijao. Počeli smo razgovarati, ubrzo mi je ponudio da prespavam kod njega, no odmah dodao kako sam njegovo selo prošao prije desetak kilometara. Nisam imao volje voziti još toliko, a još manje u krivom smjeru.

- Y por acà? – pitao sam dignuvši ruku u smjeru kojim sam se kretao, na što mi je odgovorio kako postoji selo na otprilike 5 kilometara od nas. Bio sam spreman iskreno mu se zahvaliti na informaciji i gostoprimstvu i nastaviti put, no već sam sljedećeg trenutka, dok je vozio paralelno uz mene, a njegove se Croacia-Modrik-Copa-Mundial riječi gubile u halabuci prduckavog motora od pedeset kubika, osjećao iskrenu zahvalnost prema njemu i tome kako se osobno htio uvjeriti da ću pronaći mjesto gdje ću provesti noć. Ušli smo u selo koje je počinjalo tik uz kraj autoceste, i uzbrdicom se popeli do malenog gradskog trga. Kazao mi je kako bi trebalo pokušati u općinskoj vijećnici, pa sam otišao pokucati na ta vrata dok me on čekao nekoliko metara dalje. Nitko nije otvorio. Kada sam ga razočarano pogledao, pomislivši kako me zaista prati paragvajska nesreća, prstom mi je ukazao na prizemnicu preko puta i veselo viknuo: „Policia!“.

Drugačije policijske postaje

Nisam nikad spavao u policijskoj postaji – možda tek zadrijemao u sitnim noćnim satima, iščekujući da službenik dovrši kakvu prijavu za remećenje javnog reda i mira – no i ranije sam čuo da putnici po Južnoj Americi znaju ovdje tražiti smještaj za noć. Ta je opcija ovdje sasvim realna, i to ne samo zbog urođenog latinoameričkog gostoprimstva, već i zbog izgleda samih postaja. Nisu ništa nalik kakvom MUP-u, birokratski sterilnom i sa svojom sveprisutnom hladno modrom bojom. Ovdje postaje više naliče trošnim kućama kakve sam često susretao u Argentini i koje iznajmljuju male, jeftine sobe te se, u svijetu gdje ne postoje zvjezdice kao indikator kvalitete ugostiteljstva, diče titulom hotela. Ova je bila sačinjena od 3 okomita krila koja su tvorila slovo U, dok je u sredini bilo dvorište ograđeno ne previsokim zidom. Uzduž dva krila nalazile su se sobe i zajednička prostorija za jelo s kuhinjom, dok se u jednom krilu, gdje sam zavirio u gluho doba noći, nalazila malena, već ruzinava ćelija za zatvorenike, otvorene prostorije s prašnjavim stolovima punim razbacanih papira, impozantnim starim telefonom te VHF stanicom koja bi katkad stala krčiti, kratko zatulila ili prenosila nejasne kratke poruke policajaca.

Dežurci su mi ovdje odmah dopustili da podignem šator u dvorištu, a moja je pojava odmah pobudila njihov interes. Okupili su se oko mene, u svojim uniformama sa značkama, i postavljali bezbrojna pitanja, podsjećajući me na kakve radoznale izviđače. Sa zanimanjem su pratili kako skidam stvari s bicikla i postavljam šator, da bi mi jedan od njih ubrzo poručio kako ću osobno upoznati njihovog šefa, načelnika. Kada je stigao i pozdravio se sa svima, suverenim se korakom došetao do mene i skenirao me od glave do pete. Krenuo me rešetariti pitanjima, a na licu su mu se, ovisno o mom odgovoru, izmjenjivali dojam strogoće, skepse i zadovoljstva, sve pod budnim očima ostalih policajaca, zaigrane djece koja bi se povremeno nasmijala na kakvu moju riječ. Imao sam dojam da izlazim s načelnikovom kćerkom pa mu sada moram dokazati da sam vrijedan njegove jedinice, dok mi on u sebi već upisuje minuse i pluseve.

Između ostalog, probranim me rječnikom upitao od kud mi „financijska potpora“ za ovakvo putovanje. Pričao sam mu o jedrilicama i kriptovalutama, već uvjeren kako će me proglasiti skitnicom i jebivjetrom, no načelnikovo se lice postepeno omekšavalo i poprimalo nijanse sve vedrijeg osmijeha, da bi me za kraj odlučno potapšao po ramenu i kazao mi da se u njihovoj postaji slobodno „osjećam k'o doma“. Te sam noći, okružen silnim policajcima u noćnoj smjeni, usnuo potpuno bezbrižno, sve dok me sljedećeg jutra nije probudilo nekakvo trčkaranje oko šatora.

Aluminè

Rastegao sam se kako bih odagnao bolove od spavanja na pretvrdoj podlozi, izašao na zrak i primijetio da se po postaji mota neka djevojčica. Bila je to – saznat ću kasnije - Aluminè, kćerkica žene zadužene za čišćenje stanice i kolektivni ručak koji je svaki dan kuhala policajcima. Djevojčica je neko vrijeme zujala uokolo, a zatim bi šmugnula u jednu od soba s televizorom, pa se kroz toplo jutro moglo čuti nadglašavanje crtića i poruka s VHF stanice. Ubrzo sam poželio popiti pa sam pristavio vodu. Radoznala Aluminè, vidjevši da je u postaji neko novo lice, odmah je dotrčala do mene i upitala me što to radim.

- Cafecito – odgovorio sam joj i upitao želi li ona šalicu, na što je kimnula. Upitno sam pogledao njenu majku, neizravno ju upitavši smijem li i njoj dati kave, da bi mi ona pogledom dala do znanja kako njena kćer kavu itekako pije. Donio sam nam dvije šalice vruće kave i pomalo se postidio pri činjenici da ja unutra stavljam žlicu šećera, dok Aluminè svoju pije gorku.

- Quieres leche? – upitao sam ju dok sam sebi u šalicu stavljao do vrha punu žlicu mlijeka u prahu, pri čemu je ugljenasta kava za čas poprimila svijetlu i puno mlječniju boju. Kratko se nećkala – ipak joj je nepoznati stranac nudio da joj u tekućinu umiješa dozu bijelog praha – a onda ipak popustila i kimnula glavom. Sjedili smo za stolom i srkali vruću kavu, a ja sam razmišljao kako ću, jednom kada se budem vratio i svojim sukontinentalcima docirao o tome kako se ovdje živi, istaknuti da su Paragvajci veoma otvoreni i gostoljubivi ljudi koji svoju kavu uvijek piju s mlijekom.