Putopis iz Južne Amerike: Santiago (6/10)

Prije nego što sam otputovao iz Pule, poznanici su mi znali reći da u Južnoj Americi nije pitanje hoće li te netko opljačkati, nego samo trenutka kada će se to dogoditi. Nisam očekivao da će me u Argentini dočekati vrlo slična situacija - lokalci me ovdje stalno upozoravaju da pazim na stvari. Premda, primijetio sam, za njih je opasnost uvijek drugdje. Ovdje je sigurno, reći će ti, ali moraš itekako paziti ako budeš kročio u onu susjednu ulicu, kvart (a u onaj drugi nemoj ni zalaziti ako ti je život drag), grad ili južnoameričku državu. Tamo nećeš moći hodati ovakav, napomenuli bi zagledavši se u mobitel koji sam nehajno tutnuo u džep, tako da je gornji dio ekrana ležerno virio van - otvoreni poziv da ga kakav džeparoš, taktikom "slučajnog" sudaranja na ulici, usput ubere poput cvijeta na zelenoj livadi. Iako oduvijek slabo marim o vlastitim stvarima, prvih sam se dana ovdje, pod pritiskom svih tih mjera i savjeta, zaista vodio nekakvom predostrožnošću.

Ruksak stisnut o prsa

"Hmmm" pomislio bih kad bi mi se neki nasumični tip u hostelu na sekundu zagledao u torbu; odmah bih ga proglasio sumnjivim. "Istrgnut će mi ga" pomislio bih kad bi u metro ušla skupina mladića; svoj bi ruksak grčevito stisnuo o vlastita prsa. S vremenom sam, pak, stekao dojam da je čitava stvar oko krađa i opasnosti što svugdje vreba poprilično prenapuhana, do razine nekog sveprisutnog mita. Neki je postariji srednjoeuropski par - zabavljao sam se, zamišljajući - pri povratku s puta prijateljima ispričao da je, eto, južna Amerika opasna, zakotrljavši trač koji je stigao i do same južne Amerike, gdje su ljudi spremno dočekali priliku da susjednoj ulici, kvartu, gradu ili južnoameričkoj državi promptno prišiju crveni pečat "atencion, peligroso".

Ponesen takvim razmišljanjima, ubrzo sam se lišio tih predostrožnih mjera. Gradovima sam i mjestima, pješke ili na bicikli, lutao slobodno i bezbrižno, prepustivši se pukom slučaju, ili možda višoj sili, pa što bilo. A bilo je, naravno, samo pitanje trenutka kada će mi netko nešto ukrasti. A tko, i što - na to me, kao ni na ono što će uslijediti, nisu mogli pripremiti ni moji oprezni poznanici, ni lokalci, pa čak ni sjedokosi kamiondžija Luis, koji je u takve rabote poprilično upućen. I ne krivim ih -  ta tko bi mogao predvidjeti da će se tu naći Santiago, brzonogi 11-godišnjak koji jedne sekunde stoji, eto, tu mirno pred vama, a već sljedeće od njega vidite samo dvije udaljene mrlje, njegove kričavo roze nogometne tenisice koje nestaju tamo negdje iza ugla.

Kamiondžija Luis

Kamiondžiju Luisa upoznao sam na jednoj benzinskoj pumpi u Gancedu gdje smo, igrom slučaja, obojica proveli noć. Ovdje su benzinske, upravo zbog kamiondžija, često opremljene  tuševima i stolovima s klupicama na otvorenom. Za jednim smo takvim stolom sjedili i u mraku objedovali večeru koju je Luis ranije, izvadivši plinsko kuhalo iz nekog skrivenog pretinca, skuhao pored kamiona. 

"No, son perros de la calle" usprotivio mi se kada sam mu rekao da sam, biciklirajući po Argentini, sreo mnoge pse, za koje sam ustanovio da su divlji i ničiji. Grickajući temeljito ukusni komad svinjetine, tim me riječima ispravio, kazavši da su ti psi ulični. A ulični psi, nastavio je, ulici i pripadaju, pa ne mogu biti ni divlji, ni ničiji. Na sjeveru Argentine sreo sam ih bezbrojno mnogo, što uličnih, što onih koji pripadaju čovjeku. Bilo je poprilično lako raspoznati ih, razabrati jedne od drugih. Dakako, takvo je što poprilično jasno kad neki pas laje iz sigurnosti svog dvorišta, iza ograde uz koju vas mahnito prati dok tuda prolazite biciklom. Problem je, kako se pokazalo, u tome što vlasnici svoje pse često puštaju i s druge strane ograde, da se slobodno kreću vani. A okretanje pedala kao da u njima stvara ogroman nemir - od nekud samo iskoče i zalete se na vas punom brzinom.

Osim što su bili brži od mene, budući da uz sebe na bicikli teglim i više od trideset kila stvari, skakali su i lajali bez prestanka, pa mi ne bi preostalo drugo nego rezignirano skvrčiti noge poput zapakiranog pileta, uzdajući se u poslovicu da pas koji laje - ne grize. Neki ovdašnji ljudi pak, stvar rješavaju proaktivno - gledajući kako se pas zalijeće na starijeg gospodina na skuteru, ostao sam zapanjen brzinom i preciznošću kojom ga je starac opalio štapom za hodanje posred njuške, takvom silinom da se do tad gordi lavež povećeg psa za trenutak pretvorio u krotko cviljenje šteneta.

Perros de la calle

S uličnim je psima posve drugačije. Neuhranjeni i letargični, jedva se vuku po gradskim ulicama, a ono malo preostale snage zasigurno ne misle potrošiti na neku ljudsku prikazu koja tuda prolazi na čudnoj napravi. Uglavnom leže u kakvom hladu, u pokušaju da glad zamijene nekim snom u kojem glođu kakvu slasnu kost. Pridignu se, tromo prohodaju nekoliko metara, da bi se zatim, već iznemogli, ponovo strovalili na pod. Oni se, za razliku od pasa koji imaju ogrlicu, uglavnom drže podalje od ljudi - ukoliko kod sebe nemate hrane, privlačenje njihove pozornosti postaje pravo umijeće. Naučeni da od čovjeka baš i nema kruha, kao da su prozreli taj trik, shvatili besmislenost prilaženja samo kako bi im prazna ljudska ruka pomilovala dlaku. O njihovoj sam se neovisnosti od ljudi, ali i privrženosti sebi sličnima, uvjerio na jugu Argentine.

Bilo je već jutro kad sam se s nekoliko novostečenih prijatelja vraćao u hostel nakon noći u kafiću te smo nasred prazne ulice sreli uličnog psa. Pokislo je sjedio i, osvrćući se stalno oko sebe, glasno cvilio. Primijetio sam da mi je poznat, odmah se sjetivši i od kud - ranije sam ga, te iste noći, u društvu još dva pseća kompanjona susreo upravo ispred kafića u kojem smo pili. Kao da su i oni, poput nas, malo izašli među ljude. Bezbrižno su se izležavali ispred ulaza kafića, ne mareći za mnoga ljudska stopala koja su ih morala prekoračiti kako bi ušla unutra. Bit će da ih je kasnije negdje izgubio, i pred jutro ostao sam. Nije prestajao cviliti, pozivajući svojom tužnom baladom izgubljene drugove. Sjeo sam pored njega i čvrsto odlučio da ću čekati s njim, poručivši ostalima da slobodno odu u hostel bez mene. Mislio sam da će mu prijati moje društvo, dobro doći malo ljudske utjehe, no stekao sam dojam da mu ja, kao i moja prazna ljudska ruka što mu miluje dlaku, samo smetamo. Njegovi su se drugovi konačno vratili, a on im se veselo pridružio u uličnom trku prema već visokom suncu, ne osvrćući se ni na trenutak na čovjeka koji je uz njega sjedio gotovo sat vremena.

San Jose de la Dormida

Uvjeren, dakle, da se ulični psi drže podalje od ljudi, bio sam potpuno nepripremljen na ono što me dočekalo na sjeveru Argentine, u mjestu zvanom San Jose de la Dormida. Tamo su mi neki dobri ljudi iz nekakvog sportskog centra ustupili mjesto na livadi i kazali da slobodno tamo podignem šator. Skinuo sam tenisice i razvalio se po prostirki, upijajući popodnevno sunce. Joyceov "Uliks" mi je, umjesto kao knjiga, dobro poslužio kao jastuk. Zapalivši cigaretu prije nego što ću odrijemati, zagledao sam se u daljinu i ugledao psa. Iz puke sam ga radoznalosti probao dozvati zviždukom, te ispruženom šakom kojom sam glumio da kod sebe imam nešto hrane. I ostao iznenađen. Po zapuštenoj dlaci, raznim bradavicama po tijelu i odsutnosti ogrlice, lako sam ustanovio da pripada ulici. No, ovaj mi je ulični pas odmah prišao, svog me iznjušio i razigrano počeo skakati po meni. U tom mi je trenutku s druge strane prišao dječak koji s njim nije imao veze. Igrao sam se sa psom i istovremeno upoznavao sa Santiagom i odgovarao na njegova pitanja. Dok sam mu govorio kako baš i ne znam kuda ću dalje biciklom, pas je iskoristio moju nepažnju - naprasno je ustima zgrabio tenisicu i, kao da je pronašao sočnu kost kakvu je viđao samo u snovima, u trenutku s njom nekud šmugnuo, toliko brzo da nisam stigao ni ustati kako bih vidio kuda se uputio.

Lijevi vezni

Eto, upozoravali su me da pazim na stvari, da u Južnoj Americi nije pitanje hoće li te netko pokrasti, nego kad. Kao u nekoj zajebanciji više sile ili pukog slučaja, mene je, eto, pokrao pas, i lišio me jedine lijeve tenisice koju sam ponio sa sobom. Na takvo me što, kao i na ono što će uslijediti, nisu mogli pripremiti ni moji oprezni poznanici, ni lokalci, a ni kamiondžija Luis. I ne krivim ih -  ta tko bi mogao predvidjeti da će se tu naći Santiago, taj brzonogi jedanaestogodišnjak koji jedne sekunde stoji, eto, tu mirno pred vama, a već sljedeće od njega vidite samo dvije udaljene mrlje, njegove kričavo roze nogometne tenisice koje nestaju tamo negdje iza ugla, jureći za psom koji bježi s mojom tenisicom.

Jer, dok sam ja reagirao, odnosno obukao preostalu tenisicu, a zatim šlapu na drugu nogu, na obzoru nije bilo ni psa ni Santiaga. Vidjevši što se dogodilo, aktivirali su se i dobri ljudi iz sportskog centra: pridružili su mi se na ulici, premda ni sami nisu znali kuda bi se uputili. Bilo me pomalo sram da drugi ljude traže moju tenisicu, i jedva sam ih odgovorio od daljnjeg traganja. Neko sam vrijeme vrludao uokolo, da bih se naposljetku pomirio s činjenicom da ću put na bicikli nastaviti tako, s jednom tenisicom i jednom šlapom. Ako ništa, imam dobar povod za tekst, pomislio sam sagledavši vedriju stranu. Odmah sam ga i krenuo pisati, i gotovo dovršio prvu skicu kad se od nekud ponovo stvorio Santiago, ponosno držeći u ruci tenisicu kao ribar trofejni ulov.

Uzbuđeno mi je prepričao kako se pas nije htio odvojiti od nje, pa je bio primoran gađati ga kamenčićem da ga uplaši, a zatim zgrabiti plijen čim je ovaj uzmakao. Oznojio se od dugog trčanja, pa sam ga pitao što želi popiti, donio mu vodu i sok. Sjedili smo i nastavili razgovor započet prije krađe. Rekao mi je da ima tri brata i jednu sestru, da trenira nogomet i igra na poziciji lijevog veznog. Upitao me hoću li u četvrtak doći pogledati utakmicu, sigurno će biti u prvoj momčadi. Odgovorio sam mu da, nažalost, već sutra krećem dalje na put. Rekao je da svakako moram doći na utakmicu kad se jednom budem vratio. Hoću Santiago, svakako hoću, rekao sam mu na krnjem španjolskom bez da mu išta obećam.