Putopis iz Južne Amerike: Saudade (dio prvi) (9/10)

Dugo sam, punih mjesec dana, gmizao po suhoparnom argentinskom sjeveru, spuštao se i uzdizao beskrajnom paragvajskom autocestom dok se konačno nisam približio granici s Brazilom. Sve što sam na putu naučio, te vrijedne spoznaje koje te uče životu, kao da su pod vrelim suncem naprasno isparile iz glave: ostavljajući iza sebe najistočniji paragvajski grad Ciudad del Este, koji je zbog mnoštva sitnih dućana prozvan Chinatownom, u Brazil sam ulazio s premisom tipičnog turista. Pored prelijepih žena, klinaca koji igraju nogomet na pješčanim plažama i ledenih caipirinha, vidio sam s one strane granice njihovog desničarskog predsjednika, stroge specijalne policajce, siromaštvo i nasilje favela.

Po prvi put od kad sam kročio na ovaj kontinent, osjetio sam strah. Ne zato što nisam znao što me očekuje – neizvjesnost me nikad nije plašila, dapače – već upravo suprotno, bio sam uvjeren da će me u toj zemlji dočekati sve one nevolje o kojima sam slušao iz vijesti, prekooceanskih reportaža ili kafanskih priča one vrste ljudi koji istinu govore u određenim postocima, a zabavljeni se slušatelj prestane zamarati koliki je udio laži u njima.

Taffarel, Cafu, Aldair, Roberto Carlos…

Kao da smo oduvijek znali ponešto o Brazilu. Ja sam još sam na onom, za Hrvatsku slavnom Svjetskom prvenstvu 1998. naučio da na brazilskoj zastavi, u centru one čudne planete ili što li je već, piše Ordem y progreso, a vjerojatno bih i danas mogao nabrojati postavu koja je te godine u finalu glatko poražena od Francuske s 0:3. Kasnije me pjevač João Gilberto naučio pojmu saudade, toj višeznačnoj riječi koja izražava toliko toga, i melankoliju, i vrstu dosade – gotovo nalik našoj pulskoj tapiji - i čežnju, za nečim, a još češće za nekim. Ali uz čitav taj narativ o Brazilu - koja je tu zemlju profilirala u jednu od onih egzotičnih destinacija gdje čovjek poželi otići kad mu je dosta svega, pa prije spavanja odlučuje da će sutradan dati otkaz i kupiti kartu za Rio de Janeiro - neizbježna je bila i ona njegova puno mračnija strana, što je do mene najviše doprelo putem brazilskog, a svjetskog filma „Cidade De Deus“, koji upravo tematizira težak život i odrastanje u faveli. Gledajući iskustva drugih putnika koji su biciklirali po Brazilu, nije me pretjerano utješio savjet da u takvim predjelima treba samo „voziti dovoljno brzo i ne osvrtati se“.

Vrećica s bijelim prahom

Vozeći te posljednje paragvajske kilometre, shvatio sam da se u meni taloži neka gorka zloslutnja; polako me izjedala i usadila mi misao da sam negdje već pogriješio, krivo skrenuo, da svakim okretajem pedala sve dublje i nepovratnije srljam u vlastitu propast. Trebao sam već završiti put, postaviti neki bliži cilj i vratiti se njoj, pomislio sam kad sam ustanovio da uopće nemam pojma trebam li na granici predočiti negativni covid test, kojeg za svaki slučaj nisam imao. Promet je pred granicom bio sasvim gust, 4 ili 5 krcatih automobilskih traka u svakom smjeru vodile su prema ulazu i izlazu iz zemlje. Bio sam već sasvim uvjeren da će me tamo dočekati čitava jedinica specijalne policije, cijela jedna brazilska Tropa de Elite izbombardirat će me pitanjima na meni nerazumljivom jeziku pa ću im, umjesto legitimnog objašnjenja da u vrećici s pola kile bijelog praha nemam kokain, već mlijeko u prahu, tužno i rezignirano izrecitirati onu brazilsku postavu 98' u finalu protiv Francuske, a kasnije u ćeliji utješno izrecitirati nekoliko saudadičnih stihova Joaa Gilberta.

Konačno sam ugledao onu pograničnu konstrukciju, valjda istu na svim graničnim prijelazima ovog svijeta, i ubrzo shvatio da su za čitavu rijeku automobila, odnosno istih onih 4 ili 5 traka u svakom smjeru, bila zadužena tek dva policajca. Pritisnuti između nadolazećih vozila u oba smjera, koja se nisu ni zaustavljala pred njima, bili su nalik dvojici utopljenika koji su spas pronašli na malenom sprudu usred nabujale rijeke. Šutke sam prošao pored njih, uvjeren kako me prava granica tek čeka, da bih dvadesetak kilometara dalje stigao do jednog trga u mjestu Foz do Iguazu, poznatog nacionalnog parka s velebnim slapovima i, vidjevši kako se na visokom stupu vijori žuto zelena zastava s onim istim „Ordem y progreso“, uvjerio se da sam zaista ušao u Brazil.

Preskakanje razina

Nekakav je plan bio pedalirati tisuću i nešto kilometara po unutrašnjosti zemlje i stići sve do Florianopolisa na atlantskoj obali, grada kojeg sam, valjda zbog zvučnog imena, odabrao kao završnu točku rute. No, među onim vrijednim spoznajama na putu bila je i lekcija da se planova, pa i onih najšturijih, ne treba držati: neka urođena potreba za blizinom mora, kojeg usred vrelog ljeta nisam vidio gotovo tri mjeseca, nagnala me na naprasnu promjenu. Brazilska obala južno od Florianopolisa, koja je nakon tisuću i isto toliko kilometara sezala sve do granice s Urugvajem, a zatim i urugvajskog gradića Punta del Diablo – ponovo je presudila zvučnost – činila se idealnom zamjenom.

Nije mi bio prvi put da određenu dionicu kratim busom kako bih nastavio voziti na nekom ljepšem mjestu, taktiku sam već znao: na autobusnom kolodvoru s bicikla skineš gume i bisage, a zatim šofera uljudno moljakaš da za nju nađe mjesta u busu i čekaš da ti kaže koliko će te njegov ustupak koštati. Kao da sam u kakvoj igrici upisao šifru koja mi je dopustila da preskočim deset razina, već sam sljedećeg dana bio u sunčanom Florianpolisu, vozeći po širokim biciklističkim trakama među visokim palmama, s pogledom na beskrajne pješčane plaže i morskim prostranstvom Atlantika koje seže sve do moje daleke Europe.

Skroz tamo iza visokog brda

Kako bih odmorio i neko vrijeme uživao u gradu kao prosječni turist, odlučio sam bukirati hostel za noć. Florianopolis je zapravo poveći otok kojeg most spaja s kopnom: centar grada dočekati će vas čim prođete most, no veliki broj plaža i manjih mjesta – uostalom, i moj hostel – nalaze se tek na drugoj strani otoka, do koje se stiže uskim cestama koje vode preko strmovitog brda. Ono što je trebala biti mirna i rekreacijska vožnja od kolodvora do hostela – sportskih 20 kilometara prije uživanja u koktelima na nekoj pješčanoj plaži – vrlo se brzo pretvorilo u mučno hodočašće po paklenom suncu, toliko užarenom da prodire i pali kožu i kroz zaštitnu kremu s faktorom 50, zbog čega čovjek stekne dojam da se prethodno namazao maslacem. Cesta je bila toliko strma da sam bicikl morao vući rukama.

Dok sam se tako uspinjao sitnim koracima, s osjećajem da uz sebe povlačim tvrdoglava magarca, zaustavio me neki lokalac i upitao me nešto što odavno nisam čuo – imam li malo vode. Kako nisam računao da će mi uopće trebati, sa sobom sam imao svega nekoliko gutljaja u jednoj od dviju boca na volanu. Pružio sam mu ju, a on ju halapljivo ispio. Sa sobom je nosio veliku staklenu demižonu, pa sam ga pitao što mu je to. Nekako sam uspio shvatiti da je to rum, brazilska cachaça, koju sam radi.

Ovaj alkohol, koji se dobiva od šećerne trske, veoma je dostupan i rasprostranjen po cijelom Brazilu. Osim u koktelima, pije ga se čistog, s ledom i limetom, zbog čega Brazil muku muči i s visokom stopom alkoholizma. Vlasnica jednog omanjeg kafića ispričala mi je kako to izgleda u njenom baru – gosti, mahom radnici koji dolaze čim im završi smjena, u sat vremena naprasno uliju u sebe i do deset čaša ovog pića i onda se jedva pridignu sa stola prije nego teturajući odu kući.

Lokalac je srdačno prihvatio moje bratsko dijeljenje vode, pa smo isto učinili i s njegovom demižonom – svatko je iz nje potegnuo nekoliko puta, a onda mi je u plastičnu bocu – do kraja putovanja će mi voda u njoj zaudarati na rum – do čepa nalio svojom tekućinom. Kako sam posljednjih mjesec dana živio sebi sasvim nesvojstvenim sportskim životom, već sam na oproštaju bio pomalo cvrcnut, a novonastalu žeđ sam odlučio prebroditi daljnjim ispijanjem domaćeg ruma. Pretvaram vodu u rum, pomislio sam dok sam se Isusovim mukama uzdizao do vrha brda. Vozači koji su me zaobilazili vjerojatno su mislili da prolaze pored savjesnog biciklista koji vodi računa o dovoljnom unosu vodu u sebe, a ja sam se prosto opijao.

Južnoameričke Mućke

Čim sam na recepciji hostela izmrmljao vlastito ime i prezime, brzinski sam pustio stvari u sobi i odlučio otići do plaže. Na beskrajnom sam se pijesku zaustavio na jednom pokretnom štandu i naručio sendvič s govedinom. Zapanjio me momak koji ih je prodavao – svijetlih očiju i čekinjaste bradice, meso je pod vrelim suncem pekao na omanjem roštilju na drva iz kojeg se širila nesnosna vrućina. Čak i kad bi se malko pomaknuo s vrelog žara, od nemilog ga je rafala sunčevih zraka štitio tek usijani metalni krov. Ubrzo sam primijetio da su umaci koji idu u sendvič - chimichurri i criolla – argentinski, pa sam okušao sreću i obratio mu se na španjolskom. Kazao mi je da se zove Rodrigo te da je ovdje stigao s prijateljem. Dozlogrdili su im loše ekonomsko stanje i konstantna inflacija u Argentini, pa su sreću odlučili okušati u Florianopolisu. Najprije su prodavali caipirinhu, no ubrzo su shvatili da bolje ide hrana, pa ujutro prodaju choclo, odnosno pečeni kukuruz, a ostatak dana sendviče.

Dok smo pričali, iz izvidnice se vratio njegov poslovni partner Matias. Osmijehom poduzetnog djeteta, zadovoljno je trljao ruke i ponavljao da ne želi ništa prognozirati, ali da za taj dan predviđa dobru zaradu. Jedan viši i sasvim dobroćudan, drugi niži i poduzetnički podmazan, bili su poput Rodneya i Delboya: za južnoameričku verziju Mućki dovoljno je bilo snimati njih dvojicu. Dodatno su me uputili u svakodnevnicu njihovog biznisa, kazavši kako su pokretni štand dobili u najam u zamjenu za određenu proviziju, a plaćati moraju i tzv. olierose, ljude koji dojavljuju dolazak inspekcije na dva moguća ulaza na plažu. Rodrigo mi govori da u tim slučajevima štand, inače trom i težak te sklon ukopavanju u pijesak, itekako ubrzava.

Plaćanje kukuruza karticom

Zimi, odnosno nakon prvog tjedna u travnju, kada iz Florianopolisa odlaze posljednji gosti - razuzdani Urugvajci koji u to vrijeme uzimaju kolektivni godišnji – ovaj dvojac bavi se ručnim prijevozom građevinskog materijala. Vreće pijeska i cementa natovare na vlastita leđa i, penjući se uz brdo, pješke nose do onih kuća gdje se ne može stići automobilom. Kasnije će me odvesti do čistine s koje se vidi cijeli proplanak i objasniti tarifu: „do ovih donjih je cijena 200, do onih 300, pa 400“ govorili su postepeno podižući dlan, „a do onih kućica skroz na vrhu uzimamo 500 realesa. “Ostao sam s njima sve do zalaska sunca, kada su odlučili da je vrijeme da upregnemo kotače pokretnog štanda i parkiramo ga u predvorju jednog hostela gdje su, za neku simboličnu mjesečnu cifru, živjeli već nekoliko mjeseci.

Kad su štand ogrnuli podebljim lancem, skoknuli smo do jednog skladišta, gdje je svatko od nas – valjalo je iz prve ruke naučiti kako to dečki rade zimi - na leđa natovario punu vreću - srećom ne pijeska ili cementa - neoguljenih kukuruza koje će prodavati sljedeće jutro. Kad smo i to obavili, sjeli smo i zapalili cigaretu dok je Matias – neprikosnoveni šef financija – zadovoljno brojao novčanice, a zatim i provjeravao cifre na malenom žutom POS aparatu, više nalik džepnom digitronu. Jer u Brazilu – gdje smo mi od Brazila – i kukuruz na plaži možete platiti karticom. Vendimos un monton hermano! zadovoljno je uskliknuo i obznanio da je zarada tog dana i službeno rekordna, pa je valjalo ispiti mojito u obližnjem kafiću.

Još smo dugo vremena srkali koktel i razgovarali, sve dok im nisam poručio da mi je vrijeme za povratak u hostel, a sljedeće jutro i nastavak puta. Nagovarali su me da ostanem, pridružim im se u poslu. Moje znanje jezika, rekao je Matias, jako bi im dobro došlo. I zaista, valjalo je ostati s njima, pa makar na nekoliko dana, družiti se, zaista ih spoznati, prodati koji kukuruz ujutro i onda surfati popodne, a navečer ispijati koktele i izaći u jedan od mnogobrojnih klubova punih crnokosih djevojaka zamamnih oblina. Valjalo je glumiti da se umije plesati, a kasnije se priključiti grupicama ljudi koje odlaže piti na plažu. Otići bos do mora, i gledati vlastiti mlaz urina dok ostavlja trag u pijesku kojeg će isprati već sljedeći nadolazeći val, s osmijehom na licu prihvatiti prolaznost i efemernost života, jer nije teško umrijeti ako si prije toga zaista živio… Umjesto svega, bratski smo se izgrlili, i već sljedećeg se trenutka argentinski dvojac izgubio u tajanstvenoj brazilskoj noći.