Putopis iz Južne Amerike: Utjeha Ushuaije (4/10)

Stupajući u jedan hostel u Ushuaiji, najjužnijem gradu na svijetu, bezvoljno sam frknuo pri pogledu na ljude koji su tu boravili – obučeni u neke nebesko plave Mckinley felpe i noseći gojzerice, razgovarali su o planinarskim stazama koje će osvojiti sljedećeg dana. Ja sam na sebi imao fluorescentnu jaknu – za sitne mi ju je pesose prodala neka djevojka u Cordobi, gdje joj otac ima trgovinu s radničkom odjećom – i nosio čarape na šlape, pa sam naprosto stekao dojam da im ne pripadam. Uostalom, i nisam neki veliki ljubitelj organiziranih šetnji ili planinarenja. Volim bezglavo lutati ulicama grada, ali sam. Dok s nekim šećem uz more, ili se po Učki  uspinjem do Vojaka, znam se osjetiti beskorisnim. Kao da mi treba neki veći izazov; da potrčim, pedaliram do vrha, da se zadišem dok ne osjetim da će mi pluća puknuti. 

Ja sam na „kraj svijeta“, ili fin del mundo, kako ovom gradu tepaju lokalne turističke zajednice, došao s jednim ciljem – ukrcati se na brod koji plovi do Antarktike. Budući da na google-u nisam pronašao drugačiji podatak, nakon takvog pothvata bih se mogao pohvaliti da sam prva osoba iz Istre koja je to učinila. Možda bi se kasnije netko ipak javio i demantirao me, pa bi se onda, kao oni putopisci Rostuhar i Pauletić, prepucavali tko je od nas tu bio prvi i što se zapravo računa kao odlazak na Antarktiku. U svakom slučaju, za svoj bih pothvat dobio brdo lajkova na fejsu, interes medija, ušao bih u povijesne knjige i pronašao smisao postojanja. Više od toga, pak, htio sam naprosto stupiti na kontinent koji ne pripada nikome, osluhnuti bar na trenutak tu sveobuhvatnu bijelu tišinu. S obzirom na geografsku poziciju Ushuaije, pothvat se i ne čini ludim koliko zvuči, postoje tvrtke koje to organiziraju. Putovanje traje deset dana, ali je bezobrazno skupo – za vječnu bih slavu i hrpu lajkova morao izdvojiti oko 7 i po tisuća dolara. Pa ti glumi pjesnika koji osluškuje sveobuhvatnu bijelu tišinu…

U okrilju kapetana sijede brade...ili ne?

Zato sam se, uzdajući se u znanje jezika i prijašnje iskustvo po moru, nadao da ću se na nekom brodu uspjeti zaposliti. Mornar, konobar, čistač zahoda četkicom za zube, drvo u predstavi – funkcija mi nije bila bitna, bio sam spreman i volontirati. Vodio sam se nekom pukom spontanošću, uvjeren da će se na licu mjesta zasigurno ukazati neka prilika, kakav kapetan sijede brade kojeg ću upoznati u kafiću i koji će me, vidjevši da sam spreman raditi i za niente, uzeti pod svoje okrilje.

Veoma sam se brzo uvjerio da to i nije baš tako jednostavno. Štoviše, kako su se nizali dani, počeo sam se osjećati kao da tražim posao u Hrvatskoj – u razgovoru s više lokalaca došao sam do saznanja da je gotovo nemoguće ukrcati se na neki brod bez poznanstva ili nečije tople preporuke. Obišao sam razne urede, agencije i turističke zajednice, gdje su me poput ping-pong loptice u nedogled prebacivali na neku drugu stranu. Na kraju sam, od svega, dobio tek mail adrese većih tvrtki, koje su i zadužene za zapošljavanje posade. Smijući se sam sebi, poslao sam, više reda i mirne savjesti radi, mail i vlastiti životopis gigantima poput National Geographica, i sam svjestan da od svega neće biti ništa. Ipak, osjetio sam neko razočaranje, vjerojatno zbog ranije uvjerenosti da ću, bezglavo lutajući bez naročitog plana, uspjeti u svemu što naumim.

A šta ću, neću sad čamit u hostelu, poraženo sam pomislio i odlučio se priključiti osvajačima planinarskih staza. Zajedno s njima obišao sam lagune, planine i ledenjake. Bilo je tu Argentinaca, jedan šenkej (kako ovdje nazivaju Amerikance), grupa Izraelaca koja mi je, ni sam ne znam zašto, nadjenula nadimak Itamar. Skompao sam se sa svima njima, a naročito s Pehuenom, omanjim dugokosim konobarom koji živi u hostelu. Jedan od onih ljudi koji te neće zagnjaviti onim monotonim koliko-ostaješ-di-misliš-ić-poslije pitanjima. Te smo upoznavalačke formalnosti preskočili - već trećeg dana, na zgražanje ostalih ljudi u hostelu, sasvim smo se ležerno slali u ku*ac i spominjali jedan drugom članove obitelji u…određenom kontekstu.

Potraga za prstenom

S Peheuenom sam okupio ekipu za veliku feštu povodom solsticija, ovdje na jugu najduži dan u godini. Mrak tog dana nastupa tek oko ponoć, a zora nas je, dok smo između rundi pića pušili cigaretu ispred kafića, iznenadila već oko 4:30 ujutro. Nekako smo doteturali nazad do hostela, a već me u rano jutro neka ruka trgnula iz teškog sna. Jedva sam odvojio kao voskom slijepljene kapke i nad sobom ugledao mladi par iz Argentine koji je sa mnom dijelio sobu. Zabrinutog lica, momak me upitao jesam li kojim slučajem negdje vidio njegov vjenčani prsten. Kaže, skinuo ga je s prsta kad je nakon izlaska legao u krevet, ali prenaglo, pa je prsten poletio u zrak, kucnuo u suprotni zid i pao negdje na pod. Kako je bio pijan i umoran, potragu je odgodio za jutro, no sada ga nikako nije mogao naći. Nekako sam se, progunđajući sebi u bradu tek riječ ili dvije, iskobeljio iz kreveta. Zajedno smo počeli prevrtati cijelu sobu i na kraju pronašli prsten negdje ispod kreveta. Mladi je par bio sretan, bilo mi je drago kad su se izljubili kao da su se netom oženili, ali sam samo htio nazad u krevet. Prije toga su mi, u znak zahvalnosti, poklonili kartu za turistički izlet brodom. Željan sna, zaboravio sam ih pitati zašto oni ne odu gledati pingvine i druge životinje po obližnjim otocima, a kad sam se ponovo probudio ih više nije bilo.

Eto utjehe, barem ću malo ploviti, pomislio sam. Ipak, doživio sam suprotni efekt, toliko da sam požalio što sam uopće otišao. Dosadni ženski glas sa zvučnika nije prestajao brbljati, brod se plaži s pingvinima približio toliko da se gotovo nasukao. Kao da su time htjeli poručiti životinjama da je stigao Čovjek i da je vrijeme za poziranje bezbrojnim kamerama koje su pohrlile na pramac.

Iz Ushuaije sam otišao naprasno kao što sam i stigao. Jedno sam se jutro, noseći svoju veliku torbu i fluorescentnu jaknu, uputio na aerodrom bez da sam ranije kupio avionsku kartu. Bili su blagdani, i letovi rasprodani, no ipak sam odlučio okušati sreću. Na šalteru su mi rekli da mjesta nema, ali da me mogu staviti na listu za čekanje. Dvadesetak minuta prije leta za Buenos Aires, zaposlenik aviokompanije javio mi je da se jedno mjesto ipak oslobodilo i, nakon trka kojim sam stigao sve do vrata aviona, već sam letio nazad u ravnice i ljeto. S ljudima u hostelu se nisam ni pozdravio, no s Antartikom ipak jesam. Posljednje smo noći otišli u jedan kafić: u otvorenom prostoru za pušače, ugledao sam reklamu za bijeli kontinent. Antartica: the journey that will change your life. Ozlojeđen, osjetio sam neodoljivu potrebu pokvariti im tu marketinšku bedastoću, reći kako zaista stoje stvari. Iz ruksaka sam izvadio kemijsku i malko promijenio natpis…