Putopis iz Južne Amerike: Boca Juniors (3/10)

Bio je to moj prvi dan u Buenos Airesu. Nakon 35 sati čmrljenja i vucaranja po raznim aerodromima, konačno sam sletio u glavni grad Argentine. Očekivao sam da ću, kao kroz kakav čudesni portal, iz zimske Europe samo uskočiti u japanke i kupaće, no dočekale su me kišne sive ulice i ljudi u dugim rukavima. Još isprebijan od jet laga, poželio sam samo pustiti stvari u hostelu, nešto pojesti i zaspati. Ušavši u prvi restoran na koji sam naišao, na španjolskom koji je tada bio samo talijanski uz kakav gracias, pokušao sam nešto naručiti i, bez da uopće razumijem što mi govori, prihvatio prvo što mi je konobar ponudio. U iščekivanju hrane, slučajno sam podigao pogled prema starom kockastom televizoru u gornjem kutu. Tekma. Pa naravno, Boca Juniors, i to u istom gradu. Do tog mi trenutka nije sinulo da je mitska Bombonera, stadion koji eruptira kao nijedan kad Boca zabije gol, odjednom bila tu negdje, u susjednom kvartu. Slušajući priče ljudi koji su prisustvovali tom ludilu, znao sam zamišljati histeriju koja je vladala na tribinama dok su navijači svjedočili kakvom elegantnom pasu Riquelmea, neobjašnjivoj majstoriji Maradone ili krvničkom faulu Waltera Samuela.

Sudac Patricio Loustau u fokusu

No sada je, umjesto kakvog nogometnog mađioničara, u fokusu prijenosa bio glavni sudac Patricio Loustau. Potpuno promočen, škicao je na otvoreno nebo, kao pitajući se hoće li nemilosrdna kišurina bar na trenutak stati. Držeći loptu u naručju, napravio je nekoliko koraka po blatnjavom terenu, a zatim inspekcijski pustio da lopta s visine padne na tlo. Možda se i sam nadao da će se ona bar mrvicu odbiti od travnjaka, "pa da odigramo to i odemo doma", no ona se samo slijepila za teren kao za svježi beton. Sve je naginjalo tome da će Loustau - bar se tako činilo po njegovoj kiseloj grimasi – za nekoliko dana morati ponovo napustiti dragu mu ženu i djecu i iz neke daleke Cordobe voziti sve do Buenos Airesa kako bi odsudio odgođenu utakmicu. Izraz nezadovoljstva mogao se vidjeti i na licima već zagrijanih igrača. Odgoda utakmice, za koju se sada čekala samo službena potvrda, nije smetala jedino navijačima. Na tribinama je kiša, umjesto da ugasi, samo dodatno rasplamsala atmosferu i neprestano navijanje. No, ispod kadrova raspjevane svjetine, mokrih zastava i navijača golih prsiju, na dnu televizijskog ekrana već se vrtjela obavijest: PARTIDO CANCELADO POR LLUVIA. Uvidjevši da je stvar gotova, okrenuo sam pogled i latio se mobitela. Još sam neko vrijeme čekao hranu, a zatim ju pojeo, voajerski gledao druge ljude u restoranu, popušio cigaretu ispred ulaza, vratio se unutra i platio račun. Odlazeći, slučajno sam ponovo podignuo pogled prema televizoru i zastao. Pomislio sam da je možda snimka, ali ne, prijenos je i dalje bio uživo. Na tribinama se apsolutno ništa nije promijenilo - gotovo sat vremena nakon što je utakmica i službeno odgođena, promočeni i ništa manje brojniji navijači i dalje su ludovali i slavili kao da su netom osvojili Copu Libertadores.

Viša ljubav prema Boci, i Hajduku

Gledao sam to njihovo navijanje pred potpuno praznim travnjakom i tek kasnije uvidio njegov značaj – tu manifestaciju neke više, iracionalne (kakva bi i mogla biti) ljubavi prema Boci. Ona kao da graniči s religijom, prisutna je vrsta deifikacije samog kluba koja nadilazi igrače i trenere, pobjede i trofeje. Ljubav je to prema cjelokupnom, apstraktnom i sveprisutnom pojmu Boce. Ovdašnjim je ljudima ona utkana u tkivo i gene, prenesena od roditelja i prijatelja, u školi i na ulicama. Utakmica, ta nogometna misa, samo je vrhunac vjere prema klubu koja traje svakodnevno i u svim društvenim aspektima. Ako se u Hrvatskoj koji klub može tome približiti, onda je to splitski Hajduk, u toj ljubavi koja se prenosi generacijama, u stihovima poput „tamo su nas odmah motali u bilo“. Mislim da ipak postoji jedna razlika – u Argentini ljudi odlaze na tekmu kako bi barem nakratko zaboravili na probleme koji će ih dočekati čim se vrate sa stadiona: ogromnu inflaciju zbog koje njihov dinero no vale nada i zbog koje na većini bankomata možete podignuti iznos od minimalnih 50 lipa do maksimalnih 100 kuna, mizerna prosječna plaća od 1500 kuna, rad na crno i odsustvo ikakvih radničkih prava, još veća korupcija vladajućih te općenito srljanje nekad stabilne države u situaciju zbog koje joj se već prišio nadimak „Argenzuela“. Utjehu će pronaći na tribinama i u rezultatima voljenog kluba, koji ipak konkurira u argentinskom prvenstvu te tu i tamo osvoji neku titulu. Čini mi se da u Splitu, gdje se uglavnom živi puno bolje nego ovdje, Torcida odlazi kući kako bi zaboravila na sve nedaće koje joj Hajduk godinama priređuje svojim predstavama na terenu. Kada je primorana, nakon kakvog poraza od malteškog polu amaterskog kluba, rezignirano, ali ipak vjerno zapjevati: „I nema veze što Hajduk nema veze…“.

Messi ili Maradona

Utakmica je odigrana dva dana kasnije. Kartu sam kupio slučajno, za sitne mi ju je novce prodao jedan dečko koji je bio na stadionu kad je utakmica odgođena, ali je već sljedeće popodne morao otputovti. Tog sam dana na Bomboneru krenuo rano, nekoliko sati prije utakmice, vodeći se uputama jedne djevojke iz Buenos Airesa i izbjegavajući -  kako ih je ona nazivala - žute i crvene ulice koje mi je označila na karti. Šećući kockastim cuadrosima grada, upijao sam vedriji, kasno proljetni dan i miris jasmina koji se širio zelenim bulevarima. Lutajući okvirnim smjerom, u jednom sam trenutku izbio pred veliki park iz kojeg je, tako mi se učinilo, dopirao nekakav potmuli zvuk. Približavajući se, zaključio sam da ipak dopire iz još veće udaljenosti. Sve sam jasnije mogao razaznati bubanj, dubok i ritmičan poput ubrzanog bila. Dum, dum, dum, dum. Tad sam u daljini ugledao hordu navijača koji su se skupljali u jednoj uskoj, sporednoj ulici. Promet je ovdje već ustupio mjesto njihovoj fešti. Prešao sam cestu i jednostavno uronio među njih, njihove – sada suhe - žuto plave dresove, šalove i zastave. Nekoliko je ljudi u sredini gomile sviralo trube i bubnjeve, a gomila oko njih skakala, plesala, zviždala i pjevala. Taj se nogometni ritual odvijao pod budnim okom Maradone koji se, naslikan preko čitavog jednog zida u dresu Boce, s kubankom u ustima i kapom na crvenu zvijezdu, činio kao kakav svemoćni bog koji zadovoljno prati religijski obred u njegovu čast. Tih sam prvih dana u Argentini naivno ispitivao ljude tko je za njih bolji, Messi ili Maradona, na što bi mi uglavnom odgovarali na identičan način -  Maradona es Maradona. Diego je uzdignut na neku višu, nedodirljivu i neusporedivu razinu, čemu u prilog govori i činjenica da ćete ispod njegovog grafita uglavnom pronaći isti datum:  1960. – ∞.  U deifikaciji Boce prisutan je samo jedan čovjek, on. Ako je Boca religija, Maradona je zasigurno njen mesija.  

Starčić dubokih bora i svijetlih očiju

Vidio sam da većina njih pije nešto iz velikih plastičnih čaša, pa sam se i sam izvukao iz žiže navijača i stao u red ispred malenog, improviziranog šanka. Tamo sam kupio svoju prvu Fernet kolu, taj gorki liker koji, pomiješan s popularnim gaziranim pićem, pri vrhu tvori smeđastu pjenu nalik onoj u otpadnim vodama, a ovdje se servirao u čaši od, ni manje ni više, jedne litre. Otpio sam tek jedan gutljaj i odložio čašu na pod kako bih smotao cigaretu. Već je sljedećeg trenutka za nju zapeo jedan starčić dubokih bora i svijetlih očiju. Sasvim mi se bespotrebno ispričavao - potpuno omađijani atmosferom oko nas, samo smo se bratski izgrlili. Vidjevši da stojim sasvim sam, nasumični mi je tip do mene dodao nešto nalik zapaljenoj cigareti. Povukao sam nekoliko dimova previše, budući da sam naknadno shvatio da u njoj od duhana nije bilo ni jedne tanašne vlati. Efekt me pogodio poput teške šake u glavu: oči su mi se objesile, mozak omlohavio i pretvorio se u mekani puding. Nakon kakvih pola sata blejanja, primijetio sam da ljudi valjda kreću prema stadionu, pa sam krenuo za njima. Stigao sam pred Bomboneru i tek tada uvidio da nemam pojma na koji ulaz, sektor ili što god moram ući. Pogledao sam što piše na ulaznici koju sam kupio od nekog tipa u hostelu, a zatim upitao jednog zaštitara gdje se nalazi sjever. On mi je širokim, preširokim pokretom ruke kojim kao da obuhvaća pola kruga oko svijeta, pokazao da se moram vratiti nazad, a zatim uputiti prema suprotnoj strani stadiona. Vraćao sam se nazad, s tisućama navijača koji su mi dolazili u susret – svi oni prema stadionu, a ja jedini u kontra smjeru. Osim toga, na sebi sam imao majicu od Maradone, ali  bijele boje, iste kao dresovi Newell's Boysa, Bocine protivničke momčadi tog dana. U kombinaciji s onim ranijim dimovima cigarete u kojoj nije bilo duhana, nije mi bilo svejedno. Pokušao sam se ispraviti, isprsiti, sa željom da do izražaja dođe sam Maradona. Srećom, zbog sveprisutne me euforije nitko nije doživio i ja sam, šuljajući se samim krajem ulice, nakon širokog polukruga konačno stigao na suprotnu stranu.

Atencion, el niño

Prošao sam kontrole i stao se uspinjati mnogobrojnim stepenicama stadiona, slušajući iznad sebe sve jače tutnjeve i vibracije, sve dok konačno, kao kroz neka blindirana vrata disko kluba, nisam izašao na tribine i uronio u kaos.

Gužva je bila tolika da su me tjelesa pritiskala sa svih strana, mogao sam samo pustiti me bujica ljudi nosi poput nabujale rijeke. U svakom me trenutku dodirivalo bar nekoliko ljudi, od kojih sam se tek nakratko odbijao poput flipper loptice zarobljene u kutiji šibica. Pritisak dolazi sa svih strana, lako je početi paničariti, osjetiti manjak zraka. Sve sam teže održavao ravnotežu dok sam pokušavao ne prosuti se po nižim stepenicama i drugim ljudima. Ipak, odlučio sam se prepustiti, raditi što i drugi. Počeo sam skakati i nastojao razabrati riječi pjesama. Razbacao sam se koliko sam mogao, sve dok me niži čovjek od pedesetak godina nije blago uhvatio za ruku i prstom ukazao na, kako mi se u prvi mah učinilo, tlo između mene i njega. Mislio sam da je nešto izgubio, no, spustivši pogled, shvatio sam da između nas stoji njegov sin, krhki dječak od kakvih desetak godina koji mi jedva dosezao do kukova. U moru ljudi ga do tog trenutka uopće nisam primijetio. Vjerojatno sam ga nenamjerno nagazio, pa sam se najprije ispričao ocu, a onda sebi svečano prisegnuo da ću se do kraja utakmice i sam brinuti da ga pomahnitala svjetina ne pregazi. Tribina je bila dupkom puna, no pojedinci su se i dalje gurali i pokušavali popeti na više stepenice, glavom ulazili u živi zid ljudi i tražili kakav prolaz. Čim bi se netko od njih približio klincu, njegov bi otac odmah skvrčio ruku i stavio ju pred sebe, odbijajući podlakticom nove pridošlice kao kakav filmski batinaš. Ja sam kasnije, između dva poluvremena, pokrio drugu frontu i branio napade od ljudi koji su silazili sa viših stepenica. Ogradili smo malog i uspješno odbijali ljudske nasrtaj, što onih koji su se probijali polako i obzirno, što blickrigovaca koji nisu marili što se ili tko nalazi pred njima. "Atencion, el nino!" ponavljao sam svakih nekoliko sekundi ovim drugima, već ponosan što sam njegov osobni tjelohranitelj. Dok sam razmišljao da je otac lud što sina vodi u ovakvo nešto, negdje ispred mene se jedna žena, hodajući visoko podignutih ruku, također pokušavala probiti kroz rulju. Kao da su joj drugi stvarali prostor, pokušavali osigurati miran prolaz. Shvatio sam i zašto – nad sobom je u rukama visoko podizala zamotanu bebu od tek nekoliko mjeseci.

Pogled prema dalekom terenu - gdje igraju nogomet

Kada se situacija na tribinama malo smirila, tamo negdje od 15. minute utakmice pa do kraja prvog poluvremena, okrenuo sam pogled prema dalekom terenu, sasvim zaboravivši da se tamo igra utakmica. Svo to navijanje ostavlja u čovjeku dojam da se glavni događaj – možda kakva narodna fešta u čast zaštitniku mjesta – odvija na tribinama, dok su igrači tek djeca koja, nakon što su dobili dozvolu roditelja, na nekoj udaljenoj livadi naganjaju loptu. Neko sam vrijeme pratio tekmu, ne bez doze profesionalne deformacije koju sam vukao još iz vremena Glasa Istre, kada sam za sportsku rubriku pratio utakmice 4. hrvatske nogometne lige. Osim što sam istovremeno morao pratiti utakmicu i pisati izvještaj, morao sam i ocijeniti svakog igrača. Nije da nisam guštao - sjeo bih među malobrojne domaće navijače s laptopom u krilu i slušao njihove komentare i psovke, izgovorene uz kakvu pljucnutu sjemenku. Pa onda sam tekst, gdje bih romantično opjevao kakvog lokalnog golgetera ili cinično iskritizirao ekipu nakon loše utakmice. „Maestralna golmanska parada“, „smjeli ulazak u šesnaesterac korpulentnog napadača“, „kirurški precizan udarac kojeg gostujući golman može samo ispratiti pogledom“. Tako sam sada u glavi već dodavao pola ocjene Fabri, bočnom igraču Boce koji je efektno gurnuo loptu kroz noge suparničkom braniču, a Marcosu Roju, kojeg ne volim još iz doba Uniteda, sasvim subjektivno oduzeo pola ocjene zbog jednog lošeg dodavanja. Razina nogometa nije me uopće impresionirala, dapače, podsjećala me na kakvu utakmicu županijske lige i, kako sam ga volio zvati, pim pum pam nogomet s puno bezglavog izbijanja i bez nekog konkretnijeg koncepta. Što i ne čudi, obzirom da se mladi argentinski talenti još u tinejdžerskim danima odvode u europske klubove, dok ovdje ostaju tek oni koji se ne uspiju prodati.

Čovjek bi pomislio da će se barem nagledati golova, no nisam imao sreće ni s rezultatom: utakmica je završila bez pogodaka. Boca je, doduše, zabila gol koji je kasnije poništen, tako da sam ipak imao priliku osjetiti drhtanje tla pod nogama kad je stadion eruptirao. Uostalom, znao sam da je od svega rezultat bio najmanje bitan. Nakon nadoknade, sudac Loustau je sa zadovoljstvom odsvirao kraj utakmice i već pohitao prema svlačionici da se, nakon brzinskog tuša, što prije vrati i ženi i djeci. Igrači su, pognutih glava zbog blijede izvedbe, pošli za njim i ubrzo ispraznili travnjak. Ja sam se pozdravio s ocem, dobio smiješak od sina, a zatim krenuo prema izlazu. Još sam se jednom, sa željom da upamtim to mjesto, okrenuo prema tribini. Tu se, naravno, ništa nije mijenjalo - kao da nisu uopće čuli sučev trostruki zvižduk, navijači su i dalje slavili kao da su netom osvojili Copu Libertadores.