Putopis iz Južne Amerike: Saudade (dio drugi) (9/10)

Njenu sam mutnu prikazu vidio pedesetak kilometara izvan Florianopolisa – na biciklu je prohujala pored mene dok sam na improviziranom odmaralištu pušio cigaretu. Pozdravila me sa zakašnjenjem, podignuvši ruku kad se već udaljila, bez da okrene glavu. Nije bilo ništa čudno sresti ljude na biciklu, no oni koji su njome zaista putovali, natovareni bisagama, šatorima, vrećama za spavanje i ostalim spontano nakrcanim stvarima, bili su iznenađujuće rijetki.

Do tog sam trenutka, biciklirajući sjeverom Argentine, Paragvajem i ovim djelom Brazila, sreo tek jedan argentinski par u Formosi. Na putu su bili već godinu dana, prodajući narukvice i slične sitnice koje su sami izrađivali. Putovali su bez žurbe, zadržavajući se i po mjesec dana na mjestima gdje je prodaja dobro išla. U čežnji za susretom s drugim putnicima, silno smo se obradovali međusobnom susretu te sam se, u jednom javnom kampu gdje sam ih sreo, s njima zadržao dva dana. Od tada je prošlo punih mjesec dana, pa sam pomislio kako bi bilo zgodno neko (kratko) vrijeme voziti s nekim. Dovršivši cigaretu, nastavio sam put, odlučan da se ne zaustavim sve dok prohujalu prikazu ponovo ne sretnem.

Dogodilo se to dvadesetak kilometara kasnije: upoznali smo se, rekla mi je da se zove Tiare, da je Čileanka i da, baš kao i ja, vozi u smjeru Montevidea i pritom, baš kao i ja, nema određeni plan kada ili kuda tamo stići. Kad smo si odgovorili na nekoliko međusobnih pitanja, nastala je ona neugodna i-šta-sad tišina. Činilo mi se nekako pre invazivnim direktno ju pitati da vozimo skupa, no presudila je pomisao kako bih, u tom slučaju, mogao pustiti bicikl ispred kakve trgovine, a zatim se unutra bezbrižno izgubiti među policama bez konstantnog škicanja i provjeravanja je li netko samo sjeo njega i odvezao se u nepoznatom smjeru. Predložio sam joj da dio puta - koliko nam se bude dalo, hasta que tenemos ganas – odvozimo skupa, a ona je zadovoljno kimnula.

Ponovo autocestom

U tom tanašnom dijelu brazilske obale, koja se spuštala sve do Urugvaja i bila močena Atlantskim oceanom s jedne strane, i učestalim slanim jezerima s druge strane, cesta je bila poprilično pusta i nestabilna. Često se gubila među puste krajolike bez sela, ili pak završavala pred pustinjom pijeska, primoravši nas da određenu dionicu vozimo po njemu, pa bi se već nakon pola sata, potpuno iznemogli i željni čvrstog tla, vraćali nazad i tražili alternativnu rutu. Nakon kraćeg eksperimentiranja, ali i činjenice da se cesta u prvom djelu uzdizala prema planinama, a tek kasnije zaobilaznim putem ponovo spuštala do obale, odlučili smo dići se na autocestu i voziti njom oko 150 kilometara, a onda obalom nastaviti dalje.

Već sam na prvoj benzinskoj oduševljeno i sasvim bezbrižno ušao u trgovinu, potpuno zanemarivši činjenicu da vožnja u dvoje sa sobom nosi i pregršt drugih stvari: ona iziskuje da dvoje ljudi u vožnji uskladi, da paze jedan na drugog, da ponekad popuste pred željom drugog i prilagode se. U početku mi je bilo potpuno jasno da je ona tek na početku puta, da još mora probiti prve upale mišića i pronaći svoj ritam, da još barem nekoliko dana neće moći voziti kakvu dužu dionicu, jednu od onih kada u 6 popodne shvatiš da ipak imaš snage potegnuti još 30 kilometara do sljedećeg sela. Neko sam vrijeme bio obazriv, i puštao ju da vozi ispred mene te diktira tempo, no na svakom bih kraju nizbrdice - kojom bih se ja ranije spustio u punoj brzini, a ona oprezno kao niz strmu planinu, uz konstantno kočenje – dugo čekao i razmišljao kako sam u međuvremenu, dok se ona dogega, mogao odvoziti još kilometar ili dva. Potreba da odem dalje, da brže vozim i da u što skorijem roku stignem do nekakvog cilja - premda i dalje nisam imao jasnu sliku gdje je uopće taj cilj - bila je sve izraženija.

Kao da je nebo odlučilo kazniti nas kada smo nakon puna dva dana vožnje po autocesti, prožetih beskrajnim asfaltnim sivilom i zujanjem kamiona, konačno skrenuli prema naplatnim kućicama. Tmasti oblaci zgrčili su se nad nama i najavljivali obilnu kišu dok smo na malenom autobusnom kolodvoru u mjestu Sombria razmišljali hoćemo li potegnuti još dvadesetak kilometara do Balnearia Gaviotas, mjestašca s nekoliko geometrijskih ravnih ulica na samoj obali. Tiare je racionalno predložila da taj dan odmorimo i izbjegnemo potencijalno močenje stvari, no na moj je nagovor već nakon nekoliko minuta, s kabanicom na sebi, omatala bisage i ostale stvari velikim crnim vrećama za smeće. Kiša je počela čim smo krenuli te – a možda je i to samo dojam kad voziš – postepeno jačala dok smo neravnom i razrovanom cestom gmizali prema modrozelenom Atlantskom oceanu. Lokve na cesti bile su sve češće i teže za zaobići, a auti koji su tuda prolazili neobazrivi na to hoće li prolaskom zaliti neka dva usputna biciklista. Premda me kabanica dobro štitila od vanjskih padalina, pod njom mi je bilo toplo: gdje nisam bio mokar od kiše, bio sam znojan.

Klub đi kapoeijra

Dok smo stigli do mjesta i počeli razmišljati gdje bi se mogli osušiti i provesti noć, već me bio prožeo onaj oslobađajući osjećaj potpuno promočenog čovjeka koji više ne mari hoće li se smočiti ili ne, dapače; gurajući biciklu rukama u potrazi za noćištem, dječački zaigrano sam namjerno gazio po lokvama. Sklonili bi se uz kakav zid tek kako bi mogli izvaditi mobitel i na Google Maps-u pronaći jeftinu sobu, koje u Brazilu nazivaju pousada, ili kakav kamp s bilo kakvom vrstom krova. Kampiranje na otvorenom nije dolazilo u obzir, budući da se kiša već uvelike razlijevala po uličicama ispred mora. Kao da se sam ocean, taman pod oblacima, prelio u uske šljunčane putove koji su se granali okomito i paralelno uz njega. Sve su ulice bile puste, a za navodne se pousade, kojih je Google nudio nekoliko, ispostavilo da su nepostojeće.

Vrijeme je prolazilo, a opcija noćenja na otvorenom, što je bar podrazumijevalo to da ćemo sa sebe svući mokru odjeću i osušiti naša smežurana tijela, činila se sve primamljivijom. A onda se, negdje u sivilu daljine, pojavio promočeni pas, a iza njega silueta čovjeka koji ga je šetao. Približavao nam se, pa smo sve jasnije vidjeli njegov gauchovski šešir širokog oboda i tamni, gotovo gumeni kišni kaput koji mu je sezao sve do ispod koljena i visokih čizmi za kišu. Potpuno zaštićen od padalina, ostavljao je dojam da bi se pred kućom naprosto mogao svući i u nju ući potpuno suh. Pod šeširom se vješto skrivalo tamno, nasmijano lice, i uljudni se gaucho odmah s nama uputio do plaže gdje se, tvrdio je, nalazio nekakav klub đi kapoeijra. Pa valjda klubovi capoeire imaju krov, pomislio sam i gotovo kliknuo od sreće kad je pred nama, usred mokrog sivog pijeska, niknula drvena baraka iz koje je dopirala vesela dječja cika.

Ubrzo je pred nas izašao visoki Brazilac kose svezane u rep - baš kao Eddy iz one igrice Tekken 3 - i odmah nam poručio da možemo prespavati kod njih. Sama je kuća - ako ju uopće mogu tako nazvati – gdje on čitavu godinu herojski živi uz ženu i troje djece, bila nalik natkrivenom beach baru, s dvije spavaće sobe i velikim centralnim prostorom gdje se jelo i treniralo. Unutra nas je bilo gotovo 15-ak, što muškaraca, što žena, što talentirane djece koji su od malih nogu učila vještine capoeire. Prije nego smo zajedno sjeli za dug plastični stol i objedovali, zvuk hladne kiše zamijenilo je duboko tutnjanje bubnjeva koji su, pod tinjajućim zagasitim svijetlima sa stropa, zadavali ritam oznojenim tijelima što su pred nama skakala, vrtjela se i mahala rukama i nogama.

Bilo je to jedno od onih mjesta gdje se čovjek mora zaustaviti na duže vrijeme, ako ništa, pod izlikom da će odjeći trebati barem jedan čitav dan da se osuši. A onda sljedeće jutro zgrabiti jednu od surf daska sa hrpe u kutu barake i pokušati savladati taj čudni sport, pa navečer kupiti cachaçe za svih i zagledati se u taj njihov čudni, no skladni borilački ples i osluškivati bubanj u ritmu otkucaja srca. Što dan, valjalo je ostati sve do srijede i dočekati to natjecanje o kojem nisu prestajali pričati i koje se imalo odviti tamo ispred, gdje je stajala neobična okrugla pozornica nalik ringu, neobična među tim silnim pijeskom i nalik ostatku nekog palog meteorita. A onda doživjeti i njihovu feštu, istinski brazilsku, popiti hektolitre mojita i cachaçe, odlutati po plaži negdje sam, pasti na pijesak, zabiti polupraznu čašu duboko u njega, zagledati se u zvijezde te drugačije hemisfere i tek se nakratko pitati što rade moji ljudi, tamo daleko preko šuma ogromnog mora, pod onim svojim zvjezdanim svodom…

Umjesto toga, ja sam ujutro odjenuo i dalje mokru odjeću i ponovo natovario torbu. Tiare je krenula sa mnom, i stigla do obližnjeg dućana gdje smo stali na marendu. A onda je – kako to biva s istinskim putnicima – shvatila da nema smisla krenuti dalje ako joj se i dalje ne kreće. „Roberto, yo me quedo“ poručila mi je, a ja joj odmah rekao da čini pravu stvar. „Y yo me voy“, poručio sam joj ja, i sam se na trenutak – ali samo trenutak - upitavši zašto odlazim. Izgrlili smo se i, nakon što sam joj obećao da ću joj javljati gdje se zaustavljam, već sam sljedećeg trenutka pičio dalje po brazilskoj magistrali, slobodan i sretan što ću brzo negdje stići.

Obala preda mnom bila je sve uža, do točke kada sam imao osjećaj da vozim po uskom grebenu – s jedne se strane vidjelo golemo slano jezero koje je sezalo sve do unutrašnjosti i velikog grada Porto Alegre, a s druge Atlantski ocean i neprekidna pješčana plaža koja je valjda sezala od Ekvatora do Antartika. Veći su gradovi nestali, a i mjesta je bilo sve manje – putevima kojima bih prolazio sreo bih tek nekoliko raštrkanih kuća i, uz malo sreće, trgovinu ili benzinsku pumpu. Nerijetko bih, kao i tog dana, morao voziti 50-ak kilometara i nadati se da će jedino mjesto gdje se može pronaći hrane biti otvoreno. Sreće nisam imao u mjestu Estreito, gdje navedena trgovina nije postojala. Kako je do sljedećeg pravog mjesta, imena São José do Norte, trebalo odvoziti još 60-kilometara, pedalirao sam dalje i čekao hoću li negdje uz cestu pronaći bilo kakvo mjesto gdje bih mogao nešto pojesti i, budući da je prijašnje noći nestala i ona posljednja juha u vrećici, barem kupiti hrane.

Negdje na pola puta naletio sam na nekoliko kuća i zaustavio se. Provjerivši mape, uvidio sam da bi negdje u blizini trebala biti trgovina, no nisam vidio ništa. Došao sam do nekakve kuće otvorenih limenih vrata, više nalik zapuštenoj hali koju netko davno napunio sasvim bespotrebnim stvarima. Pokucao na otvorena vrata. Iz malog je, udaljenog prolaza za koji ću kasnije shvatiti da vodi u stan, izvirio niski i dobro ugojen čovjek pepeljaste kose. Odmah mi je dao do znanja da tu nema nikakvih trgovina, a kamoli mjesta gdje bi se nešto moglo prezalogajiti. A onda je podigao kažiprst, kao da ima ideju, i u čas ponovo prošao kroz prolaz od kud je ranije izvirio. Za nekoliko se sekundi vratio s punim pjatom svinjskog mesa s rižom i fažolom, čudna kombinacija na koju sam se u Brazilu već bio navikao. Pojeo sam sve, zanemarivši korisno pravilo da se na bicikli čovjek nikad ne smije prejesti kako ne bi izgubio volju za daljnjom vožnjom.

Počeli smo pričati, on na portugalskom s nekoliko riječi španjolskog, a ja koristeći prijevod sa Google Translate-a. Ponudio mi je da ostanem kod njega, a ja mu odmah kazao kako moram dalje jer sam sasvim blizu kraja, i ne mislim se više zaustavljati na duže vrijeme. Osim toga, tog sam dana jedva prošao 40-ak kilometara, pa je trebalo, ako ništa, barem odvoziti još 30 do Sao Josea, pa tamo tražiti prijevoz preko djela gdje se jezero prelijevalo u ocean. Od srca se nasmijao na moje riječi i kazao da smo svi mi biciklisti isti.

Posljednji koji je tu bio, kazao mi je, trebao je isto tako ostati tek na ručku, a otišao je nakon dva mjeseca. Inzistirao je na mom ostanku, a ja sam se onako prejeden sve manje opirao. U jednom mi je trenutku samo rekao da idemo, pa sam onakav, u i dalje oznojenoj biciklističkoj odjeći, samo uskočio u njegov auto, zajedno s njegovom ženom i kćerkicom Luisom. Dugo smo se vozili po čudnim putovima i skrenuli desno prema jezeru, parkirali i pješke otišli do lokalnih ribara koji su ovdje prodavali kozice. Mislio sam da će kupiti vrećicu i to spremiti za večeru, a on je uzeo – 45 kila, koje smo traktorom prevezli do auta. Bio je to jedan od onih trenutaka kad čovjek vozi bicikl, a sljedećeg se trenutka nađe na nečijem traktoru s 45 kila kozica pod nogama.

Teško mi je bilo povjerovati da će sam pojesti sve te silne kozice, a moje su sumnje opravdane kad je tu večer do njega stigao poznanik koji je za veću cijenu kupio 40 kila. Stojeći usred polumračne i prenakrcane hale, gdje sam u jedinom slobodnom kutku podigao šator, prepredeno se osmjehnuo zbog odrađenog biznisa, pa smo se, nakon što smo isprali smrdljivu vodu koja se prolila po podu dok smo vreće s kozicama najprije unijeli, a zatim iznijeli iz hale, onim istim prolazom probili do kuhinje. Tu nam je njegova žena – za koju mi se, istim onim prepredenim osmijehom, pohvalio da ju je upoznao kad je imala 15 godina – kozice skuhala u bundevi, jedan od najboljih obroka na cijelom putovanju. Nakon dva obilna jela, u šatoru sam zaspao sasvim spokojno, ne mareći uopće za tvrdi pod ili činjenicu da se u zraku i dalje osjećao smrad sirovih kozica. Zamišljao sam kako bi bilo lijepo ostati neko vrijeme ovdje, igrati se s malenom Luisom, pomoći mu malo raskrčiti sav taj nered iz hale i dilati kozice imućnijim Brazilcima.

Saudade

S istim me onim osmijehom ujutro, dok je po limenom krovu hale rominjala kiša, upitao koji mi je plan. Već je imao plan da tog dana, ako sam dobro shvatio, odemo do plaže, a zatim…prekinuo sam ga i kazao da ipak moram poći dalje.

- Por quê – upitao me radoznalo poput djeteta, a ja shvatio da je to bio prvi čovjek koji me nakon moje odbijenice zapravo pitao čemu žurba. Što sam mu mogao reći? Nikad na portugalskom ne bih mogao opisati tu mračnu sobu u kojoj me ona čekala, i kakav je užitak maknuti onu mačku s moje strane kreveta i samo leći pod nje, osluškujući kišu. Nikada ovom pepeljastom Brazilcu ne bih mogao opisati koliko je zapravo meka njena koža, meka i hladna poput laminata, ta koža boje kave koja se pod plahtama postepeno zagrijava u dodiru s mojom. Kako da mu dočaram tu njenu ljepotu, kosu crnu poput ugljena i njene oči, koje kao da vode sve do crnina njenih južnoameričkih predaka, kako da mu objasnim da je ona lijepa stalno, i dok pere zube, dok nožem sjecka neko povrće meni nepoznatog naziva, da bih ju, sjedeći u kakvoj fotelji s kriglom Cedevite i dovoljno duhana, mogao promatrati cijeli život.

- Saudade - rekao sam mu. Pogledao me i, shvativši o čemu je riječ, blago se nasmijao i poželio mi sretan put. Izgrlili smo se, što je u meni, znajući da ga više nikad neću sresti, pobudilo određenu gorčinu. A onda sam obukao kabanicu i, znajući da sam joj sasvim blizu, s osmijehom na licu nastavio put.