Putopis iz Južne Amerike: Zov ceste (5/10)

Ako mi slučajno spomenete ime Bono, na pamet mi neće pasti svjetski poznati vokal benda U2. Ne, ako iz nekog razloga stanete pred mene i  kažete: Bono - ja ću se sjetiti jednog naizgled običnog penzionera iz Umaga.

Posebice ovih dana, kada na društvenim mrežama gotovo svakodnevno naletim na neku njegovu fotografiju. Ne mijenja se puno toga u prvom planu – Bonov ozbiljan izraz lica, sitne oči što škilje pod naočalama, biciklistička kaciga koja kao da mu je već srasla s glavom - no pozadina itekako varira. Posljednjih su dana to već Alpe, donedavno su bile nizozemske i belgijske ravnice, a ranije ledenjaci i gejziri. Sve to zato što je Bono, umjesto da penziju provodi šećući po markatu ili igrajući briškulu uz dec bevande, jednog dana samo sjeo na bicikl i iz Umaga stigao do – eto tako – Islanda. Tamo se susreo i izgrlio sa sinom, proveo nekoliko dana s njim, a onda jednostavno krenuo nazad kući.

Nema sumnje, tog bi čovjeka jednog dana zasigurno volio upoznati, iako mislim da mi je - i bez da ikad prozborimo riječ - o njegovom putovanju sve kristalno jasno. Ne moram ga pitati ni kako se našao na cesti koja vodi do Islanda ni zašto se odlučio za takvo što. Sve znam, Bono moj, govorim mu u sebi dok gledam fotografije, uvjeren kako to čini jer drugog izbora naprosto nije imao, jednostavno je morao krenuti, voziti i okretati pedale sve dok jednom ne stigne do svog sina.

Jednom kada se čovjek navuče na putovanje biciklom, teško da će se ikad – očito ni jednom kad se umirovi – uspjeti oduprijeti tom čudnovatom zovu koji ga ponovo i ponovo vraća natrag na put. Kriva je cesta, ako pitate mene, ta asfaltna zmijurina bez glave i repa, početka ili kraja. Ona je ta koja svime upravlja, koja nas mami, Bona i mene, slabe ljude koji joj se ne mogu oduprijeti, i tjera da joj se opet vratimo. Pojavi se niotkud, dok gledamo svoja posla i razmišljamo o nečem desetom, i bubne kakvu naizgled suludu ideju. Ma kakav crni Island, vjerujem da je u početku pomislio Bono, baš kao što sam i ja krajem studenog sebi rekao da nema toga što bi me natjeralo da vozim biciklu po Južnoj Americi.

Ali strpljiva je cesta, neumoljiva poput djeteta koje želi novu igračku. Ne odustaje, sikće nam na uho i nagovara nas, omota se oko nas svojim duguljastim tijelom i guši sve dok nas potpuno ne izmuči i izludi. Ne preostaje nam da, jednom kada ostanemo bez argumenata i izlika, ne popustimo i prepustimo se njenoj volji, dopustimo joj da čini od nas što misli da je potrebno i prikladno, da nas odvede i da nas vodi.

Vjerujem da je takvu sudbinu doživio i Bono. Izmoren i iznuren, jednog je dana jednostavno potrpao stvari u bisage, ulije vode u boce, sjeo na bicikl i krenuo na putovanje u kojem će, osim tuđe zemlje i kulture, najviše spoznati sebe.

Bicikliranje po Europi

Puno je, gotovo deset godina prošlo od tog sunčanog popodneva. Prijatelj i ja smo, vjerojatno kako bi rastrijeznili glave između jedne fešte i druge, odlučili iz šupa izvući prašnjave stare bicikle. Ništa spektakularno, dogovorili smo puki đireto od Pule do Medulina i nazad. Ja na nekom premalom mountain bike-u s početka milenija, a on na legendarnoj Limexici koja se, ako se ne varam, za sitan novac mogla kupiti u kultnom Getrou.

Gubeći se sporednim putovima i uživajući u lijepom danu, veoma smo brzo pali pod utjecaj ceste. Pali smo na foru, upecali se. Jednom je od nas usadila ideju da bi mogli biciklama do Trsta, šta, pa blizu je, i stvar je bila riješena. Nismo tada ni tražili izlike ili argumente, nakon nekoliko dana smo naprosto krenuli, bez ikakve ideje u što se zapravo upuštamo.

Sve smo stvari, da navedem samo jedan od primjera, umjesto u bisage utrpali u alpinističke ruksake, vozeći dva puna dana s gotovo dvadeset kila tereta na leđima. Smiješno je danas prisjetiti se olakšanja kad smo u Trstu ruksake konačno spustili na tlo i od iznenadne lakoće osjećali da levitiramo malko iznad tla. No, svo naše neznanje i neiskustvo tada su bili manje bitni. Važno je bilo jedino to da smo krenuli. I dobro da jesmo.

Put do Trsta se, naravno, pokazao tek uvertirom za buduće pothvate. Tijekom slijedećih smo godina, uz još dvojicu prijatelja, vozili po Hrvatskoj, Sloveniji, BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Albaniji i Grčkoj. Na svim smo tim putovanjima uvidjeli istinsku čar ceste, ljepotu i muke koje ne mogu doživjeti ljudi koji se njome voze u udobnom sjedalu vlastitog automobila.

Pedalirajući pod golim nebom, po vjetru, magli, pljusku i zvizdanu, čovjek je lišen svih tih blagodati automobilskog komfora – ne može samo dodati malo više gasa pred strmom uzbrdicom, upaliti klimu jer mu je toplo ili hladno, bezbrižno slušati zvuk kiše koja pada tamo negdje vani.

S druge strane, čovjek cestu i sve uz nju zaista doživi i spozna. Vidi ju, svaku njenu rupu i zakrpu i mrtvu životinju za koju je bila kobna, udiše ju i miriše, osjeća ju pod kotačima. Prepušta joj se, dopušta da ga cesta kažnjava i nagrađuje, raduje joj se i psuje ju, jer da, s njom i priča, priča joj i sluša ju, jer nema ništa čudno u tome da joj se, nakon tisuće kilometara i desetak sati vožnje svakodnevno, počne obraćati i slušati ju.

Više od svega, čovjek cestom vozi, vozi i vozi, sizifovski ustrajno se kreće njenim zmijskim tijelom bez želje da stane, bez jasne predodžbe zašto to zapravo čini, ne znajući više bježi li od nečeg ili ide nečemu ususret. U bespuću tog beskrajnog asfalta zaboravlja od kud je došao, gdje se nalazi i kuda se uputio. Niotkud, nigdje, nikuda.

Impresije s puta

Puno bi se – da sam manje lijen – toga moglo ispisati o tim putovanjima, premda mi se sve više čini da će zapisi ostati tek naškrabane bilješke po raštrkanim bilježnicama. Ostaju impresije, koje povremeno izranjaju na površinu i nenadano bljesnu pred očima.

Od nekud se pojavi Neno, čovjek kojem smo u zelenim zabitima Bosne kucali na vrata kuće kako bi ga, kao u neka romantičnija vremena, pitali ima li za nas malo vode, da bi nas on uveo u kuću, nahranio i napojio pa još inzistirao da, blatnjavi do kukova, sjednemo na kauč i s njim pogledamo tekmu.

Tu je i neki Albanac koji gestikulira i pokušava nam nešto objasniti, a zatim stišće šake i, dižući ih u gard, govori boxing boxing, da bi se onda nervoznim hodom vratio sumnjivim prijateljima pored kojih smo ranije prošli, zbog čega mi ubrzavamo okretanje pedala i sljedećih pola sata kao ne bježimo, ali zapravo bježimo bježimo.

Vidim i istarske Kotle, gdje smo drhtavih ruku digli šator po mraku, popili nešto vina da bi se ugrijali, a prije spavanja još obukli svu odjeću koju smo ponijeli sa sobom i navukli tri para čarapa da se ne bi smrzli na temperaturi ispod ništice. Probudilo nas je glasanje neke životinje i vlaga koja nam je orosila unutrašnjost šatora i sasvim uvukla u vreću za spavanje, toliko da smo sljedeći dan vozili za Sloveniju bez da smo oka sklopili i pedalirali sve do navečer, dječje sretni što ćemo se u jednom hostelu u Postojni konačno istuširati toplom vodom, uroniti u snježno bijele plahte i bezbrižno usnuti.

Pa crnogorske visokoravni, tamnozelene i našiljene strmoglavo padaju u tirkizno more, i lijepa Mila koja nas dočekuje u Herceg Novom i vodi u neki podzemni kafić gdje kasnije ulazi cijela četa specijalne policija i pretresa nas do gaća, i onaj kamion koji nam je izletio na nekom slabo osvijetljenom raskrižju u tko zna kojem grškom gradu i skoro smrskao i Karla i biciklu, i svi oni neumorni divlji psi koji kao da su nas ganjali danima, i Atena što se konačno pojavljuje u grimiznoj daljini predvečerja, a mi stajemo i gledamo ju i šutimo dok sunce polako tone u more i na malom zvučniku svira Šejn.  

I dobro da jesam

Kada sam naprasno odlučio otputovati u Južnu Ameriku, gdje sam se na kraju zadržao nešto više od četiri mjeseca, nisam baš imao nekakav plan. Jedini je plan, zapravo, bio upravo ne imati ga.

Znajući već što je zov ceste, prije puta sam si zadao tek jedan zadatak – svim mu se snagama oduprijeti. Razloga je bilo više – otputovao sam sam, a i vjerovao sam da se tamo ne može činiti ono što Bono i ja tako bezbrižno činimo u Europi: sjesti na bicikl i samo krenuti. Pravdajući se, zaključio sam da bi takvo što bilo sebično i da mi majka i bez bicikle dovoljno brine. Osim toga, bilo me strah: neki mi je čovjek nedavno rekao da je moj čin hrabar, no prije puta mi je, pri pomisli da ću ubrzo potpuno sam kampirati u nekom pustom argentinskom polju, tijelo prožimala jeza.

Na sve je to računala cesta, koja me počela gnjaviti od trenutka kada sam kupio jednosmjernu avionsku kartu. I to više nego ikad, valjda i sama znajući koliko sam, još od onog putovanja do Trsta, uvijek maštao kako se vozikam Patagonijom ili kakvim strmim bijelim putom na granici Bolivije i Perùa. Problem je, ili olakotna okolnost, bila i ta da novac nije bio nikakav problem – pet godina ranije sam preko jednog prijatelja kupio neke kriptovalute koje su do mog odlaska u Južnu Ameriku narasle čak osam puta, zbog čega sam tamo komotno mogao kupiti bicikl i svu potrebnu opremu.

Uz to, jednom kad sam stigao u Argentinu, shvatio sam da je opasna, pabloescobarovska Latinska Amerika o kojoj se u Europi toliko bruji uglavnom - mit. Ljudi koje sam sretao bili su dragi i susretljivi, zbog čega sam sve teže nalazio ispriku da se oduprem cesti. Negdje u to vrijeme zaljubio sam se u najljepšu djevojku na svijetu, crnokosu cordobesu kod koje sam kasnije i boravio. Ležeći u njenoj postelji, milujući njenu kosu boje ugljena i kožu boje kave s mlijekom, bio sam uvjeren da sam cesti utekao i da me prestala gnjaviti. No ona me, naravno, i tamo pronašla, odlučnija nego ikad da me potpuno izludi sve dok se ne predam. Najviše me morila noću, imao sam osjećaj da u mraku gotovo osjećam njemu zmijsku siluetu koja tiho gmiže pored niskog i zujavog ventilatora i penje se na krevet. Nisam više mogao.

-Rober, venì – s vrata je viknuo brat crnokose djevojke, dajući mi do znanja da ga slijedim do spremišta. Bila je novogodišnja noć, a ja sam netom prije toga – možda više sebi nego njemu –  prvi put naglas rekao da ću kupiti bicikl iz druge ruke i krenuti na put. Slijedio sam ga u mraku sve dok nismo stigli do mračnog spremišta, i dalje držeći čaše s pićem u rukama. Zastao je nasred nje, vadeći iz džepa mobitel kako bi upalio bljeskalicu. Bjeličasti se snop svjetla položio na stari, trošni bicikl obavijen paučinom. Veoma sličan onom mom mountain bike-u s početka milenija, na kojem sam već odvozio tisuće kilometara. Približio sam se, neko vrijeme promatra. Trebalo je mijenjati neke stvari, ali mogao se bez većih problema dovesti u vozno stanje.

-Lo voy a hacer – rekao sam, i ovoga puta više sebi, nego njemu.

-Dale Rober – blagoslovio me on, podignuvši čašu. Svečano smo se kucnuli, i ja sam se tog prvog siječnja u Cordobi, baš kao Bono u svom Umagu, predao cesti i ubrzo krenuo na putovanje koje će me, nakon 2750 kilometara po sjeveru Argentine, unutrašnjosti Paragvaja i obali Brazila, odvesti sve do Urugvaja.