Putopis iz Južne Amerike: Sereno (7/10)

Kultura
31.05.2022 13:00
Prizor sa siromašnog sjevera Argentine
Prizor sa siromašnog sjevera Argentine
Autor: Roberto Rauch
Posljednja slika Serena je sasvim tiha, gotovo nečujna poput njegove naravi. No, jasno ga vidim dok, uspravno poput uzornog đaka, spava u onoj pletenoj fotelji. Lice mu je sasvim mirno, kao prožeto spokojem čovjeka koji je prihvatio vlastitu sudbinu i više se ne boji smrti.

Makadam i zvizdan

Sereno me dočekao na recepciji hotela u kojem sam, nekim sretnim slučajem, te večeri dobio besplatan smještaj. Istina, bilo mi je u planu tog se dana zaustaviti u Añatuyi, gradu koji će se pokazati početkom siromašnog i kasnije sve pustijeg argentinskog sjevera te uvertirom u Chaco, sasvim pustu i suhu regiju gdje sam, biciklirajući i po stotinjak kilometara između jednog i sljedećeg sela, više nego benzince i dizelaše, po cesti sretao konje, krave i mirne crne bikove šiljastih rogova koje bih oprezno zaobilazio. Nisam, pak, planirao da ću na tridesetak kilometara od grada izgubiti kacigu, koju sam – meni svojstvenom glupošću – nakon pauze zaboravio pokupiti s livade pokraj ceste. U Añantuyu sam stigao u vrelo ljetno popodne, a dočekao me prizor koji ću na zloglasnom sjeveru sretati sve češće: premda je grad brojao tridesetak tisuća duša, većina ulica nije bilo asfaltirano, pa sam uglavnom vozio po makadamu, izbjegavajući mnogobrojne lokve koje su tu niknule tijekom nedavne kiše. Do mog je dolaska sunce ponovo uspostavilo dominaciju na već plavom nebu, toliko suvereno da su me tih dana u čitavoj regiji, imena Santiago del Estero, lokalci uvjeravali da je baš u njihovom malom mjestu jednog paklenog dana izmjerena najviša temperatura na planeti. Kaljuže na cesti, duboke i široke nakon kiše, sve su se više povlačile, sužavale i isparavale, kao strahujući pod zvizdanom koji ih je, zajedno sa smradom otpadnih voda koje su curile po rubu ceste, najprije pretvarao u asfaltasto blato, a zatim vraćao u prvobitno stanje, pustinjasto suhu prašinu koja se već podizala za kakvim trošnim skuterom koji bi prozujao pored mene. Pod neumoljivim bombardiranjem sunčevih zraka, zasljepljujućim i gotovo bijelim, sve se pretvaralo u sveobuhvatnu sumaglicu, prašnjavi mantil kojim bi se zaogrnulo čitavo mjesto dok bi lijeno tonulo u podnevnu siestu, doba dana kad s ulica nestaju ljudi, a mjestom zavladaju psi lutalice, žabe i rojevi mušica.

Biciklistička solidarnost

 U centru Añatuye sam pronašao omanju trgovinu s biciklističkom opremom i kupio novu kacigu. Vlasnik se zainteresirao za moje putovanje pa sam ga, uzdajući se u biciklističku solidarnost, upitao zna li neko mjesto gdje bih mogao postaviti šator i provesti noć, nadajući se pritom da će mi ponuditi kampiranje u trgovini jednom kada ju zatvori. Mogao sam već zamisliti kako se u stražnjem dvorištu tuširam s tri litre vode (odnosno dvije kupljene boce, pri čemu bi mi još i ostalo 2 deca za jutarnju kavu) ili prije spavanja halapljivo udišem miris nove gume koji je vladao prostorijom. No, vlasnik me preduhitrio, i nakon obavljenog posla poručio kako je nazvao poznanicu, vlasnicu dvaju hotela u gradu, koja će mi u jednom od njih dati besplatnu sobu za noćenje.

Tihi Sereno

Tako sam susreo Serena, koji me te večeri uljudno dočekao na recepciji hotela. Od prvog mi se trenutka doimao markantnim, obilježen upečatljivošću zbog koje određene ljude lakše pamtim nego druge. Bore su mu - svjedočanstvo teškog života na sjeveru - već izrovale tamno lice, no kosa mu je, bez ijedne sijede dlake (a bio je već u kasnim pedesetima) bila besprijekorno počešljana. Izgledao je galantno, podsjetio me na kakvog bivšeg predsjednika, ili špijuna, vjerojatno zato što je ličio na glumca Zdenka Jelčića, ilitiga Blagu Antića, koji je takvu ulogu utjelovio u seriji Novine. Baš me zato iznenadila njegova narav – bio je sasvim tih, obrativši mi se šapatom, i nečujan, gotovo lebdeći hodnikom kojim me vodio do sobe, i nenametljiv, išuljavši se neprimjetno iz nje čim mi je pokazao kako se pali stropni ventilator.
Hotelska me soba, za razliku od Serena, nije pretjerano dojmila.  Poklonjenom konju , pomislio sam dok sam se osvrtao po njoj i oprezno dodirivao razbijeni tuš, koji nije ni imao kabinu, pa se voda slijevala po cijelom kupatilu. Bilo je još gore jednom kad sam legao na krevet, suviše mekan i uvijen poput viseće ležaljke, te naslonio glavu na ofucani jastuk, toliko tanašan da je više naličio na praznu jastučnicu. Bar je besplatna , zaključio sam i uputio se u dvorište hotela, gdje sam se izvalio u jednu od pletenih fotelja postavljenih oko klimavog, ruzinavo olinjalog stola. Dok sam smišljao što bih mogao večerati, na foteljama su mi se -  bez nekog posebnog razloga, kako to obično biva u Argentini - pridružili Sereno i Pablo i započeli sa mnom razgovarati.

Pogled na svijet iz mračnije perspektive

Zapravo, slušali smo Pabla, koji je čitavu tu večer pričao. Sereno je, sjedeći u fotelji uspravno poput uzornog đaka, to činio kao da Pabla gleda na televizoru: tek bi se ponekad kratko nasmijao, pomalo suhokašljasto, a prozborio bi tek kako bi prošaptao jedan chas gracias, odgovor na ponuđenu mu cigaretu. Zrak je zbog nesnošljive sparine bio sasvim težak, pa bi dim Serenove cigarete, umjesto da lepršavo leluja kroz zrak, nepomično taložio pred njegovim licem, obavijao ga maglom i ostajao visjeti u gustom, gelasto viskoznom zraku. Ništa, zapravo, o Serenu ne bih ni saznao da nije bilo Pabla, tog raspričanog domara zaduženog za sitne popravke u hotelu koji je već nepovratno tonuo u oronulost. Bio je to vedar čovjek, spreman sve okrenuti na šalu, što nije nimalo lako ako, poput njega, na svijet stalno gledate iz nešto mračnije perspektive – budući da je bio gotovo slijep na jedno oko, koje je bilo alergično na svaki oblik svijetlosti, Pablo je u svako doba dana, ili noći, nosio sunčane naočale. Ismijavao je i vlastitu bijedu, keseći se i pokazujući bijele zube dok se, nalik Ray Charlesu, šalio kako nema novaca za okulistički pregled.

Kuna i sedamdeset na bankomatu

Dugo je pričao o životnim prilikama u svojoj zemlji. Do tog sam trenutka u Argentini boravio dva mjeseca, pa sam ponešto znao i sam. Uostalom, situacija mi je bila poprilično jasna od samog početka: prijatelj, koji je u Argentini bio godinu dana prije mene, rekao mi je da bih za 1 euro trebao dobiti 60 argentinskih pesosa, no inflacija je u međuvremenu toliko izjela zemlju da sam ja pri dolasku, umjesto 60, za 1 euro pesosa dobio čak 230. Kasnije sam spoznao i ostale tragikomične elemente njihove valute, tog novca u kojem najvrjednija novčanica, ona od 1000 pesosa, vrijedi tek tridesetak kuna. Na bankomatu je najveći iznos koji možete podići tek nekoliko takvih, narančastih hiljadarki , odnosno stotinjak kuna. S druge strane, na ekranu će vam biti ponuđen iznos od 50 pesosa, što znači da na bankomatu u Argentini možete uredno podići iznos od oko kunu i 70 lipa. Daleko je to, veoma daleko od onih bezbrižnih dana kojih se i sam Pablo prisjeća, kada je argentinski pesos vrijedio uno a uno , odnosno jednako koliko i američki dolar. Pričao mi je i o učestalom i iznenadnom nestanku struje i vode, odjednom, bez ikakve ranije najave u lokalnom tisku, kako to biva kod nas. Nestašica nerijetko traje i po nekoliko dana, no i nju je Pablo okrenuo na šalu,  ispričavši mi kako je jednom shvatio da vode nema baš kad ju je nakon nužde htio potegnuti, zbog čega je vlastite nusproizvode tek nakon tri dana namakanja u wc-školjci uspio poslati na jednosmjeran put u bespuća kanalizacije…

Prilozi u cheesburger

Dugo ga slušajući, zaboravio sam da bi valjalo i nešto večerati. Pablo i Sereno su mi preporučili fast food preko puta ceste, a ja sam ih usput upitao žele li i oni što. Više nego potreba za dobročinstvom, navika je to koju sam stekao kući, gdje će se prijatelji s pravom naljutiti na tebe ako odeš po hranu bez da ih pitaš žele li i oni nešto pojesti. Na kraju si primoran sve te silne priloge za cheesburger zapisati u mobitel, a kao zahvalu ne dobiješ ni povrat novca kojeg si potrošio, no takvo je prijateljstvo…
Pablo mi je odrješito poručio da nije gladan, dok je Serenovo lice poprimilo izraz sramežljivog dječaka koji će u tuđoj kući prihvatiti hranu tek nakon što ga upitaš triput, pa sam odmah upitao želi li pizzu ili sendvič s milanesom , odnosno pohanim mesom, na što je on stidljivo kimnuo. S guštom je nešto kasnije pojeo cijeli, pa još nadodao dva komada moje prevelike pizze. Nakon poduže stanke u kojoj nismo prozborili riječi, Pablo je ponovo krenuo.
- La gente acà es muy falsa – šapnuo je kimnuvši glavom iza svojih leđa, zbog čega sam shvatio da u te lažne ljude ubraja vlasnicu hotela. Pitao me da pogodim koliko Sereno zarađuje, a ja sam shvatio na što cilja: meni besplatnu sobu zbog usluge poznaniku, a radniku u hotelu mizerna plaća. Uostalom, naizgled bezuvjetna gesta vlasnice hotela nije prošla nezapaženo – nakon što je obavio razgovor, vlasnik biciklističke trgovine je, usput joj se zahvalivši, moju sliku postavio na društvene mreže, gdje je gospođa dobila salvu hvalospjeva zbog svoje velikodušnosti. Vijest o novoj pridošlici se toliko proširila da sam sljedećeg dana, uzdajući se da ću s njima barem popiti pokoje piće, razgovarao s nekoliko uštogljenih novinara koji su mi, ispijajući tek kavu, brzinski postavili nekoliko pitanja i odmah odlazili u redakcije.

Tristo trideset tri

          Kako sam nešto o argentinskim plaćama već znao, na Pablovo sam pitanje bubnuo cifru one prosječne: 40 tisuća pesosa, otprilike 1500 kuna. Od srca se nasmijao pod tamnim naočalama, a zatim odmah uozbiljio. Nasmijani Ray Charles se za trenutak pretvorio u hladnokrvnog pokeraša koji je sad bio na potezu.
- Diez. – rekao je.
Zastao sam, misleći da blefira. Deset tisuća pesosa, pa to je... iznos sam u glavi preračunavao u kune, zaustavivši se na istoj brojci i nakon nekoliko provjera, onoj od 333 (tristo trideset tri) kune. U nevjerici sam pogled okrenuo prema Serenu, koji je i dalje mirno i dostojanstveno sjedio u pletenoj fotelji, s tom uredno počešljanom kosom, nalik čovjeku koji zarađuje dovoljno za život, a ne tristotinjak kuna mjesečno. Como vivis , bilo je sve što sam uspio izustiti. Šapćući, bez ikakvog mi je jadanja objasnio na što mu naliči tjedan, u kojem noću radi i danju spava. Kuha samo jednom, ponedjeljkom, kada priprema veću dozu riže s povrćem ili malo mesa lošije kvalitete, pa to jede čitav taj tjedan, odnosno četiri do pet puta tjedno. Pablo je, naravno, i ovu činjenicu uspio okrenuti na šalu, kazavši mi da je Sereno uspješni noćni recepcionar jer mu se nikad ne spava, a ne spava mu se porque tiene hambre - zato što je gladan. 
Još smo ga neko vrijeme slušali, sve dok zbog desetosatnog bicikliranja nisam osjetio da već tonem u san. Pozdravio sam se s njima i otišao leći, no u sobi nikako nisam mogao zaspati. Izjeli su me komarci, smetao mi je udubljeni krevet, a ni zvrndavi ventilator nije mogao raspršiti ustajalu sparinu. Oko 3 ujutro sam konačno odustao i, zaključivši da ni Sereno neće odbiti ponudu, digao se iz kreveta i smotao dvije cigarete. Izišao sam iz sobe i uputio prema predvorju, gdje je sada sjedio sam. Tiho sam mu prišao, na klimavi stol položio cigaretu i upaljač, a zatim se udaljio. Još sam ga jednom pogledao iz daljine. Spavao je mirnim, spokojnim snom sitog čovjeka. 
Bio je to posljednji put da sam vidio Serena. Kada sam se ujutro probudio, više ga nije bilo. Tek sam kasnije, kada sam bolje naučio španjolski, shvatio da mu Sereno i nije pravo ime, već nadimak preuzet od opće imenice ili pridjeva [1], koji zapravo savršeno pristaje njegovoj pojavi i čitavoj toj večeri, u kojoj ga i dalje jasno vidim kako spava u pletenoj fotelji, spokojem čovjeka koji je prihvatio vlastitu sudbinu i više se ne boji smrti.
[1] sereno, na
Del lat. serēnus.
  1. adj. claro (‖ despejado y sin nubes).
  2. adj. Apacible, sosegado, sin turbación física o moral.
  3. m. Humedad de que durante la noche está impregnada la atmósfera.
  4. m. Encargado de rondar de noche por las calles para velar por la seguridad del vecindario, de la propiedad, etc.
 


Roberto Rauch , novinar i autor iz Pule, krajem studenog 2021. otisnuo se na višemjesečni put Južnom Amerikom. Dva je mjeseca obilazio Argentinu, a onda odlučio nastaviti putovanje svojim najdražim prijevoznim sredstvom - biciklom. Vozeći sam i bez naročitog plana, odlučio se prepustiti cesti koja ga je nakon sjevera Argentine, Paragvaja i obale Brazila dovela do Urugvaja, gdje je nakon nešto više od 2500 kilometara završio put u mjestu Punta del Diablo. Na Parentiumu čitajte seriju njegovih putopisnih crtica iz lationameričkih predgrađa i sela, zapisa o vršnjacima s kojima je živio u Cordobi, veganstvu, magijskim slikama (izmaštanog?) putovanja na Antarktiku. Zapise objavljujemo u rubrici Kultura, svakih nekoliko dana. Ranije tekstove čitajte ovdje:
© 2003 - 2024 Parentium Media - Hosted by Plus.hr
Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja boljeg korisničkog iskustva. Izjava o privatnosti