Tražilica

Studirao je na Pomorskom institutu u Trstu, te je plovio kao časnik na brodovima talijanske trgovačke mornarice. Diplomirao je na Fakultetu pomorskih znanosti Sveučilišta u Napulju, a 1942. pristupio je ilegalnoj antifašističkoj organizaciji narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) na Labinšćini

Prvi poratni broj objavljen je 6.V.1945. u Poreču, a drugi 11.V. u Puli. Glasu Istre pridružilo se tada uredništvo dotadašnjega Hrvatskog lista sa Z. Črnjom

Godine 1971. seli se u Poreč, odakle mu je supruga Đurđica (rođ. Bratović), a prvi posao dobio je te godine u područnoj školu u Zamaskom Dolu (selo Trloni) OŠ Trviž.

Bio je doživotni počasni predsjednik porečkog Boćarskog kluba Mate Balota, a godine 1995. postao je prvim predsjednikom osamostaljenog Ženskog kuglačkog kluba Istra iz Poreča

Potkraj karijere igrao je za porečki boćarski klub Novo naselje i zaslužan je za otvaranje boćališta u toj gradskoj četvrti. Bio je jedan od osnivača Boćarskog saveza Općine Poreč i dao velik doprinos razvoju boćarske infrastrukture na Poreštini. Stekao je i zvanje boćarskoga suca.

Za svećenika je zaređen 29.VI.1946. u Poreču. Prvu župničku službu obnašao je u Sv. Luciji Labinskoj (1946.-1947.) i Labinu (1947.-1950.), nakon čega je bio imenovan tajnikom biskupa Dragutina Nežića (1950.-1952.).

Istodobno s polaskom u osnovnu školu započeo je i njegov nogometni put u porečkom Nogometnom klubu (NK) Jadran. Već s petnaest godina standardni je prvotimac. Na godišnjoj skupštini kluba, održanoj 6.II.1964., izabran je za predstavnika igrača u novom upravnom odboru, u koji ulazi kao najmlađi član s nepunih 18 godina.

Ilirske pokrajine (franc. Les Provinces Illyriennes), upravno-teritorijalno područje sastavljeno uglavnom od nekih hrvatskih i slovenskih zemalja (1809.–13.).

Povijest nogometa u Puli seže na sam kraj XIX. st., u vrijeme ubrzanog razvitka grada kao glavne ratne luke Austro-Ugarske Monarhije, koji je imao velik utjecaj ne samo na gospodarski rast nego i sveukupni društveni razvoj Pule.

Kao srednjoškolac 1960-ih polazi umjetničke tečajeve, a uz pomoć mentora, slikara Guida de Bonisa i Raffaelea Pontecorva otkriva kiparstvo koje postaje njegova dominantna umjetnička strast. Izražava se u raznim kiparskim tehnikama i formatima, a bavi se i grafičkim dizajnom

U politici je aktivan od kraja 1970-ih, najprije u Savezu socijalističke omladine, potom u Savezu komunista Hrvatske (SKH) u kojem je krajem 1980-ih bio i profesionalni sekretar Općinskog komiteta SKH u Poreču. U nezavisnoj Hrvatskoj učlanio se 1990. u Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ), a bio je i članom Družbe "Braća Hrvatskoga Zmaja".

Godine 2015., na obljetnicu Đoserovog rođenja, zelenu površinu na pulskoj Verudi, u blizini mjesta gdje mu je bila rodna kuća, gradske su vlasti službeno imenovale Poljanom Sergia Blažića - Đosera.

Kao rukovodilac bio je vrlo blizak radništvu, znajući da uspješno turističko poslovanje tvrtke umnogome ovisi o zaposlenicima. Pod njegovim rukovodstvom Plava laguna je od tvrtke s malim naseljem drvenih bungalova i dva nerentabilna hotela izrasla u najvećeg i najuspješnijeg jugoslavenskog hotelijera s brojnim hotelima, apartmanskim naseljima i kampovima.

Sportski talent pokazivao je već kao dječak u rodnome Višnjanu, a atletikom se počeo baviti kao srednjoškolac u Pazinu. Nastupao je za pulski Grion te za Sveučilište u Trstu, osvojivši u skoku u vis prva mjesta na studentskim prvenstvima 1942., 1947. i 1948. te na 110 m s preponama 1948.

Društvo za izgradnju lokalne željeznice Trst – Poreč (Lokalbahn Triest – Parenzo) bilo je utemeljeno 3.III.1900. u Beču. Dionički kapital toga društva iznosio je 1.400.000 kruna, a podignut je i kredit od 14.150.000 kruna.

Životni put vodio ga je od Oliba, preko Lošinja do južne Istre i Poreča, gdje je živio i radio pola stoljeća. Bio je ribar i kapetan ribarskog broda, ali i samouki umjetnik - mozaičar, slikar, skladatelj i glazbenik.

U politici je kao član HDZ-a izabran 1993. u prvi saziv vijeća vrsarske općine. Djelovao je i kao dužnosnik u sportu, posebno nogometu (član Izvršnog odbora Nogometnog saveza Hrvatske, član Upravnog odbora NK Istra Pula i NK Jadran Poreč).

Objavio je 20-ak knjiga i niz publikacija. Prvu knjigu pod naslovom 40 zelenih proljeća objavio je 1986., a govori o Nogometnom klubu Rudar Labin.

Za doprinos razvoju Poreča i turizma odlikovan je ordenima rada i zasluga za narod tadašnje Jugoslavije, a dobitnik je i porečke nagrade "30. april". Njegovo ime nose šetnica i srednja turističko-ugostiteljska škola u Poreču te hrvatska godišnja nagrada za turističke djelatnike i ona za životno djelo u turizmu.