Zaključen 12. Istarski povijesni biennale na temu nasilja kroz povijest

Pisani povijesni dokumenti koje su obradili znanstvenici i znanstvenice za 12. Istarski povijesni biennale, održan ovog vikenda u Istarskoj sabornici, jasno pokazuju da je nasilje u današnje doba tek umivena inačica onoga iz razdoblja srednjeg i ranog novog vijeka. Citirajući von Clausewitza koji je početkom 19 stoljeća postavio definiciju rata kao nastavka politike drugačijim sredstvima, Robert Kurelić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta Jurja Dobrile prikazao je performativnu ulogu nasilja u srednjovjekovnom kontekstu: nasilju pribjegavaju radi postizanja ciljeva moćnici i države, ali i niži slojevi kada brane neko svoje pravo. Ako potonje predvode seoski knezovi, njihove oružane pobune dobivaju na legitimitetu. Zvuči poznato? Kurelić zaključuje kako je „nasilje oduvijek hodalo uz bok osobnim i političkim ciljevima“.

Uz posebne oblike nasilja kakvo je linčovanje ili desakracija, kao simbolično nasilje posebno prema ostacima ženskog tijela, u povijesnim dokumentima spominju se i različite vrste nasilja prema ženama i prema djeci. Marija Mogorović Crljenko s pulskog Filozofskog fakulteta na istarskim srednjovjekovnim primjerima oslikala je žensko i nasilje prema ženama.

- Mnogi izvori pokazuju da žene nisu uvijek bile samo žrtve nasilja, već su bile i nasilnice ako im se pružila takva prilika, te ako su bile u poziciji moći.

Moćne žene uglavnom su bile nasilne prema ženama nižeg statusa, ali i prema muškarcima a nije se radilo samo o fizičkom, nego češće o verbalnom, ekonomskom i psihičkom nasilju. Zanimljiv je uvid koji nudi Mogorović Crljenko a koji kaže da žene u srednjem vijeku pokazuju solidarnost jedne prema drugima, bez obzira na društveni status, jedino u slučajevima kad trebaju pomoć, zaštitu i utočište pred nasilnim mužem. Matija Drandić iz rovinjskog Centro di ricershe storiche istražio je oskudne dokumente o čedomorstvima između 16. i 18. stoljeća u Istri i zaključio da se ono najčešće spominje u kontekstu siromaštva ili zaštite društvenog ugleda. Posegnuo je i za usmenom predajom i literaturom kako bi provjerio na koji se način spominje i tretira čedomorstvo. Otvorio je iznimno kompleksnu i značajnu temu. Dragica Čeč s Inštituta za zgodovinske studije u Kopru dala je doprinos temi čedomorstva i nasilja prema neudanim trudnim ženama u doba prosvjetiteljstva. Unatoč tome što su teoretičari prosvjetiteljstva smatrali da se ova vrsta nasilja loše odražava na samu državu i unatoč oštrim kaznama, nasilje prema izvanbračnim majkama i njihovom djecom nije bilo smanjeno. Društvena stigmatizacija društvene grupe koja je posebno trebala zaštitu i podršku bila je oblik kolektivnog psihičkog, a nerijetko i fizičkog nasilja. Danas je ova vrsta nasilja potisnuta u sferu privatnoga, jer u zapadnoj civilizaciji nije politički korektno javno stigmatizirati žene s izvanbračnom djecom. Licemjerno, ali umiveno.

Kroz niz izlaganja moglo se saznati i kakve su sve kazne slijedile nasilnicima: velikašima koji su napadali posjede drugih velikaša određivane su visoke novčane kazne, ako su napadi bili oružani i ako su prouzročili smrt, znalo se dogoditi da kazna bude progon ili vješanje i oduzimanje posjeda. Na Kvarneru su, osim prema težini posljedica nasilja, kazne ovisile o spolu i društvenom statusu počinitelja. Prepoznaju i verbalno, uz fizičko nasilje, ali kazne nerijetko i same ulaze u niz fizičkog nasilja jer se radi o mučenjima ili odsijecanju dijelova tijela. Kosana Jovanović s riječkog Sveučilišta ukazala je kako je Vinodolski zakonik propisivao kažnjavanje nasilnog ponašanja i radi održavanja društvenog poretka. Isti zakonik regulira i „mašćenje“ ili „vraždu“, odnosno krvnu osvetu. Trsatski statut pak uvažava načelo „glava za glavu“, odnosno ubojstvo se kažnjava smrću, a isto vrijedi i u slučaju čedomorstva i to za majku, ako je kriva i za osobu koja ju je na taj čin nagovorila. I dok kazna smrću može biti zamijenjena novčanom kaznom, ako je krivac dovoljno bogat, isto načelo ne vrijedi u slučaju čedomorstva. Statut rapske komune u 16. stoljeću propisuje kazne kao sankcije za kršitelje zakona ali one služe i kao opomena drugima.

Urška Bratož sa Znanstveno-raziskovalnog središća Koper obradila je temu novinskog izvještavanja na razmeđu 19. i 20. stoljeća i Istri i Trstu. Priče o kriminalu i nasilju uvijek su senzacionalistički prikazivane i premda nisu sadržavale slikovni materijal, priče su do u detalja opisivale način i rezultate nasilja, što stimulira emocije koje potiču na agresiju, mogu dovesti do oponašanja zločina ili pak potiču naslađivanje javnosti nasiljem, ali i narušavaju privatnost žrtava i njihovih obitelji. Je li danas bitno drugačije?

A sad nešto potpuno drugačije: nasilje koje su kroz povijesne dokumente prikazali znanstvenici na 12. Istarskom povijesnom biennalu može se protumačiti teorijom igara, sugerirao je Porečan Josip Banić koji je na privremenom radu na Inštitutu za zgodovinske studije Znanstveno-raziskovalno središće Koper. Pa može li se? I zašto bi to učinili?

Albert 1. grof Gorice, najistaknutiji plemić alpsko-jadranske regije u 13. stoljeću upadao je i pljačkao posjede akvilejskih patrijarha pa su ga dugo smatrali divljakom i barbarom, lošim taktičarom koji je poduzimao nepromišljene akcije. Oslanjajući se na tvrdnje Ane Taller da se radi o dobro kalkuliranoj politici i potaknut njenom sintagmom „igre goričkih grofova“, Banić je ponašanje Alberta 1. goričkog „provukao“ kroz teoriju igara koja je grana primijenjene matematike a izučava situacije sukoba i kooperacije u kojima uspjeh racionalnog sudionika u odlučivanju ovisi o odlukama drugih racionalnih osoba. Ova teorija primjenjiva je u ekonomiji, sociologiji, ekologiji, politici... Sada i u povijesnim znanostima. Nasilne akcije goričkog grofa iz 13. stoljeća mogu se objasniti teorijom igara a završnica je više nego zanimljiva i mračna.

- Kako bi monopolizirao moć u Istri, Albert 1. kao meta-igrač mijenja pravila igre i hapsi patrijarha, kaže Banić i nastavlja:

- Zaboravio je da se Venecija može uplesti preko Poreča kojeg je 27. 7. Veliko vijeće Republike prihvatilo u svoje granice u napetom glasovanju. Zaprijetili su Albertu ekskomunikacijom. Strane u sukobu vraćaju se na početak a beskonačna igra se nastavlja.

Banić napominje da teorija igara ima ograničenja u primjeni na povijesne događaje zbog pomanjkanja dokumenata, ali pomaže nijansiranje povijesnih događaja. U ovom slučaju se nasilje interpretira kao valuta kojom se kupuje čast, (pre)moć, položaj. Tako je i danas, nije li? Pa kako je povijest učiteljica života, možemo li zaključiti išta drugo osim da stalno padamo na ispitu.