Logo - www-parentium.com
Nova Corolla Hybrid

Na Poreč Dox-u o pravima djece i očevima koji se bore za roditeljstvo

09.11.2019. (11:34)

Fotografije: Andi Bančić

O pravu svakog djeteta na sretno i stabilno djetinjstvo uz konstantnu prisutnost oba roditelja, bez obzira žive li oni zajedno ili su se razdvojili, bilo je riječi na sinoćnoj tribini “Kuda idu naša djeca?” koju je na Poreč Dox-u organizirala Hrvatska udruga za ravnopravno roditeljstvo (HURR). Prestanak braka ili partnerstva dvoje ljudi koji su se nekad voljeli uvijek je porazan i težak. U najboljem ga je slučaju moguće ostvariti dogovorom, ali najčešće je teško izbjeći konflikte odraslih zbog kojih maleni na koncu najviše pate i trpe trajne posljedice. Kad dogovor između roditelja zakaže, na scenu stupaju centri za socijalnu skrb, pravosudni sustav, zdravstvene ustanove, policija. Upravo bi oni trebali konkretnim i brzim reakcijama zaštititi djecu i zastupati njihove interese, no govornici su mahom upozorili na tromost i neučinkovitost nadležnih institucija.

Uvod za ovu izuzetno tešku i delikatnu temu pružila su dva dokumentarna filma o očevima koji se grčevito bore za pravo da budu roditelji svoje djece.” Film “Sine moj” Josipa Pina Ružića donosi tužnu životnu priču 63-godišnjeg Porečana Darija Pulina koji se u borbi za sina, kojeg je njegova izvanbračna supruga bez njegovog pristanka trajno odvela u Srbiju, uporno za pomoć obraća institucijama. “Tak je kak je” Arsena Oremovića prati oca Zvonka Grgeca kojemu bivša supruga onemogućuje susrete s kćerkom, iako ga je Centar za socijalnu skrb proglasio kompetentnijim roditeljem, te njegova svakodnevica postaje opsesivno prikupljanje dokaza u borbi s neučinkovitim pravno - socijalnim sustavom.

- Od osnutka naše udruge, prije deset godina, zaprimili smo tisuće poziva i e-mailova onih koji su pogođeni nemogućnošću viđanja vlastitog djeteta ili unuka te tisuće pritužbi na nadležne institucije. Najčešće nam se obraćaju očevi, ali i majke, bake i djedovi iz čitave Hrvatske, rekao je predsjednik HURR-a Oliver Čanić, napominjući da je pravo djece na oba roditelja osigurano Europskom konvencijom za ljudska prava. Udruga okuplja oko 530 članova, najviše iz Zagreba, a odmah zatim iz Istre.

Čanić je ukazao na podatke Državnog zavoda za statistiku od 2010. do 2017. godine, prema kojima su djeca povjerena majkama u 82 do 85 posto slučajeva, očevima u desetak posto, dok je ravnopravno roditeljstvo sramežljivo poraslo s 3,7 na šest posto. Takvu hrvatsku realnost usporedio je s onom u Švedskoj gdje je 2015. godine podijeljenim skrbništvom (s najmanje 35 do 50 posto vremena provedenog kod jednog roditelja) obuhvaćeno više od 40 posto djece te u Belgiji gdje je takvih mališana više od 30 posto. Spomenuo je i istraživanja koja potkrepljuju tvrdnju da je 35 posto vremena provedenog kod jednog roditelja minimum za ostvarivanje kvalitetne emocionalne veze, što mnogi danas već smatraju zastarjelim podatkom., odnosno premalim postotkom. Unatoč opetovanom predlaganju HURR-a, Obiteljskim zakonom još uvijek nije omogućeno ravnopravno roditeljstvo na prijedlog samo jednog roditelja, već isključivo na prijedlog oba, na što se kritički osvrnuo.

Prof.dr.sc. Jasminka Zloković s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, govorila je o osnaživanju obitelji za razvoj pozitivnih odnosa i ravnopravnog roditeljstva.

- Djeca idu gdje smo ih kao roditelji usmjerili. Do treće i pol godine života stvaraju temelj za svoj emocionalni, a do sedme za kognitivni razvoj. Lijepo je kad je roditeljima zajednički cilj odgoj zdrave, sretne i odgovorne djece, no ponekad im je u tome potrebna podrška okoline, objasnila je.

Istaknula je da bi dokumentarci poput “Tak kak je”, koji je ilustrativan za velik broj slučajeva, mogli biti isključivo fikcija da je bilo volje nadležnih institucija. Ukazala je na strašne posljedice koje djeca trpe uslijed roditeljskih predbacivanja i sukoba, manipuliranja kojima su izložena tijekom i nakon razvoda, i to najčešće od strane majki, kao i torture oduženih i opetovanih postupaka, vještačenja i saslušanja provedenih na nekompetentan i neprofesionalan način.”Nema te terapije koja može izbrisati sve životne okolnosti kojima su najmlađi u takvim situacijama izloženi”, poručila je, podsjećajući da mališani vole oba svoja roditelja i žele živjeti s mamom i tatom. Do odgovora za svoje studente koje zanima zašto se djeca najčešće dodjeljuju majkama ni sama nije uspjela doći, a osim kulture odgovornosti prema djeci koja u 21. stoljeću ne smiju biti nevidljiva, dotaknula se i tabu teme nasilja žena nad muškarcima.

Hrvoje Jukić, odvjetnik koji se više od 15 godina bavi obiteljskim pravom, kazao je da bi odluke suda trebale biti brze, što trenutno nije slučaj. Brojnošću predmeta opterećeniji prvostupanjski sudovi donose odluke u roku od dvije do pet godina, a ti se rokovi produžuju ukoliko se radi o visoko konfliktnim razvodima.

- To su strašne situacije. Vi ništa ne poduzimate na svoju ruku jer očekujete od sustava da razumije vašu situaciju i stručno vas suportira, a dobijete poruku da ne očekujete pomoć, jer će ona biti spora ili kontraindicirana te da sami zaštitite sebe i svoje dijete, rekao je.

Govoreći o konkretnom slučaju Zvonka Grgeca, istaknuo je da je postupak ukupno trajao više od pet godina i rezultirao je pravomoćnom presudom kojom je majci povjerena samostalna roditeljska skrb te je zabranjen kontakt oca s kćerkom. Budući da im je čitavo to vrijeme bivša supruga onemogućavala susrete, kćerka se sve više udaljavala od oca, a pravno-socijalni sustav pritom nije poduzeo ništa, napomenuo je. Borba nije gotova, pa slijedi podnošenje ustavne tužbe te Sud za ljudska prava u Strasbourgu, no pitanje je koliko će vremena trebati za konačan ishod.

Redatelj filma “Tak je kak je” Arsen Oremović objasnio je da se za snimanje ove priče odlučio potaknut činjenicom da je i sam osjetio diskriminaciju kao rastavljeni otac, iako u puno manjoj mjeri.

- Realizacija dokumentarca je išla puno teže od predviđenog zbog potpune zatvorenosti sustava. Tek sam kasnije shvatio koliko je taj sustav neefikasan, na neki način i pristran, te do kuda može ići ta nebriga, naglasio je, otkrivajući da mu je velika želja snimiti nastavak filma intervjuirajući Zvonkovu kćerku kad postane punoljetna.

Psiholog Bojan Klapčić osvrnuo se na institucionalno zlostavljanje djece i roditelja koje je, kako je kazao, prisutno i u oba spomenuta dokumentarca. Upozorio je na zloupotrebe položaja i ovlasti u slučajevima u kojima posao nije odrađen po pravilima struke, što vodi i do krivotvorenja službenih isprava ključnih za donošenje presuda. On smatra da trenutno društvo velikom brzinom ide prema nikud, ali je to moguće promijeniti. Jedan od 17 ciljeva održivog razvoja koje su proglasili Ujedinjeni narodni glasi “mir, pravda i učinkovite institucije”, a budući da je Republika Hrvatska građanska država, to je moguće postići putem građanske inicijative, otpora i kontrole nad institucijama koje ne smiju biti same sebi svrha. Očevima iz dokemtaraca čestitao je na hrabrosti i ustrajnosti, a redateljima zahvalio što su te dramatične priče, koje nisu usamljene, predstavili široj javnosti.

HURR je moguće kontaktirati e-mailom na adresu udruga.roditeljstvo@gmail.com, a više informacija o njenom radu pronaći na portalu www.ravnopravno-roditeljstvo.com.