Znate li koliko je Poreč zapravo depresivan petkom nakon devet sati navečer?

Pojam d epresije ili depresivnog raspoloženja odnosi se, prema Wikipediji , na stanje melankolije, nezadovoljstva ili tuge, ili na pad raspoloženja koji može trajati nekoliko sati ili dana. U slučaju našega grada, to je trajanje od petka oko 19 sati kad u njemu život potpuno zamire, pa do ponedjeljka u 7 ujutro kad se grad ponovno budi.

Petak ili dan za metak je, kako neradnicima, tako i onima koji vole raditi, ali su umorni od pet dana šljake, najljepši dan u tjednu. Navješćuje slobodnu večer, pa cijelu subotu, pa cijelu nedjelju. I kako se onda ne veseliti?

Zašto je Poreč van turističke sezone toliko depresivan?

Znam da znate odgovore, ali ću ih svejedno napisati zato da vas na njih podsjetim ukoliko ste ih gurnuli u zapećak svojih razmišljanja, i zato što me kratkotrajni odlazak u grad deprimirao do te mjere da će me barem na pola sata, koliko će mi trebati da napišem ovaj članak, odvojiti od crnih razmišljanja i pružiti kakav.takav oporavak.

Zanimaju li vas kafići?

Mene osobno i ne. Možda i nisu toliko dosadni jer omogućavaju kakvo-takvo druženje sa ljudima, ali... ne možete visjeti samo po kafićima.

Spadam u društvene osobe, ali ne volim baš svake večeri raditi iste stvari. Zato pokušavam birati.

Želite li u kino?

Ako vas zanima kino, mogli ste odgledati „Aragon“. Kao i prije svake druge predstave, klikam http://www.imdb.com u svoj browser i tražim..... I kaže IMDB: „ U Alageziji, svojoj domovini, mali farmer nailazi zmajevo jaje. To ga odvodi na sudbonosni put gdje.... .“ Aaaaaaaaaa! DOSTA!

Malo kulture, možda?

U petak je Hrvatska dočekala „Noć muzeja“. Od 18 do 01. Neki su muzeji, kažu mediji, bili otvoreni cijele noći. U njima je bilo priređeno ne samo noćenje, nego i DORUČAK! I, super: „Ajmo, draga, namontiraj se, večeras idemo u muzej!“

Da, možda u nekom „pravom“ gradu a ne crnoj rupi u kakvoj živimo. Jer, naš se muzej rekonstruira.

Neka utakmica?

Nema, ni na TV. Možda neki nogomet koji me ne zanima, a naša rukometna repka ima slobodni dan. (Shit!)

Idemo onda prošetati po gradu!

A kamo? Po praznoj rivi? Pa, vani nema ni psa! Osim ako ne želiš da odemo do nekog kafića, onda može.

Idemo nekamo.... do Umaga?

Ne možemo, uz večeru smo popili po dvije čaše vina, sjećaš li se? Pametni sakupljači skupocjenih satova imaju vozače pa ih ne dira zakon „0.0“ promila.

Autobusa nema, frendove koji su depresivni kao mi ne da mi se gnjaviti, a nemam osamsto milijuna kuna za taksi do Umaga i natrag.Pa nije ti ovo Rijeka!

Videoteka?

Ma daj, ne pizdi....

Tako nam je kako nam je. Sami smo si za to krivi, jer smo ovce. Jer smo dozvolili da nam grad pretvore u ljetnu industriju, pa za nas nakon ljeta nema ništa. Ispravak pogrešnog navoda: nema za nas, zapravo, nikad ništa. Imamo samo ono što ostane turistima, mrvice, jer je sve ovo stvoreno samo i isključivo za njih. Mi smo tu samo usputni prolaznici. Nikog ne zanimamo.

Hajde, sad bar počinje „Festival smijeha“.

Dok je bilo Tita, bilo je i šita. A sad imamo gradonačelnika koji petkom navečer igra briškulu i trešete u Baderni ili sa svojim društvom provodi vrijeme u „Moru“. U nekoj drugoj općini.

Zapravo: postoje izuzeci koji potvrđuju pravilo: sinoć je viđen u "Daliju".