Život u Poreču ljeti nije bajka: Turizam uzima i danak

Najzdraviji grad u Hrvatskoj, jedan od najbogatijih gradova u zemlji, grad s porastom broja stanovnika i zaposlenih, s najvećim brojem poduzetnika - te i druge titule često se spominju uz Poreč, grad od gotovo 20-ak tisuća stanovnika koji prosperitet većim dijelom duguje neprekinutom razvoju turizma od kraja 1950-ih do danas.

Ipak, gospodarska sila koja je (barem izvana!) preobrazila nekoć ruralnu sredinu u bogati grad, uzima i svoj danak.

-Od lipnja do listopada u Poreču ne živim dobro. Najprije zato što u mojoj ulici ne mogu rezervirati i platiti parkirno mjesto, dok se parkiranje ne naplaćuje, pa turisti ovdje ostavljaju aute po par dana, pokrivene ceradom. Ja parkiram bogu iza nogu ili riskiram kazne. Jednako je i kad hoću na tržnicu. Možeš naći parkirno mjesto do 8, poslije nema, piše ljetos sugrađanka na društvenoj mreži.

U jeku sezone se broj ljudi koji gravitiraju Poreču poveća s 30-ak tisuća na više od 120 tisuća.

Ono što se zimi uzima zdravo za gotovo i odrađuje bez muke, ljeti postaje problem. Teško je naći mjesto pred trgovačkim centrom. Odlazak u banku, na FINU, kod javnog bilježnika ili u ured državne uprave postaje komplikacija. U devet je već nemoguće parkirati na velikom parkiralištu, čak ni za 10 kuna na sat. Oni koji ne moraju, u srpnju i kolovozu ne dolaze u grad automobilom iza 8 ujutro.

Ceduljice i upozorenja: Tko ima pravo parkirati?

U gužvama se javlja i nervoza. Borba za parkirna mjesta ljetos se odvijala i putem papirića i ceduljica upozorenja pod brisačima, u obranu pretpostavljenog prava na grad i uživanje javnih prostora. Domaći nalaze poruke s molbama i upozorenjima da ne parkiraju baš pred tuđim kućama (iako su parkirna mjesta javna), i da ostave mjesta za turiste. Susjedi ih mole da se strpe ta dva mjeseca...Goste se pak upozorava da ne parkiraju pred zgradama u kojima su unajmili apartman, jer u tim zgradama ne žive. Domaći stanovnici, kad odlaze na posao, razvoze djecu i trče na sve strane, također imaju pravo na osnovnu komunalnu uslugu poput parkiranja. I nekad im jednostavno pukne film.

Porečka tržnica, kažu neki, među najskupljima je u ovom dijelu Europe. U sezoni se povećaju cijene u prodavaonicama. I ove su godine kruh, sokovi, povrće, voće, meso osvanuli po kunu-dvije skuplji. Sve je to cijena razvoja i napretka koju sa sobom donosi turizam, od kojeg izravno ili neizravno na Poreštini žive mnogi.

Bankomatima protiv kulturne baštine 

Pošast bankomata se u posljednje vrijeme javila kao novo upozorenje o moći turističkog žrvnja. Pokazalo se da je nevjerojatno lako sa starih pročelja u starom gradu izbiti okna i portune, i na njihovo mjesto postaviti bankomate. Unatoč konzervatorima, ministarstvima i ostalima koji brinu o čuvanju zaštićene jezgre.

Treba se samo dogovoriti s vlasnicima privatnih prostora i potom zaobići konzervatore, ili ignorirati ono što su naredili. Gradonačelnik naziva policiju, apelira na nadležne službe, nudi pomoć. No, desetine bankomata su i dalje tamo. Privatni interesi ipak prevagnu. Kad im strane kompanije ponude novac za ugradnju bankomata u pročelja, vlasnici zgrada nemaju mnogo dileme. Teško je očuvati baštinu, kada ni pojedini građani nisu za to zainteresirani.

Vika usred noći, policajci ne mogu doći jer ih fali

Na koncu, poseban je problem ljetno narušavanje javnog reda i mira. Iako Poreč nije primarno destinacija za mlađe i solo putnike, svaka sezona donese i živahne grupe koje se na godišnjem odmoru žele zabaviti. A i mladi iz Poreča i okolice znaju ružiti gradom, što je u neku ruku i očekivano u vrijeme školskih i akademskih dopusta.

Vika i lupanje usred noći ozbiljno narušavaju kvalitetu života onih koji su joj izloženi. Pogotovo onima koji u turizmu naporno rade i pokušavaju predahnuti pred novi radni dan.

Jedan od problema  je nedovoljan broj policajaca, s čime se u policijskoj postaji Poreč muče već dugo.

Parentiumu je poznato mnogo slučajeva vriske i razbijanja kasno uvečer ili usred noći, o kojima javljaju čitatelji s raznih lokacija u gradu. Jednom je to skupina mladih koja zasjedne na igralište usred stambene četvrti, i od ponoći do 4.30 razbija i vrišti. Susjedi zovu policiju, koju čekaju 45 minuta, ali uzalud. Djeca su otišla, pa se nakon sat vremena vratila i nastavila s vikom. Drugi put je to pijani muškarac koji ljutito udara po parkiranim automobilima. Treći put je to vika gostiju u rentanim apartmanima, koju iznajmljivač ne može kontrolirati.

Činjenica je da ovaj kraj mnogo duguje turizmu, i da je nakon 1960-ih upravo zahvaljujući njegovom neprekinutom razvoju Poreč dosegao standard kakav malo koji grad u Hrvatskoj ima.

Status je to koji se dobiva stalnim radom javnih službi, privatnog sektora i detaljnim planskim razvojem u kojem bi trebala sudjelovati cijela zajednica. No, jesmo li došli u situaciju gdje turizam više ne radi za Poreč, već Poreč radi za turizam? Je li ova djelatnost tiho okupirala grad u ljetnim mjesecima kada, skoro pa nesvjesno, svoj život krojimo prema njenim prohtjevima? Ili je to samo mala cijena koju treba platiti za život u najbogatijem i najzdravijem gradu s najvećim brojem poduzetnika po glavi stanovnika?

Pitanja su to na koja će Porečani imati dva odgovora, jedan prikladan ljetnim, prenapučenim mjesecima, a drugi pustim, zimskim mjesecima. Kao i u slučaju turizma, svaka medalja ima dvije strane. (dp)