Život traje dok možeš voziti bicikl - gilera se nakon 20 godina izbivanja nakratko vratio u Poreč

Napisala Vedrana HABEREITER

»Napišite da sam sam sebi odredio kulturni preodgoj na selu, u Kašteliru, kao Mao Ce-tung. On je to zvao koristan težak rad«, kaže s osmjehom Milosav Grujičić Gilera dok pokazuje fotografije koje će se naći na njegovoj izložbi u Brava centru u poslovnoj zoni Kaštelir-Labinci. Gilera je fotograf amater, svjetski putnik, zaljubljenik u biciklizam i kampiranje, koji se nakon više od dvadeset godina života u Kini i putovanja po Dalekom istoku nakratko vratio u Poreč, gdje je nekad živio i radio. Njegova izložba nosi naziv »Kartuline s Olimpijade«: tridesetak fotografija snimljenih analognom tehnikom na kojima je dočarao pekinšku olimpijsku atmosferu, ali onu manje poznatu, koja je vladala izvan stadiona, poznatog Ptičjeg gnijezda. Zanimljivost je da se ona može osjetiti kroz izraze lica i pokrete ljudi - glavne motive Gilerinih fotografija.

- Najviše volim slikati ljude. Ne baratam tako dobro aparatom kao Renco Kosinožić ili Vladimir Bugarin, ali volim slikati. Znate, Renco je moj »sensei«, učitelj, kako bi se reklo u Japanu. Prvo sam počeo slikati Kodakom, onim malim idiotom, onda sam počeo raditi aparatima iz Istočne Njemačke, a sada koristim stari Nikon 3. Ne slikam digitalcem. Sve je prolazno, zato pokušavam uhvatiti ono što je u nekom trenutku bitno. Ne koristim luče, nema Photoshopa, samo ono što je uhvaćeno u sekundi, priča Gilera ili Gile, kako ga zovu prijatelji i poznanici u Poreču.

U Kini i Japanu ga zovu Milo, a, kako kaže, u svakom kraju svijeta ima neki drugi nadimak. Tko je zapravo Gilera kojeg se i nakon dvadeset godina izbivanja još uvijek mnogi Porečani sa zadovoljstvom sjećaju? Svjetski putnik koji je, kako kaže, proputovao 26 zemalja i još uvijek ima puno želja i planova.

- U Poreč sam doselio 1975. Prvo sam boravio u Červar-Portu i radio sam u hotelu Kristal, najprije na ispomoći, a poslije su me prebacili u kuhinju i na terasu gdje sam radio za roštiljem. U to sam doba upoznao i ekipu iz »Porečkog glasnika« jer sam preko njih tražio sponzore za svoje putovanje biciklom po Mediteranu. To mi je bila želja, ali sam obišao samo dio, Kretu i Grčku. Nažalost, novca je za dalje nestalo. U Červaru sam naučio voziti bicikl. U početku su mi govorili da, kad vozim bicikl, zauzmem više ceste nego kamion. Tu sam naučio plivati, na Punta Busoli, i sada sam bio tamo, to je za mene još uvijek holy ground, sveto mjesto, nešto posebno. Tako sam jednog dana na televiziji vidio prilog o Japanu i ostao fasciniran. Prodao sam stan, kupio bičikletu, šator i fotoaparat i krenuo put Moskve, odakle sam tranzitnom željeznicom stigao u Peking. Od tamo sam 1988. prvi put krenuo za Japan. Putovao sam još po raznim zemljama, Tajlandu, Indoneziji, stigao čak i do Darwina, sjevernog dijela Australije. Do putovanja Australijom potrošio sam skoro sve. Došao sam na carinu i policajac me pitao imam li tu obitelj, prijatelje ili posao, a ja nisam imao ništa. Mislio sam da će me vratiti, ali se nasmijao i rekao mi »good luck« i pustio me da uđem u zemlju. Nekako sam se ipak snašao i zaposlio na plantaži jabuka, priča Gilera.

Pokazuje mi svoju holly map - kartu Japana na kojoj su označeni svi putovi kojima je u toj zemlji pedalirao. Rute su iscrtane različitim bojama koje označuju godinu putovanja, a karta je ispunjena pečatima mjesta koja je posjetio.

- Japan je moja najveća opsesija, bio sam tamo četrnaest puta i biciklom provozao 20 tisuća kilometara. Bio sam na svim japanskim otocima. Japanci su vrlo fer, nikad me nitko nije smetao. Jednom sam se u Japanu kad je padala kiša sklonio u poštu, a poštar mi je dao svoju kapu i smjestio me do peći da bih se lakše ugrijao. Japan treba doživjeti, ali ne samo Tokio, već okolicu. Najviše mi se svidjela Okinawa, koja me malo podsjeća na Istru, ima puno kamenja i kamenih kuća i cvijeta hibiskusa, kaže Gile. Govori sve u jednom dahu, priča ima puno i naviru same od sebe, svaki događaj vuče za sobom neko sjećanje.

Gilera nema obitelji, ni stalnog doma, živi u Kini već 16 godina, gdje većinom radi u restoranima.

- Radio sam u restoranima kod Španjolaca, Iraca, Talijana, Škota. Trudim se da nikad nemam više od 20-30 kilograma osobne imovine. Ne nosim niti novčanik, on me žulja, bolje mi je bez njega, kaže s osmjehom. U Kini je biciklom prošao oko 60 tisuća kilometara, zadnju je zimu proveo u jednom selu kraj Kineskog zida koje naziva Magično Selo, a život u njemu jednim je dijelom i na fotografijama koje se nalaze na izložbi »Kartuline s Olimpijade«.

Pitamo ga kako se odlučio na povratak u Poreč nakon toliko godina.

- Ovdje sam zahvaljujući Olimpijadi. Znate, let u avionu je skup, pogotovo za tih 15 sati straha. S obzirom na Olimpijadu Kinezi su odlučili da se svi stranci koji trebaju produžiti papire za boravak u zemlji moraju javiti u svoju matičnu zemlju i obnoviti potrebne dokumente. Ja sam otišao za vrijeme Jugoslavije i morao sam se vratiti u Beograd da bih produžio papire. Prvo sam planirao ostati samo tri dana, ali kad sam već bio ovdje, pitao sam mogu li ući Hrvatsku. Došao sam u Zagreb, potom u Rijeku, pa u Poreč. Prvu sam noć obišao hotel Kristal, a onda Červar-Porat. Bilo je to kao u nekom filmu, tri sata ujutro, a ja hodam ulicama Červara, gledam u prozore i mislim: tu su ljudi koji me poznaju, a ne znaju da sam ovdje. Javio sam se Valteru Bratoviću u Kašteliru, on me ugostio i došli smo na ideju da postavimo izložbu, priča Gilera.

Ima li neko putovanje koje bi izdvojio kao najdraže, nešto što mu je posebno ostalo u sjećanju? »Sva putovanja po Japanu, kampiranje tamo, jutro na planini Fuji. Prvi put u Okinawi također je nešto nezaboravno«, kaže. Kamo namjerava dalje? »Na istok. U Japan. Sve dok budem mogao pedalirati, ići ću na istok. Život traje dok možeš voziti bicikl«, zaključuje Gilera.