Zemlji ozbiljno prijeti smeće iz svemira
1
Prošloga tjedna, piše online izdanje renomiranog muzeja Smithsonian, ruska bespilotna letjelica za istraživanje Marsa Phobos-Grunt pala je negdje u Tihi ocean. Bez obzira na male šanse, milijuni ljudi diljem svijeta strahovali su da će im ova letjelica okončati život.
U rujnu prošle godine pak pojavila se zabrinutost nakon priopćenja da će ostaci NASA-ina satelita za istraživanje također pasti nekamo na Zemlju. Ipak, stručnjaci upozoravaju da veća opasnost od slučajnog i povremenog objekta koji zaluta u našu atmosferu predstavlja golemi oblak od komada metala, otpalih dijelova satelita, raznih vijaka i remena, praznih potiskivača raketa, koji plutaju oko našeg planeta.
Nakon nekoliko desetljeća istraživanja svemira, oko našega planeta danas plovi gotovo 500.000 komada umjetnog otpada. Ovo takozvano svemirsko smeće predstavlja veliku opasnost za svemirske letove, komunikacijske satelite, ali i za sve ostalo što bi čovječanstvo htjelo pokušati u svemiru.
- To vam je smeće kao i svako drugo. Imamo, primjerice, jezero, ako je onečišćeno ne može se koristiti. Postoje staze u orbiti koje su sada pune smeća i ne možemo ih koristiti. Satelit bi na toj stazi bio udaren i uništen, a ako bismo poslali letjelicu s osobom, ona bi poginula, objašnjava Paul Ceruzzi, kustos National Air and Space muzeja.
Ipak, dva nedavna događaja problem su dodatno pogoršala. Riječ je o slučajnom sudaru američkog satelita s ruskim, te kineski antisatelit test iz 2007., kada je Kina poslala uređaj koji je uništio njihov stari satelit. Dva incidenta stvorila su oko 5.000 komada otpada koji čine gotovo trećinu u orbiti.
Većina komada svemirskog otpada nalazi se na udaljenosti od približno 2.000 kilometara od Zemlje. Znanstvenici upravo zbog toga strahuju - mali incident može izazvati goleme probleme, što zbog sudara u orbiti, što zbog pada metalnih komada na Zemlju.
Pa je tako znanost počela s traženjem rješenja ovoga problema, međutim, činjenica je da svi njihovi planovi za sada ostaju u okviru znanstvene fantastike jer nam tehnologija nije ni blizu one koja bi mogla u svemiru uspješno hvatati male komade otpada koji se kreću brzinom od oko 27.000 kilometara na sat. Budući da je riječ o vrlo ozbiljnom problemu, ističe Smithsonian, imperativ je što prije naći kakvo-takvo rješenje. (NL)
U rujnu prošle godine pak pojavila se zabrinutost nakon priopćenja da će ostaci NASA-ina satelita za istraživanje također pasti nekamo na Zemlju. Ipak, stručnjaci upozoravaju da veća opasnost od slučajnog i povremenog objekta koji zaluta u našu atmosferu predstavlja golemi oblak od komada metala, otpalih dijelova satelita, raznih vijaka i remena, praznih potiskivača raketa, koji plutaju oko našeg planeta.
Nakon nekoliko desetljeća istraživanja svemira, oko našega planeta danas plovi gotovo 500.000 komada umjetnog otpada. Ovo takozvano svemirsko smeće predstavlja veliku opasnost za svemirske letove, komunikacijske satelite, ali i za sve ostalo što bi čovječanstvo htjelo pokušati u svemiru.
- To vam je smeće kao i svako drugo. Imamo, primjerice, jezero, ako je onečišćeno ne može se koristiti. Postoje staze u orbiti koje su sada pune smeća i ne možemo ih koristiti. Satelit bi na toj stazi bio udaren i uništen, a ako bismo poslali letjelicu s osobom, ona bi poginula, objašnjava Paul Ceruzzi, kustos National Air and Space muzeja.
Ipak, dva nedavna događaja problem su dodatno pogoršala. Riječ je o slučajnom sudaru američkog satelita s ruskim, te kineski antisatelit test iz 2007., kada je Kina poslala uređaj koji je uništio njihov stari satelit. Dva incidenta stvorila su oko 5.000 komada otpada koji čine gotovo trećinu u orbiti.
Većina komada svemirskog otpada nalazi se na udaljenosti od približno 2.000 kilometara od Zemlje. Znanstvenici upravo zbog toga strahuju - mali incident može izazvati goleme probleme, što zbog sudara u orbiti, što zbog pada metalnih komada na Zemlju.
Pa je tako znanost počela s traženjem rješenja ovoga problema, međutim, činjenica je da svi njihovi planovi za sada ostaju u okviru znanstvene fantastike jer nam tehnologija nije ni blizu one koja bi mogla u svemiru uspješno hvatati male komade otpada koji se kreću brzinom od oko 27.000 kilometara na sat. Budući da je riječ o vrlo ozbiljnom problemu, ističe Smithsonian, imperativ je što prije naći kakvo-takvo rješenje. (NL)
