Zdravko Čolić: Prve gaže imao sam u plesnjaku hotela "Pineta" u Vrsaru

Razgovarao Vinko PERŠIĆ

Zdravko Čolić, kojeg mnogi smatraju najboljim, najpopularnijim i najprodavanijim pjevačem Titove Jugoslavije, počeo je karijeru u zagrebačkom Jugotonu za koji je između 1975. i 1983. godine snimio pet svojih najboljih studijskih albuma koji su prodani u vrtoglavim tiražama, usporedivim jedino s tiražama Bijelog dugmeta. Pravni sljednik Jugotona, današnja Croatia Records, sakupila je izbor pjesama s većine albuma i objavila ih kao platinastu kolekciju s 39 naslova. Impresivnu karijeru najbolje dočarava davno napisana rečenica - ono što je za Ameriku Elvis Presley, za Englesku Cliff Richards, to je za Balkan Zdravko Čolić kojeg će hrvatska publika ponovo imati priliku poslušati u pulskoj Areni 2. srpnja.

- Za vašu karijeru Hrvatska je iznimno važna - osvojili ste prvo mjesto na opatijskom festivalu 1973. godine s pjesmom »Gori vatra«, petnaest godina ste bili ekskluzivist Jugotona... Uostalom, karijeru ste i počeli s javnim nastupima u Vrsaru.

- Ima neka tajna veza između mene i hrvatske publike koja me, moram priznati, uvijek fenomenalno primala. Ja sam praktično od samih početaka karijere vezan uz Hrvatsku, uz zagrebački Jugoton, pa i uz one divne koncerte u Hrvatskoj, pogotovo nezaboravne ljetne koncerte u Istri sedamdesetih, posebno u Puli. Suprugu Sandru upoznao sam u Brelima. Uvijek me radovalo nastupati u Hrvatskoj, pogotovo u Istri, i čak mi je žao što nemam neku vikendicu negdje tamo dole uz more. Obožavam Istru, najviše onu centralnu. To je za mene prava oaza mira u koju sam često dolazio. Ja sam i počeo javno nastupati s Ambasadorima na mojim prvim gažama u plesnjaku hotela »Pineta« u Vrsaru prije odlaska u Korni grupu i kasnije samostalne karijere. To mi je bilo glazbeno krštenje i tamo sam praktički naučio pjevati. Svakodnevno sam se susretao s raznovrsnom publikom, pretežno strancima. Tako sam ispekao zanat u praksi.

Nezaboravan scenski show

- Što ste pripremili za skorašnji koncert u pulskoj Areni, što publika može očekivati?

- Maksimalno ću se potruditi napraviti nezaboravan scenski show. Pripremam taj koncert s dušom, nije to koncert kao svaki drugi. Arena je za mene izazov, veliki izazov. Svjestan sam da u njoj nastupaju samo probrani svjetski i domaći izvođači, i to je za mene počast. Neću pjevati samo stare hitove i ići na sigurno, već i nove pjesme, od toga sigurno jedno šest-sedam stvari s novog albuma »Zavičaj«. Neću, dakle, pjevati samo one pjesme koje mene i moju publiku vežu kroz vrijeme, ali će naravno biti i njih, i to dosta. Bit će to svojevrsni best of, putovanje kroz vrijeme da i mlađu publiku podsjeti na to kako su se dobre pjesme skladale nekada davno, dok su njihovi roditelji bili mladi i kad oni nisu ni bili rođeni. Bit će to jedna divna ljetna večernja priča. Nadam se da će nas vrijeme ovaj put stvarno dobro poslužiti. Pratit će me gudači, baletska skupina (ne, nisu »Lokice«, smijeh) i četiri back vokala iz Zagreba koji me prate na velikim koncertima u Hrvatskoj te ću uz osam članova pratećeg benda dati sve od sebe da publici priredim nezaboravan doživljaj. Nadam se da će publika uživati jednako kao i ja i da ćemo ostvariti izvanrednu međusobnu komunikaciju. Očekujem odličnu atmosferu i pozitivne vibracije s obje strane. Koncert bi trebao trajati preko dva i pol sata.

- Vaše stare pjesme i danas zvuče moderno, snimci su i za današnje prilike odlično napravljeni, a i aranžmani zvuče vrlo svježe. Kako to tumačite?

- Pa to je, osim vještine autora, aranžera, tehničara i mene kao izvođača, velikim dijelom i zasluga što smo albume krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih snimali u Londonu. Goran Bregović, Kornelije Kovač i ja smo u tamošnjim studijima radili na tehnički europskom nivou, pa zato te pjesme produkcijski, izvedbeno i tehnički tako dobro zvuče i danas, posebice kad ih se sluša na dobrim uređajima za reprodukciju i pogotovo ako se usporede s pjesmama drugih jugoslavenskih izvođača iz tog vremena koje su snimane u domaćim studijima. Mislim da je to razlog zbog čega mogu biti atraktivne i današnjoj mladoj publici.

Genetski Sarajlija

- Dva puta ste odbili ugovor za svjetsku karijeru koje su vam nudili na potpis Warner Brothers i Wea. Zašto?

- Jedno sam vrijeme živio u Njemačkoj i dobio sam ponudu da tamo ostanem i radim, ali sam se vratio jer sam previše vezan za ovo podneblje, za obitelj i prijatelje. Taj život u inozemstvu nije mi odgovarao. Bit ću vrlo otvoren i iskren - u to sam vrijeme za jugoslavenske prilike fantastično zarađivao, imao ogromnu popularnost, tako da mi se ideja da primam plaću u tuđem svijetu daleko od svojih i neizvjesno čekam hoće li se malo po malo ostvariti neka međunarodna karijera nije nimalo dopadala.

- Uvijek govorite - gdje god živio, ja sam Sarajlija zauvijek.

- Ja sam genetski Sarajlija, ne mogu biti ništa drugo u kojem god gradu živio. Uvijek ostajemo ono gdje smo rođeni i gdje smo odrastali.

- Apolitični ste, ali ipak vam se omakao megahit »Druže Tito, mi ti se kunemo«. Kako sada gledate na tu pjesmu?

- Ta pjesma je bila dio jednog vremena. I dalje stojim iza nje i ne stidim se niti kajem što sam je pjevao. Nisam čovjek koji će uljepšavati ili negirati svoju prošlost. Ja sam volio Tita. Svi su u ono vrijeme, iako to sada većinom negiraju, bili sretni da mogu pjevati pred Titom. Lijepo je što danas svi imamo svoje države, ali nije ni onda bilo loše.

Popravljam se svaki dan

- Kasno ste se oženili i u poznijim godinama imate dvije kćeri, Unu i Laru. Koju ocjenu sebi dajete kao suprugu i kao ocu? Tko u kući komandira - vi ili one?

- Ocjena? Pa jedna solidna čvrsta četvorka. Nije petica, ali bit će. Zašto nije? Pa zauzetost poslom, neimanje dovoljno vremena za njih koliko bih želio. Popravljam se svaki dan, malo-pomalo (smijeh). Eto iskreno, najiskrenije - žao mi je što nemam još više vremena za njih, ali potrudit ću se da bude čista petica. Obećavam! A tko komandira u kući? Pa one tri. Ja sam tu na zadnjem mjestu i ne bunim se. Uostalom, i kad bi se glasalo o nečem, više ih je pa bi me nadglasale (smijeh). Žao mi je što se nisam i ranije ženio, iako kad je čovjek mlad ima drugačije prioritete. Više mu je do zabave i manje je odgovoran. Eto, sudbina je izgleda htjela ovako. Dogodilo se kad se trebalo dogoditi!

- Priča se da baš i ne volite intervjue?

- Pa mislim da ne treba prečesto i pretjerano zamarati ljude mojim izjavama i razmišljanjima. Dovoljno je da me ima u medijima kad je neki opravdani razlog, recimo izlazak novog albuma ili neki veliki koncert. Volim kad sam u medijima kad stvarno imam nešto reći, ne tek tako bez veze samo da jesam. Ne sviđa mi se tabloidno pisanje i mediji nemaju pristupa u moj privatni život.

Eurosong je TV cirkus

- I dalje ste jako popularni. No, sedamdesetih i osamdesetih vladala je prava histerija i masovna euforija oko vas. Bilo vas je svakodnevno u svim medijima, pune su vas bile naslovnice. Kako ste izdržali taj ogroman medijski pritisak i ostali, kao što kažu vaši Sarajlije, normalan čovjek iz naroda?

- Mislim da je tu presudno bilo što su me roditelji odgojili kao normalnu osobu. Svu tu slavu shvatio sam kao prirodnu pojavu u tom show businessu. Nikad mi nije bilo ni na kraj pameti da promijenim ponašanje prema okolini i ljudima s kojima sam se družio, radio i prijateljevao. Možda je bitno i to što sam Sarajlija: u Sarajevu nitko nije velika faca, nikog se ne doživljava kao idola, nikom se ne pjevaju hvalospjevi, tako da ne možeš postati prepotentan u ponašanju taman da to i želiš. Naravno, priznajem da mi godi popularnost, kako onda tako i sada, ali ne umišljam si da vrijedim više od ikoga drugoga na ovome svijetu.

- Imate 57 godina, no i dalje izgledate vrlo mladoliko i mediji vas još proglašavaju sex simbolom. Kako na to i na obožavateljice gleda vaša supruga Sandra?

- Između dvije osobe koje se vole najvažnije je povjerenje. Unatoč ponekad tabloidnom pisanju medija Sandra mi totalno vjeruje. Mi se poznajemo od devedesete i znamo se u dušu. Sandra zna da su obožavateljice prirodna pojava na estradi i uopće se ne uznemiruje zbog njih.

- Bili ste predstavnik Jugoslavije na Eurosongu u Luksemburgu 1983. godine s pjesmom »Gori vatra«. Prošli mjesec održan je Eurosong u Beogradu. Što mislite o Eurosongu nekad i danas?

- Nekad je na Eurosongu bila bitna pjesma, samo pjesma. Danas je to televizijski cirkus - nije bitno tko ima bolju pjesmu, nego tko ima bolji scenski štos. Glazbeni nivo Eurosonga je mnogo, mnogo slabiji nego nekad.

- Manje je poznato da ste pasionirani diskofil. Čega se sve može naći u vašoj zbirci?

- Od Rolling Stonesa, Arethe Franklin i Stevieja Wondera pa sve do Amy Winehouse.