Zatvoren Peek&Poke muzej

Piše: Radoslav Dejanović

Svega pet godina trajala je neobična avantura grupe entuzijasta, skupljača starih računala: muzej Peek&Poke, najveći regionalni informatički muzej kroz kojeg je prošlo preko trideset tisuća ljudi, muzej koji je dobio i tri nagrade, organizirao skupljanje starih igračaka i stanovnicima Rijeke priuštio i pravu operu na klingonskom jeziku , svirku Tesla Coil Orchestra s pripadajućim problemima oko isporuke električne energije i električnih svojstava slanog zraka uz obalu (uspješno ugođeni instrumenti zvuče ovako ), te još ponešto glazbe i raznoraznih predavanja – zatvorio je svoja vrata.

Razlog, vjerujem, ne trebam spominjati: novci. Imati u svojem okrilju četiri tisuće eksponata, od džepnih kalkulatora do poput ormara velikih starih računala, od čega je većina u upotrebljivom stanju – nije mala stvar. No, nisu u pitanju eksponati, u pitanju su daleko prizemnije stvari poput računa za struju i najamnine prostora. Istina, valja priznati kako je grad Rijeka imao mnogo dobre volje da omogući nastanak ovog muzeja, ali to na žalost nije dovoljno. Muzej je godinama zapravo životario, održavan tek ogromnom dobrom voljom nekolicine entuzijasta i silnom količinom vremena koju su potrošili volontirajući u muzeju.

Sjećam se, prije nekoliko godina pokušali smo pronaći sponzore koji bi barem osigurali pokrivanje tekućih troškova muzeja. Nisu to bili neki enormni troškovi, tek nešto više od tisuću eura mjesečno za podmirenje najnužnijih troškova. Biznis plan bio je jednostavan: pokušati naći desetak firmi koje bi mjesečno sponzorirale stotinjak eura muzeju, a zauzvrat bi bile upisane zlatnim slovima u povijest hrvatske informatike (ili barem na zidu muzeja).

I krenem ja tako obilaziti domaće informatičke tvrtke kao najizglednije kandidate za sponzorstvo. Velike tvrtke, da se razumijemo, one koje zapošljavaju na desetine djelatnika. Jedna, druga, treća... četvrta... peta... ma, k vragu sve!

Ispostavilo se da je dati sto eura za sponzoriranje muzeja enorman trošak u tim nesigurnim vremenima. Istina, tad je već i do nas došla famozna gospodarska kriza, ali hej: nisam tražio sponzore među informatičkim obrtima što jedva spajaju kraj s krajem. Naravno da u pitanju nije bilo tih stotinjak europskih jedinica novčane vrijednosti mjesečno, već percepcija: nitko nije u sponzoriranju najvećeg regionalnog muzeja informatike vidio nikakvu korist za sebe. Nećemo se lagati: u ovoj zemlji sponzori rijetko nešto čine zbog društvenog značaja, već se uvijek traži način da se uloženi novci vrate. Sponzorirati muzej ili sponzorirati lokalni nogometni klub? Nema u tome dvojbe.

Pa ipak, muzej je izdržao pet godina uz tek nekoliko skupljenih sponzora i sponzorčića. Bilo je tu nekih planova, sam grad Rijeka obećao je veći i prikladniji prostor kako bi se moglo prikazati više izložaka, ali od svih tih lijepih planova i pustih obećanja - ništa. Bez novca, bez novog prostora, bez sponzora, bez poticaja, bez razumijevanja birokracije...

Tako je u šestoj godini svog postojanja Peek&Poke bio prisiljen zatvoriti vrata. I tako smo Europi donijeli prekrasan miraz: uskoro ćemo vatrometom proslavljati ulazak u EU, a na zatvorena vrata nečega što je bio najveći informatički muzej u regiji nitko se neće osvrnuti. Valjda nam je takva sudbina, da u EU ulazimo s hrpom nezaposlenih, uništenim tvrtkama, uništenim gospodarstvom, natjecanjima iz informatike i astronomije koja djeci ne donose dodatne bodove poput nekih drugih natjecanja... ma, tom je logikom zapravo i jedino ispravno da taj muzej zatvorimo prije nego uđemo u Europu!

Tko zna, postavka je poprilično lako prenosiva: možda se muzej zaputi stopama mladih i nadarenih informatičara. Osobno, ne bi me smetalo da se nekim čudom u Sloveniji preko noći stvori najveći informatički muzej u regiji, nekako neobično nalik Peek&Poke muzeju. Ma gle, čak i isti ljudi...

Jer mi očito ne znamo što bismo s vlastitim bogatstvom i pameću. Žalosno je reći, ali čini mi se da Peek&Poke samo prati opći trend zapuštanja i uništavanja domicilnog intelekta i nacionalnog bogatstva. Sramotno je samo to što u tome ne sudjeluje jedino država (tj. grad Rijeka), već i takozvane perjanice domaće informatičke industrije, koji su za sponzoriranje ovog zaista važnog projekta ili neoliberalno nezainteresirani, ili su barem načelno zainteresirani, ali jadni siromašni.

Danas muzej informatike, sutra neki drugi, pa slijede galerija ili dvije... za nešto godina, vrhunski kulturni događaj bit će nam ganganje uz vola na ražnju.

Mislim, u redu je to. Inteligenciju smo ionako već i prije pristupa potjerali u EU i širom svijeta, gdje god se bolje živi i radi nego ovdje. Valja nam se pročistiti od ostataka kulture i inteligencije, pa mirno možemo reći: mi smo ovčari, ratari i konobari Europske unije!