Zašto su, zapravo, plaće u Hrvatskoj toliko niske i zbog čega rezanje poreza neće pomoći?

Kada bismo danas upitali građane zašto su prosječne plaće u Hrvatskoj niske, dva najčešća odgovora vjerojatno bi bila sljedeća: 1) zato što su “davanja” državi, povrh onoga što radnik dobije na račun (neto plaća), iznimno velika, te 2) zato što su poslodavci u Hrvatskoj pohlepni i ne žele dati veće plaće radnicima, opiše Ivica Brkljača u Jutarnjem listu.

Veseli vidjeti kako građani sve više postaju svjesni (konačno!) da njihova plaća nije samo ono što dobiju na tekući račun, već da je taj “neto” u direktnoj vezi s propisanom visinom poreza i doprinosa koji se plaćaju iz “bruto” plaće i na nju. Neka buduća Vlada tako više neće moći dizati poreze kada i koliko želi (kao donedavno) a da se građani tome snažno ne usprotive; dapače, danas vidimo kako građani i za postojeće nemalo izdvajanje iz plaća za solidarno zdravstvo zahtijevaju kvalitetniju uslugu i zdravstveni sustav.

Ipak, postojeće porezno opterećenje plaća (koje uključuje i doprinose) nije fundamentalni uzrok niskih dohodaka u Hrvatskoj. Naime, nakon što je u posljednje tri godine došlo do osjetnog poreznog rasterećenja plaća, činjenica je da je danas porezni klin (razlika između bruto troška rada i neto plaće) u Hrvatskoj u usporedbi s drugim zemljama EU relativno - nizak.

Preciznije, izračuni pokazuju kako je porezni klin na nižim razinama dohotka (67% prosječne plaće) u RH zapravo najniži među usporedivim zemljama, na srednjim razinama dohotka (100% prosječne plaće) je na razini usporedivih zemalja, a tek na iznadprosječne plaće (300% prosječne plaće) porezni je klin u Hrvatskoj viši nego u usporedivim zemljama EU.

Drugim riječima, dodatnim snižavanjem poreza na dohodak i/ili doprinosa na plaću neto plaće mogle bi porasti za određeni postotak, no ako nas zanima zašto plaće u Hrvatskoj nisu nekoliko puta veće, tj. kao one u, primjerice, Njemačkoj ili Danskoj, odgovor se krije negdje drugdje.

Pogledajmo ima li istine u tome da hrvatski poslodavci ne žele dati veće plaće radnicima (iako bi mogli jer navodno ostvaruju velike profite). Prema podacima FINA-e, prošle je godine u Hrvatskoj poslovalo 120 tisuća poduzetnika obveznika poreza na dobit (bez financijskog sektora) u kojima je bilo zaposleno 883 tisuće radnika, a ostvarili su 21,9 milijardi kuna konsolidirane neto dobiti.

Stopa povrata na kapital tako je iznosila tek nešto iznad 5%, što je krajnje skromno s obzirom na rizike koje nosi poslovanje u Hrvatskoj. No zamislimo da se poduzetnici potpuno odreknu profita (da budu “na nuli”) te sve preusmjere u povećanje plaća.

Iz prikazanih brojki lako možemo izračunati kako bi se svakom radniku mjesečna plaća mogla povećati za oko dvije tisuće kuna bruto, čime bi radnici u prosjeku dobili oko tisuću kuna više neto plaće (marginalno opterećenje plaća u Hrvatskoj puno je veće od prosječnog, o čemu smo već pisali). Dakle, čak i u takvom nerealnom scenariju - jer zašto bi poduzetnici riskirali svoj kapital ako ništa neće zaraditi - prosječna plaća u Hrvatskoj povećala bi se za maksimalno 20-ak posto.

Ako se fundamentalni uzrok niskih plaća u Hrvatskoj ne krije ni u jednom od gornja dva odgovora, zbog čega onda radnici u Hrvatskoj nemaju plaće kao radnici u Belgiji, Njemačkoj ili Danskoj?

Odgovor je: zbog niske produktivnosti hrvatske ekonomije, odnosno produktivnost rada radnika u Hrvatskoj osjetno je niža od onoga u spomenutim zemljama.

Produktivnost ili proizvodnost rada jest omjer između proizvodnoga učinka (koji mjerimo ukupnim prihodom ili brojem jedinica završenog proizvoda) i količine ukupno utrošenoga rada. Može se mjeriti na svim razinama: kako na razini cijelog gospodarstva, tako i na razini pojedinca.

Produktivnost rada nam kazuje koliko se efikasno ljudski rad koristi u kombinaciji s ostalim faktorima proizvodnje u proizvodnom procesu.

Naime, postoje tri glavna faktora proizvodnje: fizički kapital (strojevi, zgrade, računala i druga dobra potrebna za odvijanje proizvodnog procesa), zemlja i prirodni resursi (zemljište na kojem se grade tvornice i trgovine ili pak željezna ruda potrebna za rad čeličana) te ljudski kapital (uključuje sam rad, ali i stvari poput stupnja obrazovanja, iskustva ili vještina koje pridonose proizvodnom procesu). Osim spomenutih, tu su još tehnologija, sama organizacija proizvodnje, pravna uređenost u kojem se odvija poslovanje te drugi faktori koji određuju i utječu na pad ili porast proizvodnosti rada.

Nastavite čitati ovdje .