Zašto podaci o uhićenima ostaju tajni
Ilustracija
Izvor:
PU istarska
Zamislite situaciju u kojoj je u prometnoj nesreći automobila i motocikla poginuo motociklist. Policija privodi preživjelog vozača automobila imenom i prezimenom koje izlazi u medijima. Što mislite o čovjeku koji je, navodno, ubio motociklistu? Kako se odnosite prema njegovim rođacima, prijateljima, poslodavcu? Sigurno u trenutku bitno mijenjate svoj stav o čovjeku. A na kraju istraga utvrdi da je nesreću skrivio poginuli motociklist koji je imao alkohola u krvi i vozio prebrzo.
Redovito svjedočimo komentarima naših čitatelja u kojima se pitaju zašto policija ne otkriva podatke o uhićenim osobama. Zamišljena gornja situacija je jedan od razloga, a zove se presumpcija nevinosti, odnosno da bi uhapšena osoba bila proglašena krivcem, treba joj dokazati krimen. Hrvatski zakoni štite pravo na privatnost i u ovakvim slučajevima. Iznimka su jedino javne osobe, dužnosnici i političari koji raspolažu javnim novcem i drugim javnim dobrima. Oni se stupanjem na dužnost zapravo dijelom odriču svog prava na privatnost, jer se obavezuju na javnost svog rada i djelovanja.
Osim toga, prema odredbama GDPR, osobni podaci ne mogu se javno iznositi bez suglasnosti te osobe ili u slučeju krivičnog djela, bez opravdanog razloga, o čemu odlučuje sud. Nerijetko se imena okrivljenih ne iznose i zbog zaštite toka istrage, jer bi otkrivanje imena mogulo onemogućiti ili otežati otkrivanje drugih osoba uključenih u kazneno djelo.
I konačno, privedene osobe osumnjičene za neko krivično djelo ostaju anonine i zato da bi se izbjegao senzacionalizam ili nepotrebno narušavanje nečijeg ugleda. Identitet se otkriva samo u slučajevima potrage za bjeguncima ili ako se radi o ozbiljnoj prijetnji zajednici, a o tome odlučuju pravosudna tijela.
Dakle, čak ako novinar/ka i sluti ili zna koga je policija privela, novinarska etika obavezuje poštovanje zakona i prava na privatnost.
