Vremeplov: Bijeg iz Poreča prije tridesetak godina
1
Je li život u Poreču kakvog se uz romantične uspomene sjećamo doista bio toliko bolji nego danas ili nije? Je li se sve promijenilo? Na bolje ili na gore? Je li ostalo jednako? Teško je, naravno, i nepreporučljivo oko takvih stvari generalizirati, jer je pojam kvalitete života vrlo širok. Zato ćemo tek kao crticu iz prošlosti spomenuti razgovor novinarke Porečkog glasnika Ivone Orlić vođen prije tridesetak godina sa
omladinkom
koja se, nezadovoljna životom i društvom u Poreču, odlučila vratiti u Zagreb.
Screnshot članka slučajno je pronašao čitatelj našeg portala. Prenosimo ga u cijelosti uz tek manje izmjene.
Maja Perković: Bijeg iz Poreča
"U ovome gradu imaš tako malo mogućnosti uspjeti i napraviti ono što želiš. Svaki mladi čovjek koji ima imalo ambicija odlazi, najprije na školovanje i tako redom. Nadam se da će se za nekoliko generacija stvari promijeniti, ali ja nemam vremena."
Maja Perković ima devetnaest godina, završila je ugostiteljsku školu. Tijekom ljeta prodaje sladoled na porečkoj rivi. Živi u Poreču već sedam godina, nezadovoljna je njime i želi se vratiti u Zagreb.
-Zašto se vraćaš u Zagreb? Što u Poreču ne valja?
Poreč je neka vrsta propasti za mladog čovjeka. Mladi se ovdje ne mogu dokazati, pokazati što mogu, u neku ruku se zatupe. Ovdje nema ničega za mene. Kulturni život je nikakav, nema kazališnih predstava, izložbe nisu na razini koje bi Poreč trebao imati. Diskoteke su zapuštene i u njima je dosadno. Nema nikakvog programa. Jugoslavenske grupe dovode ljeti, umjesto zimi, kada bi imale više uspjeha, jer se zimi u Poreču nema gdje izaći, pa bi bilo kakav koncert imao više uspjeha nego ljeti.
U Poreču imaš tako malo mogućnosti uspjeti i napraviti ono što želiš. Ovdje nema ni tečajeva za strani jezik, što bi trebalo biti neophodno za jedan turistički centar kakav je Poreč. Svaki mladi čovjek koji ima imalo ambicija odlazi iz Poreča, najprije na školovanje, i tako redom.
Nisi zadovoljna porečkim školstvom?
Školstvo? Profesori su jako loši, dovode ih tko zna odakle. Na kraju školovanja uopće se ne osjećam sposobnom raditi posao za kojeg sam se školovala. Puštali su nas iz razreda u razred bez ikakva znanja. Trebalo je još konobara, a nije im se dalo natezati s nama.
Što bi u Poreču trebalo učiniti da bi mladima bilo bolje?
Bilo bi teško i kad bi se sve poboljšalo, jer je porečka omladina tako pasivna i nezainteresirana. Oni vide samo lovu, turizam... Ali, to je normalno, obzirom da su njihovi roditelji još gori. Nadam se da će se za nekoliko generacija stvari pobolljšati, ali ja nemam vremena i zato odlazim u Zagreb.
Što je "Porečki glasnik?"
U želji da čitateljskoj publici koja, bilo iz geografskih, bilo iz bioloških razloga prije tridesetak godina nije živjela u Poreču, pojasnim što to "Porečki glasnik" uistinu jest, potražio sam informacije po računalu našeg portala, pa "ostao paf". Nisam, naime, pronašao ništa. Nije pomoglo ni googlanje Internetom. Zato ću informacije u što skorije vrijeme nastojati prikupiti i objaviti, jer se radi o vrlo važnome dijelu povijesti Poreča, vremenima svojevrsne dekadencije i vrlo malo medijske cenzure.
Tek ukratno: nekadašnji hotelijerski giganti Riviera, Plava laguna i Anita izdavali su svoje "tvorničke novine". Kad je 1987. nastupila njihova integracija u SOUR (Složenu organizaciju udruženog rada) nastao je i zajednički list Adria kojeg su vodili mladi, ambiciozni novinari.
Grad je u to vrijeme imao i svoj vlastiti list pod nazivom "30 dana", pa su se dva lista udružila u dvotjednik "Porečki glasnik" koji je izlazio na 16 stranica velikog formata, a tiskan je u zagrebačkom "Vjesniku". Krajem osamdesetih godina postao je tjednikom i prešao na manji format, a izlazio je negdje do sredine devedesetih godina prošlog stoljeća.
Kako god bilo, važno je napomenuti da povijesni Porečki glasnik nema nikakve veze sa političkim PR pamfletom kojeg danas novcem poreznih obveznika financira gradska uprava.
