Višnjan obilježio 71. godišnjicu pogibije narodnog heroja Jože Šurana

Jučer je u Višnjanu prigodnim polaganjem vijenaca obilježena 71. godišnjica smrti narodnjaka, antifašista i narodnog heroja Jože Šurana.

Uz općinskog načelnika Milana Dobrilovića, predsjednika i tajnika SAB-a Poreštine Božu Štifanića i Antona Fapca, ravnatelja OŠ Jože Šurana Višnjan Predraga Brkića, učenike i mještane, događaju su prisustvovali i Šuranov sin Karlo, kćer Albina Tripar, unuci i ostala rodbina.

Rođen je 5. travnja 1890. godine u Šuranima kraj Tinjana.

Kao sljedbenik ideja hrvatskih preporoditelja u Istri i uzoriti zemljoradnik, prati stručnu literaturu, nabavlja nove alate i potiče susjede i sumještane na napuštanje tradicionalnih načina obrade tla i uzgoja stoke s novim dostignućima. Zbog njegovih političkih ideja, zbog borbe za jezik i napredak hrvatskih sela od 1930. godine nalazi se na listi talijanskog fašističkog pokreta kao državni neprijatelj.

Kao i mnogi narodnjaci uključuje se u Narodnooslobodilački pokret (NOP) 1942. godine i svojom karizmom potiče istomišljenike na ustrojavanje NOP-a na teritoriju Tinjana i Poreča. Naredne godine postaje i članom KPH jer u njoj vidi snagu koja može Istru osloboditi talijanske okupacije. Selo Smolici i cijeli sjeverni dio općine Višnjan postaju sjedište otporu talijanskoj vlasti koja je jača prema priobalju. Tijesno surađuje sa Joakimom Rakovcem i organiziranju dobrovoljačkih skupina koje se preko Ćićarije prebacuju u Gorski kotar gdje se vodila otvorena borba s okupatorom.

Nakon kapitulacije Italije 1943. organizira otvoreni ustanak i osobno vodi razoružavanje karabinjerskih posada u Višnjanu i Tinjanu. Tijekom njemačke okupacije Istre on je jedan od najtraženijih osoba zbog diverzantskih akcija uništavanja telefonsko-telegrafskih stupova. Tijekom akcije sistematskog pretraživanja područja između Smolici i Muntrilja uhvaćen je 27. travnja 1944. godine i mučen ne bi li izdao svoje osobe za kontakt.

Dva je dana kasnije, njemačka vlast u Višnjanu organizirala "spektakl zastrašivanja" gdje su ga golog vodili po "njegovim" selima i tjerali da pije vodu iz seoskih lokvi. Na kraju su ga vozili Višnjanom na zaprežnim kolima krcanim trnjem, dok ga je romansko stanovništvo pljuvalo, sve do Šalina (predgrađa Višnjana). Tamo je na telefonskom stupu čekala pripremljena žičana omča za vješanje. Gledajući taj telefonski stup, posljednje su mu riječi bile: "Ža mi je ča i uvega nisan popilija."

Ponižavanje i vješanje najviđenijeg narodnjaka Višnjanštine, umjesto straha, izazvao je kod hrvatskog stanovništva toliki gnjev da je "sređivanje računa" nakon toga, bilo jako, jako krvavo. Narodnim herojem je proglašen 1951. ( Wikipedia )