Utopija rivijera by Davor Šišović

Iako su stotine jako pametnih ljudi kroz nekoliko tisuća godina poznate povijesti vjerovale suprotno, utopija ne postoji. Ta negativna faktografska činjenica je, međutim, jedna od najmaštovitije osporavanih faktografskih činjenica u cijeloj ljudskoj povijesti.

Upravo to što utopija ne postoji, odnosno njeno ostvarenje nije bilo iskustvena činjenica u dosegu ljudi koji su se tim problemom teoretski bavili, predstavljalo je najveći znanstveni, umjetnički i filozofski izazov generacijama pametnih ljudi čija djela danas čitamo kao obaveznu ili fakultativnu lektiru. A ne čitamo ih bez veze, nisu takva djela, o temi o kojoj je svekolika ljudska povijest nedvojbeno dokazala da je uzaludna, bez razloga postavljena među stupove opće kulture, pa i uže specijaliziranih znanja.

U nesavršenom svijetu savršenstvo se može samo zamišljati, samo se teoretski može pretpostaviti mogućnost postojanja nečeg savršenog. Utopija je, gledano s upravo naznačenog gledišta odnosa savršenog i nesavršenog, prije svega savršeno društvo, takvo društvo u kojemu su odnosi savršeno pravedni. U drugom značenjskom redu, utopija je savršena zajednica u vremenu i prostoru, njena fizička stvarnost konstruirana je tako da savršeno ispunjava potrebe pripadnika te zajednice.

U trećem značenjskom redu utopija je nešto jako lijepo. Ne figurativno, već doslovno: kad su sve osnovne ljudske potrebe zadovoljene, čovjek razvija potrebu za nadgradnjom, za duhovnošću, umjetnošću, estetikom i zbog toga su utopije u fizičkom smislu lijepo dizajnirani gradovi ili države koji već svojim estetskim i fizičkim predispozicijama podaruju svome stanovništvu osjećaje sreće i zadovoljstva.

Od Platona pa do marksista dvadesetog stoljeća, s posebnim bljeskovima u renesansi i u vrijeme francuskog prosvjetiteljstva, deseci filozofa (imajmo na umu da je dugi niz stoljeća pojam filozof označavao bilo kojeg učenog čovjeka, u rasponu od svećenika i liječnika pa do matematičara i arhitekta) osmišljavali su raznolike utopije, a jedan od doprinosa tom ljepšem i optimističnijem korpusu ljudske mašte dao je i jedan naš čovjek - Frane Petrić s Cresa (skoro pa Istrijan, recimo bez ikakve zlobe i predumišljaja).

Te su literarne utopije odreda bile već u nazivima okićene atributima koji vuku na pozitivno, i već u prvim opisnim rečenicama nazivalo ih se gradovima svjetlosti, sunca, zdravlja i slično. Imali su simetrični raspored vrlo širokih ulica, komforne stambene kvartove, mnoštvo ustanova, posebno onih posvećenih obrazovanju, zdravlju i sportu, pa čak i nekih tehničkih, pogotovo prometnih, inovacija kakve su u to doba postojale samo u mašti autora takvih utopija.

Otprilike od renesanse pa nadalje pisanim se utopijama pridružuju i one likovne, slikari iznose svoje vizije kako mogu izgledati idealni gradovi, daju svoju, vizualnu interpretaciju svog tog svjetla, sunca i prozračnosti o kojima su pisali filozofi i pisci, ali dodaju još jedan bitan element: vodu. Renesansne likovne utopije nalik su na toplice, što i nije čudo jer je u ono doba voda, kao simbol čistoće, higijene, zdravlja i blagostanja, u stvarnom životu tadašnjim ljudima poprilično nedostajala.

Devetnaesto stoljeće, međutim, donosi šok u tritisućljetnom razvoju utopijske misli: tada se, kao i početkom dvadesetog stoljeća, bilježi nekoliko stvarnih pokušaja da se utopijski ili idealni grad doista i izgradi. U Francuskoj najprije, pa zatim i drugdje u Evropi, ali napose u Africi, Australiji, Južnoj Americi, građeni su geometrijski planirani gradovi širokih ulica, u njih su zatim naseljavani ljudi. I tu je krenulo "štrambo", tu se napokon shvatilo da je utopija u ovom našem svijetu neizvediva stvar. Kako i zašto?

Svi utopijski pisci svoje su utopije "gradili" kao od ostalog svijeta izolirane i samodostatne zajednice. Razlog tomu je osiguranje od bilo kakvih loših i štetnih izvanjskih utjecaja pri osmišljavanju idealnog društva; a kako je naš svijet (odnosno njihov svijet, u vrijeme kad su pisci tih utopija živjeli) nesavršen, utopija je od svega poznatog morala biti djevičanski čista, nedirnuta, sigurna. Slično je nastavilo biti i kad je utopija kao tema prešla u likovnu umjetnost, pa i u urbanističku praksu: svaka je utopija zapravo bila "greenfield investicija".

Doista izgrađeni idealni gradovi također su bili greenfield investicije, ali ih je bujanje nesavršenog okolnog svijeta uskoro zagušilo, okružilo, i stopilo s gradskim slamovima, što se lijepo moglo vidjeti ako ne na licu mjesta, a onda barem u TV dokumentarcima o Kairu, Parizu, Mexico Cityju. Kad se idealnom gradu približio stvaran svijet, nestalo je svjetla, sunca, prozračnosti, zdravlja. Čovjek je naprosto učio živjeti na po sebe sve štetnije i štetnije načine.

U posljednje stoljeće i pol sve su utopiste, bez obzira na to bili oni stari Grci, renesansni mislioci, prosvjetitelji sedamnaestog ili socijalisti osamnaestog stoljeća, neopravdano etiketirali kao ljevičare zato jer su htjeli zdrav, siguran i lijep život za sve. Kapitalističko je društvo velikoj većini čovječanstva zauvijek oduzelo i najmanju šansu da će živjeti u okruženju ikako nalik na utopiju, ali je stvorilo bogatu oligarhiju koja si može priuštiti vlastitu utopiju, vlastiti idealni grad.

Danas se više ne pišu knjige o zamišljenim utopijskim zajednicama, naprotiv, stvoren je sasvim poseban novi književni žanr antiutopije koji prikazuje potpunu suprotnost - krajnje dehumanizirana totalitarna društva sa što je ružnije i nezdravije moguće ocrtanim životnim uvjetima. Utopija je kao informacijska poruka danas svedena na sjajni papir raskošnih žurnala što prikazuju život bogatih. Siromašni o tim utopijama mogu samo čitati u žurnalima, ako imaju novaca da ih kupe; svojim ih očima ne mogu vidjeti ili zato jer do njih ne mogu doputovati, ili zato jer ih vlasnici oružjem čuvaju.

Razmislimo o "Brijuni rivijeri" kao o nekoj vrsti utopije, i razmislimo o nesavršenom svijetu koji tu buduću utopiju okružuje. Odnosno, okruživat će je kada jednom bude dovršena. I dalje će naša gruba siromašna i prljava stvarnost biti tu, nadomak utopije koju će slikati za žurnale sjajnog papira i blještavih boja.