Upoznajmo Porečanke: Nataša Basanić Čuš

Razgovor zabilježio: Davorin Balaž

Hrabrost podrazumijeva preuzimanje odgovornosti za suočavanje s problemima i poteškoćama te njihovo rješavanje. Posebno su hrabre one osobe koje su istovremeno humane. Svoje djelovanje usmjeravaju prema prepoznavanju ljudskih potreba i radu na ostvarivanju istih s ciljem podizanja kvalitete života. Kada to djelovanje usmjere prema poboljšanju najvećeg ljudskog bogatstva poput zdravlja i pomoći socijalno osjetljivim skupinama, na najbolji način pridonose izgradnji kvalitetnije zajednice i omogućuju da se spremno odgovori na izazove koji su pred nama. Takva je naša današnja sugovornica, Nataša Basanić Čuš, koordinatorica Zdravog grada Poreč i volonterka na mjestu zamjenice gradonačelnika. Svoje djelovanje usmjerila je prema humanističkoj ideji zdravlja za sve i pomoći onima kojima je to najpotrebnije. Kvalitetnim izborom i uvažavanjem suradnika te stručnošću uspješno realizira svoju viziju i zacrtane ciljeve. Zdravi grad Poreč proglašen je 2008. najboljom lokalnom organizacijom u Hrvatskoj mreži zdravih gradova. Projektima, programima i aktivnostima koje je osmislila i realizirala sa suradnicima, omogućila je da Poreč postane jedna od sredina sa visokorazvijenim standardima brige o zdravlju i sustavu socijalne skrbi.

Nataša je diplomirani profesor psihologije i članica Europske asocijacije psihoterapeuta. Iza nje i njenih uspjeha stoje naporan rad, usavršavanje, ali prije svega altruizam, ljubav prema svom gradu, obitelji i sugrađanima. Zahvaljujući uspjesima prepoznatim i na međunarodnoj razini, postala je prva nestranačka dužnosnica u vlasti Grada Poreča i s te pozicije nastavlja djelovati u pravcu realizacije ideje zdravlja za sve ljude i pomoći socijalno osjetljivim skupinama. Svojim radom i uspjesima potvrđuje izreku majke tereze: "Nije važno koliko radiš, već koliko ljubavi unosiš u ono što radiš i koliko to daruješ drugima".

[slika2d]

Što biste nam za početak o sebi željeli reći?

Smatram se pouzdanom, toplom i dobronamjernom osobom. Volim prirodu, životinje i planinske sportove. Sretno sam udana majka dvoje djece te jako vezana za užu i širu obitelj.

Stekli ste bogato iskustvo u radu na unapređenju kvalitete života u zajednici. Što po Vašem mišljenju neku zajednicu čini boljom?

Važna je sinergija zajednice i ljudi, na koje sam kao psiholog fokusirana. Zajednicu će boljom učiniti aktivnosti usmjerene na brigu za njih i poboljšanje kvalitete njihovog života. Osim tih aktivnosti, važan je angažman svakog pojedinca. Najveći učinak se postiže kad pojedinci ponuđene mogućnosti koriste u zajednici te u područjima djelovanja i interesa daju svoj maksimum.

Nakon završetka medicinske škole shvatili ste da je to područje suviše „hladno“ za Vas. Kako ste se onda odlučili za studij psihologije?

Cijeli život okružena sam medicinarima. Izrazito volim i cijenim tu struku. Kao učenica obavljala sam praksu iz područja fizioterapije s ljudima koji su doživjeli teška tjelesna oštećenja. Nisam željela s njima samo vježbati, što mi je na praksi u raznim bolnicama bio prvi zadatak, već sam uvidjela da sam sretna dok im kroz razgovor pružam podršku i pomažem u teškim trenucima. Shvatila sam da su psihička stabilnost i mogućnost oslanjanja na nekog u toj situaciji vrlo važne komponente zdravlja. To me usmjerilo u psihologiju.

Vaš prvi posao bio je u Turističko – ugostiteljskoj školi Antona Štifanića. Što najviše pamtite iz tog razdoblja?

Prijatelji, kolege i suradnici znaju da tu školu nazivam svojom. Bio je to fantastičan tim koji mi je pružio veliku podršku u stjecanju prvih radnih iskustava. Diplomirala sam 1991. i iste se godine zaposlila. U teškim ratnim vremenima škola je pokazala humanost otvorivši vrata prognanicima i izbjeglicama. Imala sam priliku otići raditi u Italiju. Međutim, tada sam se susrela s velikom količinom ljudske patnje. Vidjevši da su moj grad za kojeg sam vezana i škola u kojoj sam dobila priliku raditi u izvanrednoj situaciji te s obzirom da volim pomagati, shvatila sam da sam potrebnija ovdje. Nisam željela bježati od problema, već pomoći u njegovu rješavanju. Za to razdoblje vežu me prijateljstva s ljudima iz zaraćenih područja koja njegujem i danas.

Školu je uvijek obilježavao izvrstan spoj profesora koji su predavali opće obrazovne i stručne predmete, timski duh i kvalitetan rad. Na takav način funkcioniraju i danas. Zahvaljujući tome, učenici osvajaju prva mjesta u područjima ugostiteljstva na državnoj razini i šire. Imala sam čast raditi s doajenima porečkog ugostiteljstva, pokojnim profesorima Josipom Bestulićem i Ivanom Semenčićem te njihovim nasljednicima, profesorima Olićem, Smokovićem i Poropatom. Pamtim odličan, kreativan i podržavajući odnos s oba ravnatelja, pokojnim profesorom Nedeljkom Nerlovićem i profesoricom Vesnom Baranašić, koja je i danas ravnateljica.

Dobitnica ste diplome Europske asocijacije za realitetnu terapiju. Što to priznanje predstavlja za Vas?

Posao psihoterapeuta sa sobom nosi put cjeloživotnog obrazovanja. Nakon osnovne edukacije, potrebno je do pet godina dodatnih edukacija. One uključuju puno učenja, rada s ljudima u praksi i supervizija. Nakon što sam to sve uspješno prošla, stekla sam uvjete za diplomu i članstvo u Europskoj asocijaciji psihoterapeuta. Ponosna sam na sebe i sve kolege iz Istre koji su prošli kroz taj proces.

U karijeri ste prošli brojne edukacije iz različitih grana psihologije. Koje od njih su Vam najzanimljivije?

Izdvojila bih one s teškom tematikom. Kroz njih sam se bavila ljudima koji su doživjeli gubitke i tragedije zbog kojih prolaze kroz proces tugovanja ili zahtijevaju primjenu kriznih intervencija. Zanimljiva mi je sistemska obiteljska terapija. Ona opisuje svaku obitelj kao jedinstveni sistem u kojemu je svaki član zaseban dio, ali ima svoju ulogu i veliku važnost za funkcioniranje čitavog obiteljskog sistema. Članovi obitelji kao da predstavljaju kotačiće u mehaničkom sistemu i ukoliko dođe do promjene ili problema na jednom kotačiću, to utječe na funkcioniranje sistema u cjelini.

Bili ste uključeni u inicijativu za pokretanje projekta Zdravi grad u Poreču. Kako je došlo do te suradnje i koji su vam bili motivi?

Još kao studentica sam se, iz dva razloga, uključila u inicijativu. Ideja Zdravog grada projekt je na globalnoj razini, pokrenut od strane Svjetske zdravstvene organizacije. Moj otac koji je liječnik, donio je ideju u Poreč. Na taj način postali smo jedan od prvih gradova u Hrvatskoj koji je ušao u projekt. S njim su ga u počecima razvijali dr. Josip Krajcar, gđa. Sonja Vojinović i gospodin Marino Sedmak. Drugi razlog je moja struka. Odmah mi se svidjela ideja koja je otvarala viziju Poreča usmjerenog na ljude i unapređenje njihovog zdravlja. Dobila sam osjećaj da na inovativan način možemo stvoriti put prema zdravlju i organizirati programe zaštite građana, koji tada u brojnim sredinama nisu postojali.

Kako ste shvatili da je koordiniranje projektom Zdravi grad Poreč vaše životno opredjeljenje?

Mogućnost da se projekt Zdravi grad ozbiljnije organizira uz profesionalno vođenje predstavljao mi je veliki izazov. U razvoj ideje zdravog grada bili su uključeni porečki liječnici, pedagozi i psiholozi. S povećanjem obima posla i aktivnosti, mjesto koordinatora postalo je zahtjevnije. Poreč, vođen primjerom uspješnih gradova svijeta, odlučio je tu funkciju profesionalizirati. To mi je otvaralo veliku širinu u poslu i mogućnost kreiranja različitih programa za zajednicu i, što je najvažnije, djelovanje prema potrebitima. Već tada je pri Zdravom gradu djelovalo jedno od prvih gradskih psiholoških savjetovališta u Hrvatskoj. Zdravi grad bio je novi sustav kojeg je tek trebalo afirmirati, a za to su bile potrebne jasna vizija i hrabrost.

Kako vidite ulogu Zdravog grada u društvu?

Smatram ga jednim od najperspektivnijih projekata današnjice usmjerenih na budućnost. U centar pažnje stavljeno je zdravlje ljudi, koje je zbog današnjeg načina života najugroženije, te njegovo unapređenje. Uloga zdravog grada se u svakom okruženju ostvaruje prepoznavanjem potreba u zajednici, promicanjem zdravih životnih izbora i navika kao što su fizička aktivnost, zdrava prehrana, prevencija ovisnosti i rizičnih ponašanja, psihološka podrška pojedincima i obiteljima…

Koji su najveći uspjesi Zdravog grada Poreč?

Iako smo dobitnici brojnih nagrada, posebno se ponosim onom iz 2008.

Povodom obilježavanja 20. godišnjice djelovanja Hrvatske mreže zdravih gradova, postavljeni su kriteriji za odluku o tome koji lokalni projekt unutar nje najbolje djeluje. Zdravi grad Poreč proglašen je pobjednikom u jakoj konkurenciji gradova poput Zagreba, Splita, Rijeke. Nagrađeni smo kao organizacija koja je na najbolji način razvila lokalne usluge za građane i umrežila stručnjake, lokalnu vlast i stanovništvo u realizaciji aktivnosti. Veliki je to uspjeh s obzirom na to da kao mali grad imamo ograničen broj stručnjaka. Toj nagradi, kruni našeg rada, pridonio je razvoj programa i usluga usmjerenih građanima: savjetovalište za djecu, mlade, brak i obitelj, tečajevi za osnaživanje roditelja, priprema za porod, prihvat ovisnika, pružanje podrške osobama s invaliditetom, edukacije za volontere, podrška ekološkim programima. tu su i brojne inicijative, kao npr. izgradnja Doma za starije i nemoćne.

U Hrvatskom časopisu za javno zdravstvo ste zajedno sa suradnicom Tihanom Mikulčić predstavili Zdravi grad Poreč. istaknuli ste rizične čimbenike u zajednici. Kako se kao organizacija borite protiv njih?

Jedno od područja djelovanja Zdravog grada je istraživanje rizičnih čimbenika i kreiranje programa kojima se djeluje na njih. Oni postoje u svakoj osobi i okruženju. Vodeći računa o svojoj društvenoj odgovornosti krenuli smo u njihovo istraživanje. U Poreču se živi ubrzanim tempom te se teško usklađuju obiteljske i profesionalne obveze. Posljedica toga je da su djeca prepuštena utjecaju medija i video igrica, a i odgojno su zakinuta. Drugi problem je povećanje dostupnosti opojnih sredstava. Osim dva spomenuta glavna problema, moderno vrijeme obiluje i brojnim drugim rizicima s kojima se moramo suočavati. Upravo zato reagiramo pokretanjem ranije nabrojanih programa poput prihvata ovisnika, savjetovališta, organizacije slobodnog vremena djece i mladih te pružanja podrške roditeljima u njihovoj odgojnoj ulozi u tako zahtjevnom vremenu kakvo je današnje.

Glavni predmet interesa Europske mreže zdravih gradova je unapređenje zdravlja građana. Kako ocjenjujete dosadašnji rad na unapređenju zdravlja građanki i građana Poreča?

Razvijeno je puno novih mogućnosti za zadovoljavanje specifičnih potreba ljudi. Učinci projekta mjere se dugoročno te se neki već sad vide, a neki će se tek pokazati. Zadovoljna sam ostvarenim. Poreč je postao jedna od socijalno najosjetljivijih sredina u Hrvatskoj koja bez iznimke pruža podršku najranjivijim skupinama. Razvijeni su i od strane Grada financirani visoki standardi usluga i podrške građanima kojih nema u većini drugih gradova i našem nacionalnom sustavu zdravstva i socijalne skrbi. Ostvarena je čvrsta povezanost svih ustanova u gradu koje brinu o zdravlju i socijalnoj stabilnosti kako bi se građanima pružila najbolja podrška.

Istaknuli ste veliku povezanost s članovima Društva invalida Poreč. Koji je razlog za to?

S osobama s invaliditetom povezana sam od početka svog profesionalnog rada u Zdravom gradu. Od njih sam najviše naučila o ljudskoj hrabrosti, energiji, entuzijazmu kojima se, unatoč ograničenjima, bore kroz život. To mi je davalo još veći motiv da im pomažem, a neki od njih su mi i danas uzori u životu. Zajedno smo 1998., pokrenuli inicijativu za osnivanje Društva invalida Poreč, kao prve gradske udruge u kojoj osobe s invaliditetom mogu zadovoljavati svoje potrebe. Osam godina sam volonterski obavljala funkciju predsjednice i danas s ponosom gledam na to da su postali samostalna udruga koja kvalitetno radi.

Kao osnovni motiv za koordiniranje projektom Zdravi grad istaknuli ste vjerovanje u viziju Poreča kao grada koji brine o građanima i zdravlju. Kako ste zadovoljni s realizacijom vizije danas?

Jako sam zadovoljna zbog ranije spomenutih uspješno razvijenih programa, projekata i aktivnosti kojima Poreč ostvaruje viziju zajednice koja brine o svim ljudima. Pokazali smo da svaka osoba može unaprijediti svoje zdravlje, ovisno o tome koliko želi prihvatiti ponuđene ideje i mogućnosti.

U suradnji sa školama Poreštine provodite i podržavate provođenje različitih preventivnih projekata? Kako ste zadovoljni rezultatima?

Naša izvrsna suradnja sa školama preduvjet je realizacije preventivnih projekata na svim generacijama učenika i njihovih roditelja. Povezivanjem stručnjaka iz svih područja i institucija, koji s vjerom u ideju, programe i projekte surađuju i djeluju u Zdravom gradu, ostvareni su maksimalni učinci. Učenici s našeg područja na taj su način bolje zaštićeni u odnosu na sredine u kojima Zdravi grad ne djeluje.

Pokrenuli ste projekt Zajedno protiv ovisnosti. Na koji način su realizirani ciljevi projekta?

Projekt sam pokrenula zajedno sa suradnicima iz porečkih škola, Centra za socijalnu skrb, Grada Poreča, Policijske uprave Poreč i Doma zdravlja. Bilo je to zajedničko nastojanje da se u gradu razvije sveobuhvatan program zaštite mladih od svih vrsta ovisnosti. On je jedinstven u Hrvatskoj i obuhvaća niz radionica, edukacija, kampanja i aktivnosti, a vrhunac doživljava krajem godine u Mjesecu borbe protiv ovisnosti. Njime se značajno smanjuju rizici za zdrav rast djece i mladih u zajednici.

Organizirali ste akciju Hoditi i zdravi biti u Poreču. O čemu se tu radilo?

U sklopu europskog projekta prevencije kardiovaskularnih bolesti „Love your heart“, djelovali smo udruženo s Istarskom županijom. Redovno hodanje jedna je od najboljih prevencija rizika tih bolesti. Cilj je bio potaknuti građane na fizičku aktivnost, u ovom slučaju šetnju. Zadovoljna sam što građani Poreča prepoznaju poruke i inicijative te se sve više bave fizičkim aktivnostima.

Koji su vam daljnji ciljevi u radu na mjestu Koordinatorice projekta Zdravi grad?

Zdravi grad je trajni proces usmjeren na unapređenje zdravlja i socijalne slike zajednice. Kao takvog želim ga razvijati sa suradnicima. To uključuje stalno prepoznavanje potreba i rizika koje nosi budućnost. Programi i projekti će ići u svim smjerovima zaštite psihološke i fizičke komponente zdravlja te u područje ekologije i zdravlja.

Svojim najvećim uspjehom u profesionalnoj karijeri smatrate to što ste postali prva nestranačka dužnosnica u povijesti Poreča. Zašto?

To je jedan od većih uspjeha, jer unatoč tome što nikad nisam bila članica neke političke stranke, sudjelujem u vlasti kao stručnjak. Ponosna sam na to što kao volonterka doprinosim boljitku svog grada. Smatram da je važno doći na takvu funkciju i baviti se prvenstveno svojom strukom. Mišljenja sam da su tome doprinijeli uspjesi u Zdravom gradu prepoznati na lokalnoj i državnoj razini.

Jedna ste od zaslužnijih osoba za osiguravanje dva interventna tima Hitne pomoći tijekom sezone u Poreču. Kako ste to uspjeli napraviti?

Smatram se timskom igračicom. Taj projekt smo odradili zbog jake povezanosti i odlične suradnje Zdravog grada, Grada Poreča i stručnog tima hitne medicinske pomoći. U financiranju su uz Grad sudjelovale turističke kompanije i općine Poreštine. Sagledali smo sve potrebe i nedostatke prouzrokovane reformom zdravstva na državnoj razini. Iznimno zahvaljujem dr. Davorinu Stipiću, dugogodišnjem voditelju Hitne pomoći, koji je cijelo vrijeme upozoravao na nedostatke. Uspostavili smo timove koji pružaju zaštitu i sigurnost građanima i posjetiteljima Poreštine. Zaštita ljudskog života, koji nema cijenu, bila je misao vodilja u realizaciji ideje.

Djelujete i u području sporta kao članica Uprave Atletskog kluba Maximus. Što Vas motivira da se bavite sportom?

Sportašica sam od malena. Bavila sam se odbojkom i trčanjem. Atletika je osnova svih sportova, a Poreč u to vrijeme nije imao klub. Profesor Anton Malnar nas je volonterski trenirao. Bilo mi je logično da se uključim u rad kluba po njegovu osnivanju. Otvoren je prema svoj djeci, a najvrjednije je to što se radi i s djecom s teškoćama. Sport nas priprema za životne izazove, uči na uspone i padove i pomicanje vlastitih granica. Upravo zato je važno da se čovjek njime bavi.

Čime se bavite u slobodno vrijeme?

Najviše volim biti s obitelji. Uživam u prirodi, trčim i vozim bicikl. Imam puno kućnih ljubimaca, a najviše volim pse. Da nisam psiholog, bila bih doktorica veterine.

Imate li uzora u životu?

Uzori su mi hrabri, uporni i dosljedni ljudi predani svojim idealima i spremni ići prema zacrtanim ciljevima.

Vaš životni moto?

Parafrazirala bih Ralpha Walda Emersona: „Idi putem kojim još nisu mnogi kročili, utabaj put i ostavi svoj trag“.

Što smatrate svojim najvećim životnim uspjehom?

Svoju obitelj, primarno supruga Valtera te djecu Ninu i Tonija, kao i dobre odnose sa širom obitelji. To smatram najvažnijim životnim projektom i uspjehom.

Kako vidite svoj doprinos zajednici?

Kroz predanost ideji zdravlja i njeno prenošenje na druge. Davanjem najboljeg od sebe, osobno ili profesionalno. Provođenjem ranije spomenutih programa i projekata kojima potičemo zdrave životne izbore. Na taj način motiviramo ljude na pozitivne promjene. Važan angažman ostvarujem u povezivanju svih snaga zajednice za dobrobit našeg okruženja.