Upoznajmo Porečanke: Natali Banko, lovkinja i trofejna strijelkinja

Samo tri žene i približno 250 muškaraca čine članstvo Lovačkog društva "Zec" iz Poreča, najbrojnijeg u Istri koja već niz godina ima između tri i četiri tisuće registriranih lovaca. Jedna od tih triju žena je 22-godišnja Natali Banko iz malog sela Banki, na području Grada Poreča.

Natali je završila srednju ekonomsku školu u Poreču i sad radi u struci, točnije u računovodstvu. No, kad zatvori vrata ureda, ona je lovkinja i trofejna strijelkinja. Lani je bila državna prvakinja u trapu te je sudjelovala na Svjetskom prvenstvu u Osijeku i na Svjetskom kupu na Cipru. S kolegom Matejom Vukojićem iz Zagreba pretprošle je godine osvojila srebrnu medalju na Europskom prvenstvu u Osijeku, u kategoriji juniora (disciplina mješoviti par). Osim toga, nastupila je na Europskom prvenstvu 2016. i Svjetskom juniorskom kupu 2017. u Italiji.

Ozbiljnije je počela trenirati streljaštvo 2014. godine kao članica Streljačkog kluba "Gusar" u Novigradu i pritom je bila učenica zlatnog olimpijca i višestrukog pobjednika Svjetskog kupa Giovannija Cernogorza. Danas pripada SK "Gord" iz Velike Gorice, a trener joj je Davor Gmižić. S Natali smo razgovarali o razlozima koji su je privukli lovu i streljaštvu, stereotipima vezanim za ove aktivnosti koje još uvijek najčešće nose muški predznak te argumentima kojima kontrira protivnicima lova i zaštitnicima životinja.

S tatom sam počela ići po streljanama kao vrlo mala, možda čak i prije nego sam krenula u osnovnu školu, obzirom da se i on u slobodno vrijeme bavi streljaštvom. Oduvijek sam voljela njegove pse za lov i govorila sam mu da jedva čekam porasti i krenuti s njim u lov. Na početku mi nitko nije vjerovao jer sam bila curica, a "curice ne vole to". No, kasnije su se uvjerili da to stvarno volim i mogu reći da imaju neki određeni respekt prema meni. Sada, nakon toliko godina, već su se svi uvjerili da su lov u zimskom periodu i odlazak na streljanu ljeti za mene neizbježni. Streljaštvo sam počela trenirati s tatom na lovačkoj streljani u Višnjanu. Tamo su mi svi pomogli, bodrili me i uvijek navijali za mene.

Svemu što znam o lovu, prvoj kupljenoj puški, prvim koracima u streljaštvu i slično naučio me moj tata, bez kojeg se ova ljubav vjerojatno ne bi ni rodila. Neizmjerno sam mu zahvalna na tome i na svemu što mi je kroz godine pružio.

S vremenom sam navikla na svakakve komentare o lovu općenito, a pogotovo o meni kao ženi koja se time bavi. Naravno, nikad se nisam na to obazirala. Tijekom godina sam upoznala puno cura iz Hrvatske koje vole lov i/li se bave streljaštvom. S tim sam curama pucala rame uz rame i na svjetskim natjecanjima, stekla sam doživotna prijateljstva i na tome sam jako zahvalna. Smatram da se u današnje vrijeme ne bi trebala stvarati nikakva razlika i da svatko ima pravo baviti se onime što voli i što ga usrećuje. Odlazeći na natjecanja izvan Hrvatske upoznala sam mnoge žene koje postižu jednake, pa čak i bolje rezultate nego muškarci. One su jednako snažne i uspješne kao njihovi muški kolege, a imaju i vlastite obitelji. Nadam se da će jednog dana i kod nas biti više žena koje će se zainteresirati za lov, a pogotovo za streljaštvo.

Znam da je većini prva asocijacija na lov ubijanje i mučenje životinja. Međutim, samo oni koji se bave lovom i poštuju ga, shvaćaju koliko je ovo složena tema. Prije svega, smatram da je lov briga o životinjama, o tome da one imaju dostupnu hranu i vodu tijekom cijele godine. Lov također podrazumijeva brigu o lovištu, čišćenje šuma i lokvi, obrađivanje polja itd. Naravno, lovstvo je nekad i nužno. Sve je više šteta na poljoprivrednim nasadima i oko kuća. Divljač ulazi u naselja i radi štete. Obzirom da mi je tata lovac, cijeli život sam okružena ljudima koji vole lov, koji su me naučili svemu što znam i za mene lov predstavlja prvenstveno odgovornost, život u neposrednom kontaktu s prirodom te predivna druženja i stjecanje prijateljstava. Ima tu puno posla, zadataka i odgovornosti kroz cijelu godinu, a tek onda dolazi pravo na lov.

Fotografije: obiteljski album