Upoznajmo Porečanke: Đurđica Orlić - Čovjek je serija svojih djela

Razgovor zabilježio: Davorin Balaž

Pokretanjem različitih inicijativa, unapređivanjem rada institucija koje vode i nesebičnim pomaganjem ljudima, pojedine osobe ostavljaju neizbrisive tragove svog djelovanja. Dugogodišnje vođenje Gradskog društva Crvenog križa Poreč, razvoj humanitarnog zdravstva u ratnim uvjetima, pomaganje i skrb o ljudima tijekom Domovinskog rata, članstvo u Gradskom odboru za ravnopravnost spolova, sudjelovanje i razvoj humanitarnih projekata usmjerenih na starije osobe, rad s mladima kroz implementiranje programa o humanosti, zdravlju, prevenciji trgovanja ljudima i ponašanju na moru u školski kurikulum, darivateljica krvi 80 puta, osvajačica republičkog prvenstva u odbojci koja je zajedno sa svojom ekipom porečku odbojku uvela u saveznu ligu te pokretačica jedne od prvih rekreacija za žene u Poreču, neka su od djela naše današnje sugovornice Đurđice Orlić. Tim djelima ona potvrđuje naslovnu izreku njemačkog filozofa Georga Friedricha Wilhelma Hegela.

Kao prava sportašica, sve radi sa srcem i uz maksimalan angažman.

Humanitarnim radom i volontiranjem bave se oni koji u sebi imaju nešto posebno. Možete li nam navesti svoje posebnosti?

Volim ljude, životinje i prirodu, a više od svega uživam pomagati onima kojima je potrebno. Smatram se prosječnom ženom koja sve radi sa srcem i najbolje što zna.

Bili ste odlična odbojkašica. Molim vas, opišite nam ukratko svoju odbojkašku karijeru.

Početkom 60-ih godina Poreč je imao dva velika sportska entuzijasta, pokojnog druga Šegona (Ivan Gianni Šegon) i čika Luku (Luka Šimičić) koji su učenice okupili u DTO Partizan. Društvo se bavilo svim sportovima, međutim, drug Šegon je predložio da se cure usmjere u odbojku. U početku smo igrale protiv istarskih ekipa. Nakon dugogodišnjeg napornog rada, prvo smo osvojile Prvenstvo Hrvatske i naposljetku postale prvi porečki klub koji je ušao u Prvu jugoslavensku ligu. Treninzi su se održavali u dvorani i na vanjskom igralištu Palestra. Tenisice i lopte nabavljali smo iz Čehoslovačke i dobivale bismo ih prema spremnosti za igru, tako da smo ponekad trenirale i bose. Najžalosnije smo bile kada ne bi mogle na trening ili utakmicu zbog loših ocjena. Nakon svih uspjeha, građani i limena glazba bi nas dočekali na Trgu slobode, gdje je nekad bio autobusni kolodvor.

Vodili ste jednu od prvih rekreacija za žene u Poreču. Kako ste došli do te ideje?

U 80-im godinama prošlog stoljeća nisam bila ni mlada da bih se aktivno bavila sportom, niti stara da bih prestala. Otišla sam na Badiju gdje sam završila tečaj za voditelja sportske rekreacije za žene. Okupila sam 40 žena koje sam dvaput tjedno trenirala u dvorani Veli Jože. Osnovali smo i društvo za sportsku rekreaciju žena, a Riviera nam je omogućila besplatno korištenje saune i bazena.

Studirali ste tjelesnu i zdravstvenu kulturu. Kako vas je karijera odvela prema humanitarnom radu?

Kći mi je otišla na studij u Rijeku, a ja sam radila kao referentica za sjednice u općini. Posao mi je postao nedovoljno izazovan. Javila sam se 1990. godine na natječaj za Tajnicu Gradskog društva Crvenog križa i dobila posao. Ukazala se prilika da pomažem onima kojima je potrebno.

Bili ste dugogodišnja ravnateljica Gradskog društva Crvenog križa Poreč. Što vas je učinilo tako uspješnom da 23 godine uspješno vodite tu instituciju?

Važan segment rada bilo je darivanje krvi, gdje je Poreč uvijek bilježio visok odaziv anonimnih dobročinitelja koje vodi ljubav prema čovjeku u davanju djela sebe za ljude koje ne poznaju. U to vrijeme pokrenut je program Pomoć u kući preko kojeg su volonterke završile tečaj osposobljavanja za njegovateljice i taj posao obavljale besplatno. Pomagali smo ljudima s Poreštine koji su bili stari, sami, bez dovoljno sredstava za život ili nisu imali nekog bližnjeg tko im može pomoći. Obilazili smo ih, pospremali im kuće, donosili pomoć i obavljali za njih svakodnevne poslove. Ljudi su najsretniji kada žive u prostoru na kojeg su navikli. Ponosna sam što smo im pomogli u tome. Mogu reći da sam zadovoljna situacijom koju sam ostavila iza sebe.

Postoje li uspjesi koje biste posebno željeli izdvojiti?

Ponosim se uspješnim radom u ratnim uvjetima i radom sa mladima, kojeg smo pokrenuli u suradnji sa županijskim Crvenim križem. U školama smo održavali edukativne programe o humanosti, zdravlju, prevenciji trgovanja ljudima, ponašanju na moru. Drago mi je da su ih prihvatila djeca, roditelji, nastavno osoblje i da se provode u ljetnim kampovima.

Vodili ste Gradsko društvo Crvenog križa Poreč za vrijeme Domovinskog rata. Kako ste tada organizirali rad?

Ni u najcrnjim slutnjama nismo očekivali takav strašni rat. Slušali smo o balvan revoluciji i ostalim nemirima. Već u proljeće 1991. godine organizirali smo akciju prikupljanja pomoći za prognanike u Zadru. Odaziv je bio velik i pomoć smo odvezli kamionima. Tijekom ljeta, počeli su u Poreč stizati prognanici iz drugih dijelova Hrvatske. Veliki doprinos uz nas dao je Centar za socijalnu skrb. U Općini je osnovan Štab za izvanredne situacije jer je na područje Poreča, koje je brojalo 15.000 stanovnika, stiglo 10.000 prognanika i izbjeglica. Suradnjom sa institucijama i pridržavanjem smjernica državne uprave organizirali smo rad. Veliki doprinos dali su volonteri koji su danonoćno dežurali. U početku, svakodnevno su se događale nove situacije koje smo na licu mjesta rješavali idejama do kojih smo sami dolazili. Centar za socijalnu skrb smještao je ljude, a mi smo pomagali u prikupljanju odjeće, obuće i ostalih potrepština. Pokrenuli smo psihosocijalne radionice za sve dobne skupine. Organizirali smo službu traženja koja je omogućila svima da u tim vremenima pronađu svoje najmilije i jave im se. U svakom prognaničkom smještaju bio je volonter preko kojeg su ljudi slali poruke i upite o svojim najmilijima.

Koji detalji iz tog razdoblja su na vas ostavili najveći utisak?

Najteže je bilo javiti ljudima da su izgubili nekog bližnjeg. Crveni križ bi obavijest dobio faksom iz Zagreba. Neopisivo teško mi je bilo jednoj majci iz Vukovara javiti da joj je poginuo sin. Jedva sam smogla snage i učinila to. Već sljedeći dan stigla je obavijest o pogibiji i gubitku drugog sina. Ponovno sam morala javiti istu vijest. Tijekom rata zajedno s ljudima ispunjavali smo formulare Vlade Republike Hrvatske o nestalim osobama. Na 20 stranica tražili su se najosobniji podaci o njihovim najmilijima. Bilo je tu teških situacija, pogotovo kad bi se pitalo o nacionalnosti nestale osobe ili gdje i od koga je zadnji put viđena. Ljudi su znali padati u nesvijest i plakati. Imali smo 32 takva slučaja. Ljude se zvalo da idu u Zagreb ili Rijeku dati krv radi DNK analize prilikom iskopavanja masovnih grobnica. Ukoliko nisu imali automobile, osobno sam ih vozila na vlak ili autobus.

Bili ste na audijenciji kod Pape Ivana Pavla II. O čemu se radilo i kako ste doživjeli taj posjet?

Bila sam dio ekipe Hrvatskog crvenog križa koja je pozvana na audijenciju radi pomaganja ljudima tijekom rata. Poseban je to doživljaj za svakog čovjeka, pa i za mene, iako sam ateist. Papa je na mene ostavio strašno dubok dojam. Iz njega su zračili dobrota i blaženstvo. Uvijek će mi ostati u sjećanju. Dao mi je krunicu koju sam poklonila Mariji Mofardin, velikoj ženi i vjernici koja je kuhala prognanicima u Hotelu Riviera. Bila je jako sretna.

Dr. Slobodan Lang vas je u pismu bivšem predsjedniku Stjepanu Mesiću istaknuo kao osobu koja je dala veliki doprinos razvoju humanitarnog zdravstva u ratnim uvjetima. Koliko vam to priznanje znači?

Sva priznanja su značajna i obvezuju osobu da radi više i bolje.

Uvijek ste isticali veliki doprinos volontera u radu Crvenog križa. Kako se on očituje?

Humanitarne organizacije ne mogu funkcionirati bez volontera. Regrutira ih se na različite načine: javni poziv, usmena predaja. Svaki volonter se pronađe u nekom poslu u kojem daje maksimum. Jako ih poštujem i smatram ih osobama koje njeguju posebne ljudske vrijednosti. Neizmjerno sam im zahvalna.

Možete li usporediti stanje volonterstva nekad i danas?

Bez volontera društvo ne može funkcionirati. Postoje stalni i oni koji rade samo u određenim prigodama. Dok sam bila ravnateljica, baza su bili volonteri koji su radili sve što je trebalo. Ostavljali bi ručak, dizali se iz kreveta u bilo koje doba noći kako bi pomogli. Danas se volonteri specijaliziraju za točno određene poslove u kojima se pronalaze i daju maksimum. Jako je pozitivno da se javlja sve više mladih ljudi koji žele volontirati.

Primili ste posebno priznanje Grada Poreča za darivanje krvi, s obzirom da ste se akciji odazvali 75 puta. Što Vas motivira na često sudjelovanje u toj akciji?

Krv sam počela davati sa 18 godina, kada sam za to dobila zakonsku mogućnost. Željela sam pomoći potrebitima. Dala sam krv sve skupa 80 puta i prestala s navršenih 65 godina jer je to gornja dobna granica za darivanje krvi.

Odlikovani ste Redom Danice Hrvatske od strane bivšeg predsjednika prof. dr. sc Ive Josipovića. Što je to priznanje za vas značilo?

Odlikovana sam upravo za darivanje krvi, nakon što sam to učinila 75. put. Jako puno mi je to značilo i ponosna sam.

Sudjelovali ste u konvoju „Da se nikad ne zaboravi“ gdje ste zajedno s kolegama posjetili memorijalni centar u Potočarima i Srebrenicu. Kakvi su vas osjećaji proželi kada ste posjetili mjesto najveće tragedije u Europi nakon Drugog svjetskog rata?

I danas se naježim kad se toga sjetim. Najradije bih vrištala protiv onih koji su sudjelovali u tom strašnom zločinu. Bila je to 19. godišnjica tragedije. Vidjela sam nepregledno polje grobova i obitelji ubijenih. Patnja koju su proživjeli neshvatljiva je onima koji nisu imali takvo iskustvo. Imam osjećaj da se u klaonicama prema životinjama humanije postupa nego što su krvnici postupali sa žrtvama u Srebrenici.

Izbjeglička kriza još je uvijek aktualna u Hrvatskoj. Kako komentirate reakciju Vlade i Hrvatskog crvenog križa?

Smatram da Hrvatska treba prihvaćati ljude neovisno o tome žele li proći ili ostati i jesu li izbjeglice ili ekonomski imigranti. Zamjeram svima koji postavljaju bodljikave žice jer smatram da se red može uvesti na drugačiji način. Nakon što su se Vlada i Crveni križ uhodali, čini mi se da se stvari razvijaju na pravi način. Drago mi je vidjeti ministra Ostojića koji danonoćno radi i bori se protiv onih koji žele radikalizirati situaciju.

Bili ste članica Odbora za ravnopravnost spolova Grada Poreča. Molim Vas, usporedite tadašnje i sadašnje stanje ravnopravnosti spolova.

Čini mi se da je situacija lošija u odnosu na vrijeme moje mladosti. U aktualnom sazivu Sabora je manje žena nego ikad prije. Žene su slabije plaćene i teže dolaze do dobrih pozicija u odnosu na muškarce. Potrebno je još puno raditi na tome.

Koje vrijednosti su vas vodile kroz život i karijeru?

Ljubav prema poslu i želja da radim najbolje što znam. Za mene radno vrijeme nije postojalo. Bila sam spremna odreći se slobodnog vremena kako bih radila. Vodio me snažan poriv za pomaganjem drugima i sedam načela Crvenog križa: humanost, nepristranost, neutralnost, neovisnost, dobrovoljnost, jedinstvo, univerzalnost.

Danas uživate u zasluženoj mirovini. Kako ste zadovoljni korištenjem iskustva i znanja vaše generacije za razvoj našeg grada?

Mislim da se svaka osoba može uključiti prema svojim potrebama u različite udruge, društva i pomoći našem gradu. Osobno u ovom trenutku, nemam potrebe za tim, ali smatram da grad i zajednica omogućuju umirovljenicima da aktivno daju svoj doprinos.

Bavite se i planinarenjem. Koji su vam najveći podvizi?

U mlađim danima popela sam se na Triglav, Velebit, talijanske Alpe. Sada idem na manje ture. Znam se penjati četiri sata jer mi godine ne dozvoljavaju više. Idem na Učku, Žbevnicu, Ćićariju, Hahlić, propješačim Parenzanu. Nedjelju si rezerviram za svoj hobi. Svakodnevno s prijateljicom Vilmom šećem uz obalu. Planinarenje i hodanje su mi veliko zadovoljstvo.

Vaš životni moto?

„Ne čini drugome ono što ne bi želio da se čini tebi.“

Vaš život i karijera bili su posvećeni radu u zajednici. Kakvu poruku imate za mlađe generacije?

Poručujem im da se uključe u rad u zajednici. Sigurna sam da se svaka osoba može naći u nekoj od aktivnosti koje mu zajednica pruža.

Kako vidite svoj doprinos zajednici?

Bez lažne skromnosti, radila sam najbolje što sam znala. Davala sam cijelu sebe u radu za zajednicu. Kroz provedene projekte, upravljanje Crvenim križem u vrijeme rata, pomaganje ljudima provodila sam sedam načela Crvenog križa i pridonijela da naša zajednica postane bolje mjesto za život.

Siddhartha Gautama Buddha je rekao: -Ni vatra, ni vjetar, ni rođenje, ni smrt ne mogu izbrisati vaša dobra djela. Malim stvarima koje se čine kao kap vode u oceanu, mijenjamo svijet nabolje. Serijom takvih djela postajemo osobe koje prenose sreću i dobrotu na druge i time ostavljaju pozitivan trag svog djelovanja. Đurđica je pravi primjer takve osobe.