Upoznajmo Porečane: Vedran Mataija

Sport
06.07.2015 07:59
D. Požarić
1
1
1
Kaže se da grad čine ljudi, a naš Poreč ima veliku sreću da u njemu živi puno uspješnih i radišnih ljudi. Jedan od njih je Vedran Mataija, igrač RK Poreča i bivši hrvatski reprezentativac. Davorin Balaž razgovarao je sa Vedranom o njegovoj rukometnoj povijesti, sadašnjosti i budućnosti. Evo što o sebi kaže furiozna porečka rukometna lokomotiva koja najviše uživa u trenerskom radu sa najmlađima.
Za početak, možeš li nam ukratko reći nešto o sebi?
Rođen sam 26.5.1988., u Virovitici. Nakon dva mjeseca moji roditelji odlučili su da se preselimo u Poreč. Završio sam ekonomsku školu, a 2011. tečaj za rukometnog trenera.
Kako je počela tvoja rukometna karijera?
Počeo sam sa 9 godina. Kroz treninge i utakmice shvatio sam da je to sport kojim se želim baviti. Utjecaj na to imao je i tata Miroslav, rukometni trener.
Za koje si sve klubove nastupao?
U mlađim kategorijama za RK Poreč i RK Umag. U seniorskoj karijeri osim dva navedena kluba nastupao sam za RK Nexe iz Našica. Od 2013. ponovno igram za svoj RK Poreč.
Što smatraš najvećim uspjehom u svojoj karijeri?
Nastup za Hrvatsku na EP 2010 u Austriji i kvalifikacijama za SP 2011 u Poreču.
2
Koji su daljnji ciljevi u tvojoj igračkoj karijeri?
Volio bih jednog dana zaigrati negdje u inozemstvu, iako mi to nije primarno. Ove godine dobio sam ponude iz Italije, Austrije, Mađarske i Turske, no odlučio sam ostati u Poreču.
Kada i kako si se odlučio za trenerski poziv?
Otkako sam počeo igrati rukomet, znao sam da želim postati trener. To je sport u kojem uživam. Od 2009., vodim školu rukometa koju pohađaju djeca do 8 godina. Uživam u radu s njima, a nakon završetka igračke karijere cilj mi je postati seniorski trener.
Planovi za sljedeću godinu?
Najvažnije mi je da djeca razvijaju svoje sposobnosti i ljudske kvalitete kroz sport. Igrati ćemo Super ligu mini rukometa Istarske županije. Želim da se kroz utakmice i treninge djeca zabavljaju, druže i uživaju u rukometu.
Možeš li istaknuti neki trenerski uspjeh kojim se ponosiš?
Najvećim uspjehom smatram činjenicu da sam uspio okupiti 46 djece. Kvalitetan rad donio je dobre rezultate na turnirima: 1. mjesta u Rudama kraj Samobora i Umagu te 3. mjesto u Crikvenici.
Posebno poglavlje u karijeri svakog sportaša je igranje za državnu reprezentaciju – kako je došlo do poziva u repku?
Te godine sam bio u odličnoj formi i potajno se nadao pozivu. Želja se ostvarila, pa me izbornik Červar nakon napornih priprema uvrstio na popis putnika za EP 2010 u Austriji. Dobio sam priliku igrati i trenirati s igračima koje sam gledao na televiziji.
Kakav je osjećaj igrati u istoj ekipi s legendama kao što su Balić, Lacković, Duvnjak, Vori?
Osjećao sam se kao da sanjam i trebalo mi je vremena da shvatim kakav sam uspjeh postigao. Igrači su me vrlo brzo prihvatili. Mogu reći da je to ostvarenje snova za svakog sportaša.
Možeš li istaknuti trenera ili igrača od kojeg si najviše naučio?
Teško je izdvojiti jednog trenera. Otac Miroslav i trener Boris Turković naučili su me osnove rukometa. Trener Saša Ilić me sa 17 godina gurnuo u seniorsku momčad, a trener Brčić radio je sa mnom na mojim obrambenim sposobnostima. Poseban užitak je rad s Linom Červarom o kojem je teško bilo što reći, osim da je vrhunski stručnjak.
Od igrača mogu istaknuti suigrače iz reprezentacije: Ivano Balić, Blaženko Lacković i Domagoj Duvnjak.
Imaš li igračkog i trenerskog uzora?
Igrački uzor mi je Danac Lars Christiansen, a trenerskog još uvijek nemam. Nastojim učiti od svih pomalo.
3
Razgovor zabilježio: Davorin Balaž
Fotografije:  Dražen Požarić

Fotogalerija

© 2003 - 2024 Parentium Media - Hosted by Plus.hr
Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja boljeg korisničkog iskustva. Izjava o privatnosti