Upoznajmo Porečane: Marko Damiani

Razgovor zabilježio: Davorin Balaž

Kaže se da je čovjek ono što sanja, a svatko se na putu prema ostvarenju svojih snova susreće s brojnim preprekama. Taj je put još teži ukoliko smo daleko od kuće, ali su mnogi Porečani poznati kao vrijedni ljudi koji svugdje i u svakoj situaciji radom dolaze do uspjeha. Naš sugovornik Marko Damiani upravo je takva osoba. Danas se, zahvaljujući napornom radu, u SAD-u bavi borilačkim vještinama. Radišan, skroman i pun pozitivne energije, primjer je uspješnog čovjeka, jer ima svoje snove, vjeruje u njih i svim ih se silama trudi ostvariti.

Rođen je 4. studenog 1982. u Puli, a osnovnu i srednju školu završio je u Poreču, gdje je proveo veliki dio života. Živio je u Italiji i na Tajlandu, a danas ima adresu u Los Angelesu.

Kad si se i kako počeo baviti borilačkim vještinama?

Tata me 1986., odveo na prvi trening Taekwon do kluba Poreč, u legendarnu Palestru. Treneri su bili Feručo Kmet i Dragan Zdjelar. Tada se kod mene rodila ljubav prema borilačkim sportovima koja traje već 30 godina.

Kojim si se borilačkim vještinama do sada bavio?

U taekwon dou sam odradio veliki broj turnira i došao do crnog pojasa. Zajedno s klupskim kolegom i kasnijim trenerom Leonardom Komšićem krenuo sam 2000. godine na kickboxing u porečki “King”, a nakon četiri godine treniranja odlučio sam uzeti pauzu kako bih odlučio što želim u životu. Pauza je trajala do 2006., kad sam odlučio preseliti u Italiju, gdje sam se počeo baviti tajlandskim boksom. U sljedećih godinu dana živio sam na relaciji Italija-Tajland. Dolaskom u SAD 2009. godine upoznao sam se sa MMA (mixed martial arts – mješovite borilačke vještine) i brazilskim jiu jitsuom te se danas natječem u tim sportovima.

Koja ti je od njih najdraža?

Teško pitanje. Svaka ima nešto posebno. Međutim, ako već moram odabrati, onda je to MMA, jer uključuje elemente svih borilačkih vještina kojima sam se bavio.

Za koje si klubove nastupao?

Taekwondo klub “Poreč”, Kickboxing klub “King” Poreč, Tajlandski boks klub "CHUWATTANA - NARESUAN", na Tajlandu, a u Los Angelesu za: Brazilski jiu jitsu klub "Marcus Vinicius BHJJC", MMA klub “Black House”, Hrvački klub “BOLT Wrestling”, Tajlandski boks klub “MTC Anderson Silva”.

Što smatraš najvećim uspjehom u svojoj karijeri?

Potpisivanje ugovora za "BELLATOR", jednu od najjačih svjetskih MMA organizacija.

Možeš li izdvojiti neke trofeje koje si osvojio?

Ima ih puno, ali najdraže su mi titule kadetskog prvaka Hrvatske u borbama te seniorskog prvak Hrvatske u testu snage u tae kwon dou, viceprvaka svijeta u profesionalnoj WPMF organizaciji na Tajlandu i brončana medalja na Combat League Svjetskom Kupu u tajlandskom boksu, a kod brazilskog jio jitsua osvajanje BJJ ALL STAR-a u San Joseu, srebrne medalje na PAN AMERICAN IBBJF OPENU u Long Beachu te na LAS VEGAS IBJJF OPEN u Las Vegasu.

Koji su daljnji planovi u tvojoj karijeri? Imaš li trenerskih ambicija?

Planiram trenirati i natjecati se dok mi zdravlje dozvoli, a trenerskim se poslom bavim duže vrijeme. Kroz dugogodišnje iskustvo i rad sa svjetski poznatim trenerima stekao sam puno znanja o borilačkim vještinama. Sada to želim prenijeti na mlađe naraštaje.

Koje kategorije vodiš?

Radim kao osobni trener sa svim dobnim kategorijama.

Koje trenerske uspjehe želiš izdvojiti?

Trenirao sam veliki broj sportaša koji nastupaju u najjačim svjetskim organizacijama kao što su UFC, BELATTOR, DREAM...Kada jedan od njih uđe u ring, to je naš zajednički uspjeh. Borilačke vještine su individulani sportovi, ali jako je bitan tim ljudi s kojim se radi.

Usporedba stanja u borilačkim sportovima u Hrvatskoj i drugim zemljama u kojima si živio?

Nema velike razlike u kvaliteti boraca. Sve ovisi o klubu u kojem se trenira, sparing partnerima, trenerima i menadžerima. Ako čovjek želi biti najbolji, mora trenirati i boriti se s najboljima. Konkurencija je u Americi jača, zbog većeg broja stanovnika i samim time ljudi koji se bave ovim sportovima. Lokalni amaterski turniri imaju po nekoliko tisuća sudionika, a samo u Los Angelesu i okolici živi 10 milijuna stanovnika. Za svaki posao i sport bitna je ta velika baza ljudi.

Koji borac je tvoj uzor?

U karijeri sam trenirao s puno profesionalnih i amaterskih boraca. Svaki od njih ima nešto specifično: tehniku, brzinu, izdržljivost. Posljednjih godina treniram s legendama poput Andersona Silve kojeg puno ljudi naziva G.O.A.T "Greatest of all the time" (najbolji svih vremena), Lyoto Machida, Minotauro, Shogun Rua, Fabricio Werdum, Glover Texeira. Međutim, želim istaknuti čovjeka koji je bio i ostao moj uzor. To je moj prijatelj, pokojni David Šain. U dvorani, izvan nje, u ringu, bio je osoba kakvu još nisam sreo. Jednostavno bio je moj uzor.

Namjeravaš li se vratiti u Poreč?

Teško pitanje :-)

Koji je tvoj životni moto?

Krepat, na me molat! Ča će nan ki, ki će nan ča!