Upoznajmo Porečane: Eugen Varzić (Sve što zamisliš, možeš ostvariti)

Razgovor zabilježio: Davorin Balaž

Umjetnici svijet vide na svoj način i žele ga mijenjati na bolje. Njihova kreativnost poseban je dar kojim maštu pretvaraju u stvarnost. Kada tom daru pridodaju volju za radom i promjenama, stvaraju nove vrijednosti po kojima ostaju zapamćeni. Želja da svijet učine boljim usmjerava njihove kreativne potencijale na rad za dobro zajednice u kojoj žive. Prenošenjem i dijeljenjem svojih potencijala i znanja s drugim ljudima omogućavaju im da otkriju svoje talente i realiziraju ih. Eugen Varzić, akademski slikar koji živi za svoj posao, primjer je takve osobe. U atelieru i van njega stvara cikluse slika cijenjene i izvan naših granica. Želja da doprinese sredini u kojoj živi potiče ga na donacije slika, organiziranje humanitarnih aukcija i projekata kojima razvija kulturno-umjetničku scenu našega grada.

Oduvijek se pronalazio u slikanju. Teške situacije kroz koje je prolazio, tjerale su ga da radi više i bude bolji. Drži se principa izvrsnosti koji ga je doveo do izložbi u raznim gradovima Hrvatske i svijeta kao što su London, Frankfurt, Beč, Dubrovnik. Njegova djela uvrštena su u svjetske umjetničke leksikone i muzeje. Surađuje na različitim međunarodnim i domaćim projektima. Želi biti umjetnik u pravom smislu riječi te se uz slikarstvo bavi ilustracijom, dizajnom, fotografijom, kiparstvom i dokumentarnim filmom. Svojom svestranošću, upornošću i entuzijazmom dokazuje naslovnu izreku svog omiljenog umjetnika Pabla Picassa.

[slika8d]

Što nam govori osoba na Vašem autoportretu?

Ovisno o životnoj situaciji u kojoj se nalazi, radi se o znatiželjnom radoholičaru koji voli saznavati nove stvari. Predstavljaju moj karakter jer su različiti. Prvog sam naslikao kao tinejdžer nakon koncerta grupe Ekatarina Velika na kojem sam upoznao članove benda. Ležao sam u nekom međuprostoru. Na ostalima sam bio papirnati kralj, letio u zraku. Upravo taj karakter predstavljen na autoportretima odveo me u tzv. multitasking. Smatram da se svaki umjetnik uz glavnu preokupaciju, koja je u mom slučaju slikarstvo, mora baviti različitim vještinama i disciplinama. Ipak živimo u 21. stoljeću. Moram reći da u današnje doba selfiea, autoportreti često gube smisao. Slikam ih rijetko i spontano.

Kad uspijete, biti ćete dva puta sretni. Zbog onih koji su vjerovali i onih koji su sumnjali. Na koji način te dvije skupine doprinose vašem uspjehu?

To je moj životni moto. Želim opravdati povjerenje ljudi koji vjeruju u mene. Sumnjivci mi daju posebnu energiju koja me tjera da uspijem. Njihova sumnja biti će jednog dana samo loša misao. Kritike, neovisno o njihovoj utemeljenosti, prilika su da dokažem kako mogu. Kao dijete patio sam od disleksije. Pronalazio sam se u slikanju. Bilo je teških perioda, ali nikada nisam odustao od svojih snova. Uspjeh je relativan pojam. Ljudi ga često gledaju kroz novac. Za mene je uspjeh slikati dobru sliku i inspirirati druge da se bave umjetnošću. Svaki novi dan je jedan mali uspjeh.

Rođeni ste u Đakovu, živjeli u Slavonskom Brodu, studirali u Rijeci. Što je bio razlog da svoju sreću potražite na Poreštini?

Ne volim se definirati kroz gradove i države. Narodna mudrost kaže: „Ako želiš nasmijati Boga, reci mu svoje planove.“ Želio sam živjeti u Zagrebu gdje sam imao atelje, ali me život odveo u Poreč. Kao dijete maštao sam o životu uz more i bio sretan kada sam osjetio miris Jadrana. Volim svoj rodni kraj, ali Istra mi odgovara zbog povezanosti sa svijetom i predivnog mora kao blagodati uz koju moja djeca odrastaju.

Osim crtanja i slikanja, vaše kreativno stvaralaštvo uključuje kratke filmove, fotografiju, kiparstvo. Koje su sličnosti i razlike vašeg slikarskog izražaja s izražajem u ostalim umjetnostima?

Zajednički im je likovni jezik koji je danas često zanemaren pod izlikom eksperimentiranja. On predstavlja ono što su u glazbi note. Likovnjaci i glazbenici rade simfonije kada pravilno koriste likovni jezik, odnosno note. Uvijek sam bio znatiželjan i želio se okušati u svim vrstama umjetnosti. Napravio sam dva kratka dokumentarca. Jedan povezan s vođenjem projekta Street art 2002., posvećen pokojnom profesoru Mrkušiću. Drugi je bio Pozdrav iz Poreča, kojeg sam prijavio na Dane hrvatskog filma. Održana je projekcija pred punom dvoranom Studentskog centra u Zagrebu. Mozaicima, koje sam podario gradu i ljudima te ilustracijom slikovnica, dijete u meni došlo je do izražaja. Oslikavao sam sakralne prostore. Ipak, slikarstvo je moja prva ljubav, filozofija, način života. Isprobavao sam različite tehnike, ali uvijek sam mu se vraćao. Mene obilježava promjena, osnova svakog napretka. Ostale tehnike omogućile su mi da iz slikara izrastem u likovnog umjetnika.

Prvu samostalnu izložbu održali ste u Caffe galeriji Zagreb u Slavonskom Brodu. Koja je bila njena tematika i što je za Vas značila ta izložba?

Bilo je to prvo predstavljanje gradu u kojem sam proveo veći dio života. Profesori su se protivili izložbi prije diplome. Ipak, prof. dr. sc Marijan Pongrac me podržao i napisao predgovor. Koketirao sam s nadrealizmom. Ne želim više izlagati u kafićima jer ne volim da slike budu u zadimljenom prostoru. Galerije su danas sve manje posjećene. Volio bih izlagati na neobičnim i frekventnim mjestima, recimo autobusnom kolodvoru ili aerodromu. Na tim mjestima ljudi imaju vremena pogledati i proučiti slike. Imao sam 2012. godine izložbu u Istarskoj sabornici, na čijem otvorenju je bilo oko 250 ljudi. Odradio sam u sklopu izložbe radionicu s vrtićkom djecom. Ljubitelje likovne umjetnosti osobno sam vodio kroz izložbu. Ugošćavanjem glazbenika na izložbama, kao npr. benda The Orange Stripes, pomičem granice promocije svog rada.

Povodom dvotjednog simpozija Mosaic city u Poreču svom ste gradu poklonili klupicu oslikanu mozaicima. Kako je došlo do toga?

Želio sam ideju Poreč grad mozaika približiti građanima da se oni osjećaju kao dio projekta. To je multifunkcionalna skulptura. Na klupici, tj. Trosjedu se može odmarati ili zaspati. Postala je mjesto susreta mladih. Turisti se često fotografiraju na klupici. Kćer me čeka tamo kada dolazim po nju nakon izlaska. Za sada sam čuo samo pozitivne kritike po pitanju Trosjeda.

Obzirom na brojne obveze i doprinos koji sam dao projektu, prepustio sam drugima priliku da kroz Mosaic city ostave traga u našem gradu. Ideja promocije Poreča kroz mozaike vjerojatno će se razvijati nekim novim projektima.

Na kružnom toku kod naselja Kukci, složili ste mozaik koji predstavlja ulaz u Poreč. Što predstavlja Ruža vjetrova na tom mozaiku i koja je njegova osnovna ideja?

Mozaička skulptura Konfin pozdravlja ljude koji ulaze u Poreč. Grb Poreča, sadrži listove masline i hrasta koji simbolički prizivaju unutrašnjost Istre. Ružom vjetrova želio sam odati počast moru, pomorstvu i ribarstvu koji su Poreč održali kroz stoljeća. Smatram da je bogata povijest pomorstva na zapadnoj obali Istre slabije zastupljena u njenoj promociji. Poštujući dvojezičnost, ime grada napisao sam na hrvatskom i talijanskom jeziku. Dvojezičnost obogaćuje Istru i čini je posebnom.

Od 2009. godine ne sudjelujete na likovnim natječajima. Zašto?

Iako ih ne smatram lošim, mislim da guše umjetničku slobodu. Više volim provesti vrijeme s obitelji, nego u stvaranju i razmišljanju kako zadovoljiti propozicije natječaja. Ne volim donositi sudove o nečemu. Na natječajima se sudi iz raznih i čudnih perspektiva, ukusa i grupica. Jednostavnom, ne želim biti dio te priče. Pitanje za milijun eura je: „Zašto se uopće natjecati?“. Moje jedino natjecanje je ono svakodnevno sa samim sobom.

Na festivalu TEDx Pula koji oslikava povijest, mitologiju i sadašnje perspektive Istre, istaknuli ste da je umjetnost za Vas kao disanje. Što ste prenijeli mladim umjetnicima?

Slogan TEDx-a je Ideje vrijedne dijeljenja. Osim umjetnika, bile su zastupljene različite profesije. Moje predavanje zvalo se Umjetnost kao disanje i govorilo o sadašnjosti Istre. U svom ateljeu vodim likovne radionice na kojima sudjeluju ljubitelji umjetnosti i hobisti. Organizatori su me pozvali da ispričam kako je nastala ta ideja. Kroz druženja želio sam prenijeti svoja iskustva i znanja te skratiti dugu zimu. Poanta ja bila da, ako kroz umjetnost doprinosimo sredini i omogućujemo ljudima nove sadržaje, mijenjamo svijet.

Izlagali ste u različitim gradovima svijeta i sudjelovali u međunarodnim projektima Croamatisimo ermetico, White+blue+red, Plenair Snina, Peoplemeter. Jeste li zadovoljni svojom međunarodnom karijerom?

Iako se razlikuju, ne volim odvajati domaću karijeru od međunarodne. Smatram da se uz doprinos sredini u kojoj živimo, u jednom trenutku treba prerasti nivo lokalnog umjetnika. Inozemna iskustva su fantastična. Umjetnika se procjenjuje prema kvaliteti rada. Imao sam 2004. atelje u Parizu, a mogao sam samo sanjati o ateljeu u Poreču. U inozemstvu je puno više mogućnosti, otvorenije je i bezbrižnije. Zadnja izložba u Londonu, u sklopu projekta USEUM, rezultat je suradnje započete na Internetu. Bio sam jedan od prvih umjetnika, koji su surađivali na projektu. Izložba je bila u srcu Londona i prezentirana u uglednom Wall Street Journalu. Uskoro sa USEUM-om krećemo u novi projekt kroz kojeg će Deutsche Bank otkupiti slike, a zarađeni iznos će se uplatiti u Europski fond za borbu protiv raka. U Moskvi sam predstavljen u magazinu Zham i tamo me čekaju nove prezentacije. Moja slika prezentirana je na jednom međunarodnom skupu u Libanonu. Takva iskustva obogaćuju i obvezuju na daljnju prisutnost na međunarodnoj sceni.

Vaš ciklus slika iz 2012. zove se Drugi svijet. Kakav je to svijet?

On je prekretnica u mom radu. Prvi puta počeo sam voditi blog vezan uz svoje slike. Na njih je ugrađen QR code koji svakom promatraču omogućuje da putem pametnog telefona pročita priču o slici. Priče opisuju stanje i događaje oko mene u trenucima nastanka slike. Počeo sam osjećati krizu srednjih godina te sam slikanjem i pisanjem odlučio vidjeti drugi svijet koji je postojao samo u mojim slikama. On je obilježen glazbom bez koje ne funkcioniram. Analizirao sam svoje prijatelje, umjetnike i pričao o tome kako u tom svijetu najbolje funkcioniram. Popratio sam ulazak u EU koju smatram čistom ekonomskom unijom i ne podržavam je. Prvi put sam iskoristio Facebook kao izvor inspiracije. Tim ciklusom započeo sam plodnu suradnju s profesorom povijesti umjetnosti iz Dubrovnika, dr. sc. Vinicijem Lupisom. Doživio sam prekrasne postave svojih slika u Istarskoj sabornici i Palači Sponza. Progovarao sam o sebi, svojoj obitelji, Balkanu, općenitim pitanjima poput smrti, seksa, strahova i te teme produbio u sljedećem ciklusu Noir.

Noir ili prevedeno s francuskog Crno. Koja je poveznica između imena i slika iz tog ciklusa?

Noir je filmski žanr. Volim crnu boju jer samo u njoj mogu vidjeti pravo jako svjetlo. Pokušao sam u crnilu pronaći smisao gradeći priču od dna. Htio sam razgolititi ideje koje su na blogu postale prave priče o mom životu, radu i doživljaju svijeta. Analizirao sam odnose s obitelji iz koje sam potekao, odnos prema religiji. Slikom Profesor odao sam počast pokojnom profesoru Mrkušiću. Doticanjem svakodnevnice poslagale su se teme: gospodarstvo, ratovi, obiteljsko nasilje. Noir je sociološki prikaz svijeta oko nas. Tekstovima sam pokušao prenijeti poruke slika na humorističan način.

Na Vašim slikama Fantom slobode, Kada dođe čovjek, Gatofobia, iSlika (umoran od Amerike) naslikali ste naše sugrađane. Na koji su oni način uspjeli prenijeti poruku koju ste željeli poslati?

Htio sam zabilježiti ljude ovog grada u jednom trenutku. Promatračima su stvarni likovi uvijek zanimljiviji. Fantoma slobode kao pitoresknog lika koji svojom pojavom predstavlja dah slobode, oduvijek sam želio naslikati. Prati priču o ljudskoj slobodi koju sam ispričao slikom. Predložak iSlika (umoran od Amerike) je stvarna fotografija osobe koja na Broadway stationu gleda u pametni telefon. S obzirom da su na slikama naši sugrađani, smatram da bi izložba ciklusa Noir u Poreču bila pun pogodak. Fenomenalne reakcije na slike i tekstove koje redovito dijelim na društvenim mrežama to potvrđuju. Nadam se da neće opet proći 13 godina između mojih izložbi u Poreču.

U opisima slika ciklusa Turning iz 2015., iščitava se veza s različitim ljudima i situacijama u mjestima koje ste posjetili, kao npr. čekanje koncerta Boy Georgea u Riminiju, imigranata u europskim metropolama. Koja Vam je bila osnovna ideja vodilja prilikom stvaranja ciklusa?

Još je tražim. Turning predstavlja zaokret koji mi treba. Dogodio se u tehničkom smislu, slikanjem na novim podlogama, koje ostaju tajna. Ciklus je priprema za nešto što tek dolazi. U njemu ima zapisa iz Londona, Riminija, Stuttgarta, Parme. Inspiracija je većim djelom nastala van Poreča. Zadnja slika na kojoj je suprugina nona nastala je u Vrsaru. Njime pomičem granice svoje umjetnosti. Sliku Trenutak predaje naslikao sam na Piazza de tre martiri u Riminiju, nazvanom po trojici partizana ubijenih u Drugom svjetskom ratu. Vidio sam čovjeka, koji se poklonio junacima svog naroda i nepomično ležao ispred njihovog spomenika. To mi je predstavljalo univerzalnu poruku slave svima koji su pali za slobodu. Nakon što sam fotografiju slike objavio na Instagramu, Boy George me počeo pratiti, a istoga sam dana imao priliku biti na njegovom koncertu. Dotaknuo sam se Armenije i njene povijesti. S Armencima često surađujem kroz projekte koje sam realizirao zajedno s dr. sc. Vinicijem Lupisom. Sve to ostavlja traga. Na Turning utječu veliki događaji i najobičnije situacije iz mojeg života. Ne treba ići na kraj svijeta po inspiraciju, dovoljno je da izađem ispred ateljea i pitam susjedu Kseniju kako je. Već imam 10 motiva za slikanje.

Vaše slike nalaze se u privatnim kolekcijama Pavarottia i Nicklausa, Uredu Predsjednika RH, Hypo banke, Grada Poreča. U čemu je tajna privlačnosti?

Radi se o donacijama ili poklonima. Neke slike su drugi otkupili od mene i poklonili trećim osobama, kao što je recimo Hypo Banka poklonila sliku Pavarottiu. Važnijim smatram to što je puno mojih slika ukradeno. Rizik krađe se isplatio, kada je ljubav prema umjetnosti bila u pitanju. Brojni sakralni prostori ukrašeni su mojim slikama. Veliki dio slika poklonio sam ljudima kojima su se svidjele, a nisu imali novaca da ih kupe. Ljudi koji imaju dar stvaranja ne smiju biti uskogrudni.

Dugo godina sudjelujete u humanitarnim aukcijama slika. Možete li nam reći više o tome?

Jednu sam organizirao i sam. Šetao sam sa ženom uz Savu u Slavonskom Brodu i htio joj pokazati plažu na kojoj sam proveo djetinjstvo. Nisam mogao jer je bila minirana. Organizirao sam humanitarnu aukciju kojom sam prikupio sredstva za razminiranje dijela tog terena. Uvijek sam spreman odazvati se na humanitarne akcije i donacije. Pozivam sve zainteresirane za humanitarne aukcije ili donacije da mi se jave na broj telefona koji se nalazi na web stranici www.eugenvarzic.com.

Vodili ste različite projekte poput Street art Poreč, Ex tempore Funtana. Koji Vam je od njih najdraži?

Street art kao neponovljivo iskustvo. Uspjeli smo okupiti sav kreativan potencijal Poreča. Kao i kod izrade mozaika, osjećao sam da činim pravu stvar za svoj grad. Rad s umjetnicima poput Željka Vukmirice, Kristijana Ugrine, postave Teatra Exit, bio je pravi užitak. Puno sam naučio radeći na više od 50 programa.

Kaže se da umjetnici na neki svoj poseban način provociraju javnost govoreći o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Provocirate li svojim slikama?

Anonimni komentari mojih slika potvrđuju postojanje provokacije. Naslikanu sliku nitko ne može poreći. Trudim se da promatrači ne ostanu ravnodušni. Kroz umjetnost ne dajem odgovore, već propitujem i upozoravam na ono što bi se moglo dogoditi. Naslikao sam 1999. godine, uplašenog Amerikanca sa zastavom, oko kojeg je crvena pozadina koja predstavlja upozorenje, a iza New York u mraku. Dvije godine kasnije dogodio se 11. rujan. Propitivanjem i upozorenjima provociram.

Stranica www.istriasun.com koja govori o kulturnoj baštini Istre preporučila je Vaš atelje kao mjesto vrijedno posjeta. Što Vaše slike govore o Istri i njenoj baštini?

U ciklusu Memento mundi crpio sam inspiraciju iz porečkih fasada i radio gipsane odljeve kamenih grbova koje sam nalazio na različitima mjestima. Kroz akvarel se danas vraćam istarskom pejzažu, za mene najljepši na svijetu. Zbog svoje živopisnosti i priče, nepresušan je izvor inspiracije. Slike govore o istarskoj arhitekturi i krajoliku u jednom vremenu. U ciklusima Noir i Drugi svijet naslikani su naši sugrađani kao živi svjedoci jednog vremena.

Na svojoj Facebook stranici dijelite zanimljive citate. Jedan od njih je da je uloga umjetnika podsjetiti ljude kako su sposobni za nevjerojatne stvari. Slijedite li to načelo?

Držim ga se. Smatram da svaka osoba ima svoje talente i može raditi nešto što drugi ne mogu. Bogatstvo različitosti tjera nas naprijed. Sebe vidim kao osobu koja stvara jedinstvene slike i nove vrijednosti za buduće generacije. Ljudima zainteresiranim za moj rad, kao i djeci kojoj pomažem pri upisu na visoke umjetničke škole, pokušavam prenijeti poruku da radom i ljubavlju prema poslu mogu postići puno. U nama treba postojati znatiželjno dijete koje će nas tjerati naprijed i omogućiti da budemo sretni.

Uvršteni ste u Leksikon moderne i suvremene umjetnosti i Leksikon fantastične i suvremene umjetnosti Europe. Što u svojim djelima smatrate modernim, fantastičnim i suvremenim?

Gerhard Habarta iz Beča posjetio je moj atelje i uvrstio me u leksikone. Njegovo poimanje umjetnosti je vrlo široko. Uz mene, uvrstio je Ivana Rabuzina. Godinu dana kasnije, moju sliku Eva uvrstio je u stalni postav Muzeja fantastične umjetnosti u Beču. Sva umjetnost je fantazija. Ja sam umjetnik 21. stoljeća. Najbolje se izražavam svojim slikama s kojima možete komunicirati putem pametnog telefona. Najljepši osjećaj za umjetnika je zadovoljstvo slikom koju je napravio.

Povjesničar umjetnosti Marino Baldini opisao Vas je kao slikara na tragu avangarde s talentom za suvremene medije koji se približio ljudskoj intimi. Prepoznajete li se u toj tvrdnji?

Bio je u pravu. Naša suradnja trajala je 14 godina, ali su nas angažmani odveli u suprotnim smjerovima. Puno mi je pomogao, otvorivši mi brojna vrata. Uvijek ga volim spomenuti i ovim mu se putem zahvaljujem. Kao osoba, uvijek je spreman pomoći mladim kreativcima širom regije. Pravi je stručnjak u svom poslu.

Imate li uzora među umjetnicima?

Volim Picassa, iako bih istaknuo sve one koji svojim radom prenose neku energiju na ljude. Inspirira me čitav niz glazbenika koji imaju kontinuitet stvaranja i čija poruka dopire do mene. Potiču me da budem bolji u svojem stvaranju. U zadnje vrijeme proučavam slikare kao što su Antonio López García i Balthus. Fasciniran sam Dušanom Džamonjom. Antony Gormley mi je isto odličan. Iskreno, najmanje tražim uzore među slikarima. Spomenuti znanstvenik dr. sc. Lupis i njegova neiscrpna energija inspiriraju. Na TEDx-u sam dobio nadahnuće koje se rijetko osjeti. Fasciniraju me osobenjaci i uporni ljudi.

Kako vidite svoj doprinos zajednici?

Odgovorio bih protupitanjem: „Kako ga zajednica vidi?“ Trudim se dati svježinu i kontinuitet likovnoj sceni Poreča. Volio bih da doprinos bude veći. Moji potencijali još nisu dovoljno iskorišteni. Nakon 15 godina vide se pomaci u komunikaciji s institucijama koje se bave kulturom. Vjerujem da ćemo zajedno ostaviti trag u budućnosti.

Francuski književnik Emile Zola rekao je: „Ja sam umjetnik. Ovdje sam da živim punim plućima.“ Eugen od svojih snova nikada nije odustao i zato ih i danas živi. To ga potiče da radi, istražuje, zadrži znatiželjno dijete u sebi te na profesionalnom i osobnom planu postiže više. Taj stav prenosi i na angažman u zajednici. Poput Eugena radimo na tome da maštu pretvorimo u stvarnost. Tada ćemo živjeti punim plućima i kao što naslov kaže ostvariti sve što zamislimo.