Upoznajmo Porečane: Ante Ivančić - ČUVA ŽIVOT TKO ČUVA ZDRAVLJE

Razgovor zabilježio: Davorin Balaž

Liječnici su humanisti koji vode brigu o zdravlju ljudi i time podižu kvalitetu njihovog života. Posebno se među njima ističu oni s liderskim sposobnostima. Svoju energiju, znanja i iskustva usmjeravaju u projekte kojima pomažu zajednici da se suoči s izazovima sadašnjosti i budućnosti. Takav je naš današnji sugovornik, dr. Ante Ivančić, ravnatelj Istarskih domova zdravlja. Svoju profesionalnu karijeru usmjerio je u pomaganje i brigu o zdravlju ljudi. Maksimalno je posvećen poboljšanju slike zdravlja zajednice i promicanju zdravih životnih izbora. Jedan je od najzaslužnijih za prepoznavanje i suzbijanje problema ovisnosti o drogama na lokalnoj razini, a njegov rad prepoznat je i u međunarodnim stručnim krugovima.

Ljubav prema poslu i ambicioznost omogućuju mu uspješnu i kvalitetnu profesionalnu angažiranost. Traži načine kako ostvariti postavljene profesionalne ciljeve u brizi za zdravlje. Cijeni svoje suradnike kojima želi omogućiti što bolje uvjete rada.

Zahvaljujući takvom pristupu životu i radu, njegova stručnost prepoznata je na međunarodnoj razini. Dobri rezultati u suzbijanju ovisnosti o drogama doveli su do toga da je hrvatski model suzbijanja ovisnosti, kojem je osobno dao veliki doprinos, u svjetskim zdravstvenim krugovima prepoznat kao primjer dobre prakse. Rezultatima u radu za dobrobit zajednice, projektima kojima unapređuje kvalitetu rada ustanova koje vodi kao i projektima na prevenciji i liječenju ovisnosti potvrđuje naslovnu latinsku izreku.

Možete li postaviti svoju osobnu dijagnozu?

Ambiciozan sam i nikad ne odustajem. Volim raditi s ljudima, pomagati i davati doprinos zajednici. Ljudi nisu savršeni. Ponekad su problematični. To ne gledam kao prepreku, već kao izazov da zajedno s njima nešto napravim.

U slobodno vrijeme bavite se trčanjem. Koje su vam omiljene discipline?

Uvijek sam sam se bavio sportom: tenisom, košarkom, a uz to uvijek trčkarao. Kolege iz Slovenije su mi 2009. godine rekli da idu na polumaraton u Ljubljanu. Potaknuli su me da i sam pokušam. Istrčao sam 21 km bez većih problema. Od tada redovito idem na amaterske utrke. Već u Ljubljani je nas pet novopečenih porečkih polumaratonaca odlučilo ići na maraton u Rim i svi smo ga istrčali. Bila je to za mene opasna avantura, jer nisam znao da maraton nije zbroj dva polumaratona i da muke počinju nakon tridesetog kilometra. Bio sam nespreman, ali nisam htio odustati i jedva sam stigao do cilja. Iza mene je pet ili šest maratona i desetak polumaratona. U amaterskom trčanju utrke nisu cilj već događaj, druženje, poticaj. Trčim Zimsku ligu koja se od 2009. godine jako popularizirala. Broj natjecatelja popeo se s 50 na 400.

Medicina – zanimanje ili poziv?

Za mene je poziv, ali smatram da je to stvar individualne percepcije. Broj studenata koji upisuju medicinu povećava se s ekonomskom krizom. Ljudi je percipiraju kao deficitarnu struku u kojoj će lakše naći dugoročno sigurno radno mjesto. Omogućuje bavljenje širokim rasponom poslova u kojima svatko može naći svoj interes. Ja sam oduvijek znao da me ne privlače kruti sustavi i strogo definirani odnosi, kao što je npr. klinika. Želio sam raditi u manjoj zajednici koja otvara mogućnost da se samostalno nešto napravi.

Hrvatsko društvo suočava se s odljevom mozgova . Kako zaustaviti odlazak mladih liječnika u inozemstvo?

Odlazak svih profesija je veliki gubitak ekonomskih i ljudskih potencijala. Javnost više percipira liječnike jer je to deficitarno zanimanje te se u njihovo školovanje puno uložilo. Jedini način je ekonomski razvoj i kvalitetniji sustav zdravstva. Liječnici ne odlaze samo iz financijskih razloga. U inozemstvu su više cijenjeni, pružaju im se veće mogućnosti profesionalnog napretka. Dobra analiza razloga zbog kojih ljudi odlaze dala bi nam odgovor na pitanje kako ih zadržati.

U svibnju ove godine dali ste vrlo oštar odgovor ministru zdravlja prilikom njegove izjave da hrvatski liječnici rade loše te da krivicu za to snose nesposobni ravnatelji bolnica. Ministar, kao i mnogi kritičari, rješenje vidi u privatizaciji zdravstva. Kojem modelu reforme ste vi skloni?

Ministar je dao paušalnu i neprimjerenu izjavu da su ravnatelji domova zdravlja nesposobni. Bez ikakvih dokaza insinuirao je što se radi s financijskim sredstvima. Uloga doma zdravlja puno je šira nego što on misli. U to vrijeme htjelo se provesti brzu privatizaciju primarne zdravstvene zaštite. Pogrešnim, nedovoljno analiziranim i nepromišljenim argumentima tvrdilo se da privatni liječnici rade bolje od liječnika u domovima zdravlja i da hitno treba privatizirati cijelu primarnu zdravstvenu zaštitu, iako je ona privatizirana više od 70%. Naravno da nema bitne razlike u kvaliteti rada liječnika privatnika i onih koji rade u javnim ustanovama. Dilema privatno ili javno zdravstvo je lažna. Potrebna je kvalitetna kombinacija temeljena na postupnim promjenama koje će biti rezultat dobre analize i odluka temeljenih na njoj.

[slika6d]

Odabrani ste na funkciju ravnatelja Istarskih domova zdravlja dva puta. Molim vas, recite nam nešto više o karijeri u toj instituciji?

To je iznimno odgovorna dužnost koja mi pruža zadovoljstvo direktnog utjecaja na zdravstvenu zaštitu u Istri. Istarski domovi zdravlja zadovoljavaju široki spektar zdravstvenih potreba ljudi. Financijski smo uspješni i dobro organizirani. Puno ulažemo u kvalitetu zdravstvene zaštite. Posebno me veseli pokretanje važnih javnih zdravstvenih projekata poput palijativne skrbi, prevencije kardiovaskularnih bolesti.

Od početka mandata posebno sam se posvetio razvoju palijativne skrbi. Naš model prihvaćen je od Ministarstva zdravlja i ugrađen u nacionalnu strategiju razvoja palijativne skrbi. Danas je Istra jedina regija u Hrvatskoj koja ima sustavno riješenu izvanbolničku palijativnu skrb dostupnu u svim dijelovima Županije. Kroz EU projekt Love Your Heart razvijamo prevenciju kardiovaskularnih bolesti i elementi tog projekta su preuzeti u nacionalni model. Pioniri smo u razvoju modela suradnje primarne zdravstvene zaštite i bolničkog sustava kojeg smo razradili s Općom bolnicom Pula. Tim putem su krenule druge sredine.

Izabrani ste na mjesto ravnatelja Doma zdravlja u Poreču tri puta. Kakva vas sjećanja vežu za taj period?

Na neki način nikad to nisam prestao biti s obzirom da je porečki Dom zdravlja dio Istarskih domova zdravlja. U svakom smislu bila su to lijepa vremena. Financijski smo bili uspješni i osigurali dobre uvjete rada. Posebno sam inzistirao na uređenju prostora, smatrajući da to nije samo pitanje estetike. Time se šalje poruka pacijentima, ali i zaposlenicima da su važni. Povjerenje pacijenata je iznimno važno za uspjeh liječenja, a uređeni prostori ulijevaju povjerenje. Poručuju da, ako se brine o uređenosti, brine se i o kvaliteti zdravstvenih usluga. To je jednostavna poruka koju svatko percipira i izvodi isti zaključak. U Poreču kao turističkom mjestu to je posebno važno, jer je većina naših gostiju navikla na visoki nivo zdravstvene zaštite.

Svoju karijeru posvetili ste borbi protiv ovisnosti o drogama. Koji su najveći izazovi za liječnika u tom poslu?

Izbjegavam riječ "borba" jer je nekako militaristička. Prihvaćeni termin je "suzbijanje ovisnosti". Smirenim pristupom i sagledavanjem svih čimbenika postižu se bolji rezultati. Ovisnost o drogama nije bitno drugačija od drugih, kao npr. alkohol, kocka, hrana, video igrice. Umjesto borbenih pokliča, potreban je kvalitetan pristup prevenciji i liječenju te podrška zajednice u rehabilitaciji ovisnika. Ovisnicima sam uvijek pristupao kao i drugim pacijentima. Početkom 1990-ih nije bilo ni literature ni iskustva u liječenju heroinske ovisnosti. Bio je to potpuno novi medicinski i društveni problem, tako da su sami ovisnici bili moji učitelji.

Dobitnik ste nagrade prestižne Europske udruge za liječenje opijatske ovisnosti. Čime ste to zaslužili?

Nagradu EUROPADA-a, Chimera Award sam dobio 2006. godine na kongresu u Bratislavi. Obrazloženje Upravnog odbora kaže da sam je zaslužio iznimnim doprinosom promociji i širenju liječenja ovisnosti u općoj medicini. Inozemni stručnjaci iznimno cijene hrvatski model liječenja opijatske ovisnosti gdje se ovisnicima omogućava liječenje kroz primarnu zdravstvenu zaštitu u zajednici i tretira ih se kao sve druge pacijente. Surađujući s brojnim kolegama u Europi, osobito iz zemalja u regiji, promovirao sam naš model držeći predavanja i primajući kolege koji su dolazili vidjeti kako radimo. Kvaliteta rada je očigledno prepoznata i to je dovelo do priznanja.

Želite li uz tu nagradu izdvojiti još neke?

Nagradu Grada Poreča 30. April iz 2004. godine te Istriana u kategoriji zdravstva koju dodjeljuje Radio Pula na temelju glasova slušatelja, 2011. godine. Dobio sam nagradu na lokalnoj, regionalnoj i europskoj razini. S regionalne sam odmah skočio na internacionalnu razinu, s obzirom da nisam dobio nacionalnu nagradu (haha).

Prvi ste predsjednik Udruženja stručnjaka za liječenje ovisnosti jugoistočne Europe. Kako je udruga pokrenuta i kako operativno djeluje?

Bio sam organizator prve konferencije o liječenju ovisnosti jugoistočne Europe, održane 2003. godine u Poreču. Izabran sam tada za prvog predsjednika, a danas sam član Upravnog odbora. Udruga ne ovisi o drugim institucijama i bazirana je na suradnji članova koji su neopterećeni titulama. Žele surađivati. Susrećemo se sa sličnim problemima, iako je Hrvatska po kvaliteti svog sustava liječenja ispred drugih članica. Pomogli smo kolegama da i oni u svojim zemljama ustroje bolje sustave.

U Zdravom gradu Poreč ste voditelj Centra za prevenciju i izvanbolničko liječenje ovisnosti. Kako ste rješavali probleme ovisnosti o drogama u našoj zajednici?

Zdravi grad Poreč jedan je od pionira brige za mentalno zdravlje u svijetu. Ranije su zdravi gradovi bili usmjereni na okoliš. Jedan od razloga brige za mentalno zdravlje bio je rastući problem ovisnosti početkom 90-ih, pogotovo heroinske. Statistika nam je govorila da smo prvi u Hrvatskoj po broju ovisnika te je dolazilo do predoziranja i epidemije hepatitisa C. Formirali smo 1993. godine prvi Gradski odbor za suzbijanje ovisnosti o drogama u Hrvatskoj. Profesor doktor Slavko Sakoman pomagao nam je u edukacijama. Predložili smo 1996. godine model lokalnih centara za liječenje ovisnosti kojeg smo formirali u sklopu Zdravog grada. Bio je to uz pulski, prvi takav centar u državi. U Centar se od osnivanja javilo više od 500 heroinskih ovisnika , a samo s Poreštine više od 230.

Na stranicama Zdravog grada kao uspjeh Centra ističe se smanjenje broja ovisnika u odnosu na kraj devedesetih. Što je dovelo do toga?

Problem ovisnosti o drogama smanjio se u zadnjih osam godina ne samo u Poreču, nego i u cijeloj Europskoj Uniji. Teško je pronaći sve uzroke takve promjene. Smatra se da je do toga došlo kombinacijom dvaju čimbenika. Represivni aparat je smanjio dostupnost, a preventivno i kurativno djelovanje potražnju za sredstvima ovisnosti. Tu je i sociološki fenomen trendova koji se permanentno mijenjaju u svim aspektima života pa tako i u korištenju droga. Teško je predvidjeti njihovu budućnost. SAD su deset godina imale smirivanje problema heroinske ovisnosti. Međutim, heroin je ponovno problem s velikim brojem smrtnih slučajeva uzrokovanih predoziranjem. Svojim preventivnim djelovanjem i liječenjem pomogli smo velikom broju ovisnika i članovima njihovih obitelji. Smanjili smo broj smrti predoziranjem i broj zaraženih. U Poreču nema nijednog registriranog HIV pozitivnog ovisnika.

Droga i različiti opijati pošast su modernog doba. Koji su po vama razlozi zbog kojih mladi pribjegavaju sredstvima ovisnosti i kako preventivno djelovati?

Primarnom prevencijom stvaraju se kvalitetni uvjeti za život mladih: školstvo, sadržaji u slobodno vrijeme, zdrava sredina po pitanju okoliša i međusobnih odnosa. Sekundarnom se rano otkriva problem i radi s rizičnim skupinama. Kroz tercijarnu se radi s ljudima koji imaju problem i sprečava se njegovo povećanje. Puno se uložilo u društveni standard. U Poreču već 40 godina djeluju dva kluba liječenih alkoholičara. Uzroci ovisnosti su različiti i nema jednog odgovora zašto do nje dolazi. Taj problem postoji oduvijek kroz različite oblike jer sredstva ovisnosti stvaraju osjećaj ugode kojeg ljudi vole ponavljati. Zato je nerealno očekivati da će nestati. Važno je da društvo osigura kvalitetan i dostupan sustav rane intervencije i liječenja.

Sudjelovali ste na Nacionalnom skupu o hrvatskom modelu liječenja ovisnosti o drogama gdje ste iznijeli svoje viđenje promjena u tom modelu. Molim Vas, iznesite i nama svoje mišljenje?

Uvijek ističem visoku kvalitetu hrvatskog modela koji se u međunarodnim stručnim krugovima i institucijama uzima kao primjer uspješnog sustava. Uz transplantacijsku medicinu to je najbolji dio našeg zdravstva. Važno je to isticati jer smo mi skloni podcijeniti i uništiti dobre stvari pa „kupovati pamet“ od drugih. Model ne treba mijenjati već unaprjeđivati. Problem je nedostatak ulaganja u taj sustav.

Na stručnom skupu Mentalno zdravlje i prevencija ovisnosti u zajednici prezentirali ste kao primjer dobre prakse projekt Rasplesani razredi . Kako ste zadovoljni realizacijom projekta i tko je sve sudjelovao?

Projekt sam pokrenuo na bazi osobnog iskustva. Oduvijek sam volio plesati kao priučeni plesač. Prije sedam godina supruga i ja smo organizirali školu latino plesova u Poreču sa instruktorima iz Pule. Bili smo u jednom pulskom klubu na plesnoj večeri. Rekavši vlasniku kako će zaraditi prodajom pića, on mi je odgovorio da nema velike zarade jer se plesači se znoje i piju samo vodu. Pomislio sam tada kako bi ples trebalo ponuditi djeci kao prevenciju opijanja koje je postajalo sve veći problem. Svaki dečko radije bi umjesto pivske boce držao curu za ruku. Ples je umjetnost, kultura i rekreacija koja potiče bliskost te je važan u izgradnji osobnosti djece. Ideju su prihvatili moji suradnici, psiholozi i pedagozi Osnovne škole Poreč, kao i ravnatelj. Projekt kontinuirano traje već šest godina. Oduševljen sam jer je prihvaćen među djecom i roditeljima koji su sretni što njihova djeca plešu. Mnogi ne razumiju što je posebno u tom projektu jer u mnogim školama ima plesnih grupa. Ovdje sva djeca sedmih razreda, zajedno s njihovim razrednicima, umjesto satova razrednika imaju 12 satova plesa. Ne postaju oni veliki plesači, ali razbiju strah i zbliže se s plesom. Projekt je toliko napredovao, da već dvije godine sva djeca plešu na Trgu slobode u sklopu završne manifestacije povodom obilježavanja Dana zdravih gradova.

U tijeku je projekt Zdravog grada Mjesec borbe protiv ovisnosti . Kako ste zadovoljni dosadašnjim učincima projekta?

Radi se o kontinuiranoj brizi za mlade koja daje rezultate. Postoje uhodani projekti, tribine i predavanja. Važno je što to činimo i kroz ostalih 11 mjeseci u godini, a projekt je samo vrhunac djelovanja.

Sudjelovali ste u projektu izgradnje Doma za starije u Poreču. Kako je došlo do realizacije ideje?

Tokom ljeta 1991. godine je završena zgrada kraj Doma zdravlja u kojoj je trebala biti ljekarna i brojni drugi zdravstveni sadržaji. U prvoj fazi završena je samo ljekarna i dvije ordinacije za koje nije bilo trenutne potrebe. U njih smo 1994. godine smjestili Zdravi grad. Cijeli prvi i drugi kat su bili nezavršeni. Kada se je trebala graditi tzv. mini bolnica u Umagu, tvrdio sam da je Poreč bolja opcija jer mu gravitira puno više ljudi, a ne treba ništa graditi već samo dovršiti. Ipak, politika na nacionalnom nivou nije prihvatila taj prijedlog. Predložio sam 1997. godine, tadašnjem gradonačelniku da se taj prostor iskoristi u svrhu izgradnje Doma za starije osobe koji je Poreču nedostajao. Dom je izgrađen i otvoren 2007. godine. Danas možemo biti zadovoljni njegovom funkcionalnošću, modernim uređenjem i značenjem u životu grada.

Vaš životni moto?

Recimo da dobro funkcioniram bez njega, ali mi se sviđaju izreke mudrih ljudi. Jedna od njih, koje se često sjetim jer vjerojatno odgovara mojoj prirodi je Einsteinova: „Ja sa svim ljudima pričam na isti način, bili oni smetlari ili predsjednici sveučilišta.“ To prevodim ovako: Nema velikih i malih ljudi. Svi ljudi su mali, imaju iste probleme i trebaju pomoć. Poziv liječnika je privilegija da možeš pomoći ljudima kad im je najteže ili pomoći da ne dođu u takvu situaciju.

Kako vidite svoj doprinos zajednici?

Kroz profesionalnu karijeru usmjerenu zajednici i slobodno vrijeme trudim se dati svoj doprinos. To mi pruža zadovoljstvo. Velika je sreća živjeti u gradu u kojem nailazim na podršku svojim idejama. Kolege i prijatelji su me podržavali i radili sa mnom na njihovoj realizaciji. Također, i ja sam podržavao sve koji su pokušavali realizirati neku dobru ideju. U Poreču postoji svijest o potrebi zajedničkog rada i suradnje. Kroz ranije navedene aktivnosti podižemo svijest ljudi o problemima ovisnosti i potrebi prevencije. Smatram da ne postoji nešto što grupa ljudi koja ima cilj ne može ostvariti. Baš zato volim projekte koji u početku izgledaju neostvarivi. Za mene projekt može biti projekt samo ako je ambiciozan.

Začetnik medicine Hipokrat je rekao: Razjasni prošlo, shvati današnje, predvidi buduće. To je liječnikova zadaća. Ante spada među vrhunske liječnike, a kvaliteta njegovog rada prepoznata je i na međunarodnoj razini. Razlog za to nije samo u tome što slijedi ovu izreku, već i hrabrost da djeluje na temelju onoga što razjasni, shvati i predviđa u profesionalnom i osobnom životu. Time čuva zdravlje i život u zajednici kojoj pripada.