Unaprijed izgubljena bitka

Meksička noćna mora u vidu narkomafijaške strahovlade potaknula je posljednjih godina nekoliko vrlo zanimljivih dokumentaraca. Prije par godina u domaćim kinima prikazivan je dokumentarni film „Narko kultura“ (redatelj Shaul Schwartz), o meksičkim glazbenicima koji su inspirirani krijumčarima narkotika i surovim kriminalcima, a 2014. snimljen je i dokumentarac „Drug Lord: The Legend of Shorty“, u kojemu se redatelj Angus MacQueen bavi lovom na ozloglašenog meksičkog dilera El Chapa, koji je nedavno treći put dolijao nakon intervjua sa Seanom Pennom. Novi dokumentarni hit slične tematike zove se „Zemlja kartela“ (Cartel Land), osvojio je brojne nagrade i smatraju ga velikim ovogodišnjim kandidatom za Oscara, a najavljen je i kao jedan od najatraktivnijih naslova predstojećeg Zagrebdoxa.

Radnja filma podijeljena je na dvije priče o borcima protiv meksičkih kartela. Jedna se bavi američkim veteranom koji s malenom ekipom hvata meksičke ilegalce i krijumčare ljudi na američkoj strani granice, a druga meksičkom skupinom građana, koja se samoinicijativno suprotstavlja narkomafiji pod vodstvom karizmatičnog liječnika Josea Mirelesa. No, Mireles postupno otkriva da se i u njegovim redovima „stvara sve više kukolja među žitom“, a ni sam nije oličenje moralne i nekompromitirane osobe.

Gledatelj ovog dokumentarca prvenstveno mora odati priznanje upornosti i hrabrosti redatelja i snimatelja Matthewa Heinemana, koji je doslovce nosio glavu u torbi i stalno riskirao vlastiti život poput ratnog reportera. Je li to vrijedno jednog filma teško je reći, ali krajnji rezultat vrlo je dojmljiv, iako iznimno brutalan i težak.

Najveća kvaliteta „Zemlje kartela“ je u vrlo pomnom seciranju nesavršenosti ljudske prirode i tanke granice između dobra i zla. Čak i ako ljudi krenu u bitku za neku bolju, pravedniju stvar nošeni zanosom i idealizmom, s vremenom će u njihovim redovima prevladati loši elementi i cijeli pokret vjerojatno će završiti vrlo blizu onoga protiv čega se trebao boriti.

To se ne odnosi samo na borbu protiv organiziranog kriminala, nego i na druge oblike angažiranog otpora unutar društvene zajednice i u tome se krije univerzalnost Heinemanove priče. Redatelj kao da želi istaknuti da je svaka takva borba besmislena, jer bi se prvenstveno trebalo boriti protiv ljudske prirode, a to je unaprijed izgubljena bitka. Teško je to prihvatiti, ali lako moguće da nije daleko od istine.

Elvis Lenić