Uloga privrženosti u partnerskim odnosima

Zdravlje
18.02.2021 15:37
D. Požarić
1
1
Što je privrženost?
Privrženost je snažna emocionalna povezanost koju dijelimo s važnim ljudima u našem životu. Interakcije s njima i njihova blizina često su praćene osjećajem ugode, a u razdobljima povećanog stresa one nam mogu pružiti osjećaj sigurnosti i utjehe. Bliskim odnosi u našim životima igraju važnu ulogu te značajno utječu na naše dobrostanje i prilagodbu. Stoga je važno i ulaganje u njihovu kvalitetu i osvještavanje načina na koji ostvarujemo emocionalne veze.
Prema teoriji privrženosti koju je razvio John Bowlby sredinom 20. stoljeća, razvoj privrženosti između djeteta i skrbnika je evolucijski uvjetovan. Bowlby je, polazeći od činjenice da smo kao dojenčad i mala djeca bespomoćni i da nam je roditeljska skrb nužna da bismo preživjeli, opisao nastanak privrženosti između djeteta i roditelja u prvim godinama života. Taj odnos doprinosi pružanju nužne brige djetetu te njegovu preživljavanju i razvoju.
Na temelju ranih iskustava u odnosu sa skrbnicima razvijamo određeni „unutrašnji radni model“ - generalnu sliku drugih ljudi i samih sebe. Takav radni model nam služi za orijentaciju u životu i utječe na naša očekivanja i doživljaje u bliskim odnosima. Na taj način odnos privrženosti kojeg dijete formira s roditeljima utječe na daljnji odnos između roditelja i djeteta, ali i na odnose djeteta s drugim bliskim osobama u njegovu životu, kako u djetinjstvu, tako i u adolescenciji i odrasloj dobi.
Istraživanja pokazuju da se općenito mogu razlikovati četiri tipa privrženosti kod djece – to su sigurna privrženost te tri različita obrasca nesigurne privrženosti.
Što doprinosi razvoju različitih tipova privrženosti?
Koji tip privrženosti će razviti dijete uvelike ovisi o kvaliteti roditeljske skrbi koju je doživjelo, ali na njega može utjecati i niz drugih čimbenika. Primjerice, temperament samog djeteta utječe na interakciju između roditelja i djeteta i na to koliko će lako ili teško roditeljima biti adekvatno odgovoriti na njegove potrebe. Općenito, ako su roditelji u stanju prepoznati potrebe djeteta te dosljedno i primjereno odgovaraju na njih, vjerojatno je da će dijete razviti sigurnu privrženost . Dakle, roditelji svojom osjetljivošću i dosljednošću djetetu šalju poruku da je sigurno i voljeno, slobodno izražavaju naklonost i bliskost, pružaju podršku i utjehu, ali i dozvoljavaju mu samostalno djelovanje i istraživanje okoline. Sigurno privrženo dijete vjeruje da mu je roditelj dostupan, da je tu za njega, i doživljava ga kao sigurnu bazu kojoj će se moći vratiti kada se susretne s problemom.
Osim sigurne privrženosti, postoje i tri tipa nesigurne privrženosti: izbjegavajuća, ambivalentna i dezorganizirana privrženost. Ambivalentna se privrženost razvija kada su roditelji iz raznih razloga nedosljedni u svojoj skrbi. Ponekad su prisutni, osjetljivi na potrebe djeteta i spremno odgovaraju na njegovu potrebu za bliskošću, a ponekad su za dijete odsutni i emocionalno nedostupni. Dijete na taj način razvija sjećaj nesigurnosti u to hoće li roditelj biti dostupan i za njega onda kada mu bude potreban. Drugi tip, izbjegavajuća privrženost, vjerojatno će se razviti kada roditelji u većoj mjeri ne odgovaraju na emocionalne potrebe djeteta, ignoriraju ih ili mu na neki način šalju poruku kako nije poželjno izražavati emocije. Dezorganizirana privrženost je u populaciji najrjeđa, a razvijaju ju djeca čiji roditelji su u svojoj skrbi bili izrazito nepredvidljivi, zanemarujući ili zlostavljajući.
Više informacija pronađite na web stranici Zdravog grada Poreč .
© 2003 - 2024 Parentium Media - Hosted by Plus.hr
Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja boljeg korisničkog iskustva. Izjava o privatnosti