U petak u Puli izložba "Nalazište" Lale Raščić

Sutra, 22. rujna u 12 sati otvara se izložba "Nalazište" ("The Dig") umjetnice Lale Raščić u Augustovom hramu u Puli. Izložba će trajati do 31. listopada ove godine, a potom se ponovno može pogledati od 15. travnja do 30. lipnja 2024. godine.

Kustosica je Jasna Jakšić, a kontakt osoba je Slađana Bukovac, 095 3372 085.
Izložba je organizirana pod vodstvom Arheološkog muzeja Istre u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti iz Zagreba.

Izložba Nalazište umjetnice Lale Raščić zaključna je postaja njezina višegodišnjeg projekta GORGO. GORGO, odnosno Gorgonu poznajemo kao mitsko čudovište ali i kao žrtvu davnog, pretpovijesnog strašnog nasilja. Glava Meduze, jedine smrtne od triju sestara, drevnih božica prognanih na kraj svijeta, već stoljećima tjera zle duhove i čuva njezina vlasnika od zlog udesa. Gorgoneinon - prikaz Meduzine odsječene glave sa zmijskom kosom - u povijesti umjetnosti ima istaknuto mjesto - bilo kao element arhitektonske plastike, kao skulptura, kao novac, prikaz na grčkoj vazi ili tek srećom sudbine očuvan element pompejanske freske. Osim štita božice Atene, Gorgoneion je krasio zabate kuća i reprezentativnih javnih zgrada i svetišta, ne okamenjujući samo neprijatelje i zle duhove, već i svjedočeći i pobjedi nove, ratničke kulture i pretvaranju drevnih ženskih božanstava u čudovišta. Kroz niz izložbi i performansa koje je Lala Raščić predstavila od 2019. godine, Meduza, Gorgona - GORGO - pojavljuje se ponovno tjelesno objedinjena i sprema se za boj, otpor i obranu.

Nalazište pak u formi site-specific intervencije u prostoru Augustova hrama, mjesta državne i religijske moći na nekadašnjem rimskom Forumu u Puli, oživljava GORGO kroz projekcije njezina androginog oblika - s bradom i iskeženim, gotovo životinjskim zubima. Izvedeni u formi reflektirajućeg zlatotiska na staklu i pokrenuti svjetlosnom intervencijom, objekti u prostoru hrama prizivaju kazališta svjetla i sjene, gradeći priče o drevnim i skrivenim moćima i snazi koja iz njih proizlazi. Putem svjetlosne i skulpturalne intervencije umjetnica u reprezentativni, javni prostor dovodi zaboravljene, potirane i potčinjene ženske likove. Koliko god da su oni izbrisani iz kanonske povijesti umjetnosti i kulture koju su, posebno u narativima o antičkom svijetu, krojili muškarci, u mitovima, slikama, usmenim predajama i nepisanim tradicijama moguće je naći njihove tragove, kao i tragove ženskog otpora i solidarnosti.