U Istarskoj sabornici otvoren 65. Annale: Melankolija gledanja stvari po posljednji put

„Koliko mi je i osobno važan Annale najbolje govori činjenica da sam večeras ovdje, a ne na otvaranju Pulskog filmskog festivala“, rekao je Vladimir Torbica, pročelnik za kulturu i zavičajnost Istarske županije, koja uz Grad Poreč i Ministarstvo kulture financijski podupire najdugovječniju izložbu suvremene umjetnosti u Hrvatskoj. Annale je pred brojnom publikom u četvrtak otvorio gradonačelnik Loris Peršurić. Kustosica izbornica Leila Topić odlučila je izborom radova tematizirati ono što naziva svojom „ekološkom anksioznošću“ koja se manifestira kroz „…neprestani osjećaj nelagode, brige i frustracije – osjećaju da svjedočim nečemu što više nije reverzibilno a da istodobno ne znam kako i zbog čega djelovati.“

Nakon protokola otvaranja na otvorenom, ispred Istarske sabornice, Topić je zainteresiranu publiku povela u izložbeni prostor i provela kroz izložbu koja govori o „Melankoliji gledanja stvari po posljednji put“. Sabornicom dominiraju tamnosive kante napunjene vodom složene u pravilan raster - rad suvremenog poljskog umjetnika Miroslawa Balke. Međutim, izložbu treba gledati redom, najbolje pomažući se kustosičinim tekstom u katalogu koji nije samo informativan ili edukativan, već može biti uzet kao svojevrstan manifest. Leila Topić izabrala je pokazati slike, fotografije, instalacije koji jedino u ovom ansamblu govore o izabranoj temi, a ona počinje „triptihom“ Marine Abramović „Deformacija viđenja II“ nastao u Motovunu 1977. godine. Gledanje u sunce dokle oko izdrži, dok ne zasuzi i potom snimak onoga što prvo vidiš kad spustiš pogled – „dokumentiranje onoga što ostaje nakon što pogled više ne može ili ne želi podnijeti svijet“, kaže Topić.

Pažnju privlači i niz „crnih“ fotografija jednakog formata, Ulayev rad „Fototot“ (smrt fotografije) koji je umjetnik izveo u Amsterdamu 1976. godine i „jedan je od najradikalnijih primjera dekonstrukcije fotografije kao medija pamćenja, reprezentacije i trajanja.“ Naime, umjetnik je izložio niz nefiksiranih fotografija koje su u trenutku izlaganja svjetlu počele nestajati, crnilo je gutalo svjetlo, što je doslovan i simbolički nestanak vizualnog sadržaja. Ulayev rad ima još jednu dimenziju – ukazuje na gledanje kao destruktivan čin, a Topić kaže da „Fototot“ ne pokazuje melankoliju nego je proizvodi.

I sad se vraćamo Balki, koji je izložio rad „Cloud“ - 66 kanti s vodom simbolično odražavaju dob autora u trenutku realizacije rada koji sugestivno ukazuje na krhki trag prisutnosti – svoje i drugih ljudi. Valja se nagnuti nad kantu s vodom koja odražava lik promatrača zakrivljen i titrav, iskrivljen valovima svjetla i nestabilnošću površine vode. „Upravo ta nepostojanost slike uvodi gledatelja u prostor melankolije“ u kojem vlastito lice gledamo kao odjek, kao pogled koji se gubi u trenutku u kojem nastaje.

Izloženi radovi Rogera Ballena, Natalie Borčić, Tomislava Buntaka, Ivane Buvinić, Petre Grozalj, Miljenka Horvata, Josipa Klarice, Svena Klobučara, Mare Milin, Stjepana Šandrka, Željka Vijatovića i Zlate Vucelić svaki na svoj način grade priču o melankoliji gledanja stvari posljednji put, ali ne da bi nas povele u defetizam, inspirirali pesimistične misli o posljednjem danu, već priželjkuju mogućnost drugačijeg odnosa prema svijetu, kako sugerira Topić: „ne kroz proricanje kraja, nego kroz prihvaćanje njegove prisutnosti kao poziva na pažnju, bliskost, djelovanje…. Melankolija u tom smislu nije tek pogled unatrag, nego oblik osjetljivosti koji nas, suočene s krhkošću svega postojećeg, uči kako gledati pažljivije, osjećati dublje i zamisliti drugačije. Gledati posljednji put ne znači nužno oprostiti se – možda ponekad znači napokon vidjeti.“ Zato bi bilo korisno izložbu ponuditi kao dopunski edukativni alat prilikom poučavanja djece o svijetu u kojem žive.

Annale u svojoj 65-oj izvedbi doista otvara veliku temu iščezavanja svijeta kakvog poznajemo koju pak svijet profita gura pod pokrov od novca. Tekst kustosice izbornice Leile Topić otisnut u katalogu 65. Annala sigurno neće izazvati melankoliju čitanja posljednji put.

Fotografije: Andi Bančić