U Golubinčini pronađene ljudske kosti
Nepristupačan i zarastao ponor jame Golubinčina (M. ANGELINI)
U listopadu 2011. djelatnici MUP-a su, po nalogu Županijskog državnog odvjetništva u Puli, proveli očevid vanjskog i unutarnjeg dijela jame Golubinčina nedaleko od ulaza u Rakalj.
Povod tome, neslužbeno doznajemo, bio je nalog iz državnog vrha da se istraži zločin koji se dogodio u Drugom svjetskom ratu, točnije 9. svibnja 1945., kada su partizani u jamu bacili nepoznat broj njemačkih i talijanskih vojnika zarobljenih nakon predaje na Muzilu.
Ovih smo dana od Županijskog državnog odvjetništva u Puli dobili potvrdu da su na dnu jame pronađeni ostaci više kostura za koje se sumnja da su ljudskog porijekla. Zamjenica županijske državne odvjetnice Mirjana Zenzerović rekla je da izvidi još traju, a detalje nismo uspjeli doznati.
Nekoliko dopisa sa zahtjevom da se istraže istarske fojbe poslao je nadležnim institucijama Edo Zenzerović, umirovljeni zagrebački profesor rodom iz Pule.
- Obraćao sam se mnogim političarima s inicijativom da se ti zločini istraže, da se otkriju pravi krivci, a ne da se kriminaliziraju svi antifašisti i partizani u Istri i šire. Čuo sam da dolaze ljudi iz Njemačke i Italije u istarska sela u kojima se zna da su se dogodile egzekucije 1943. i 1944., istražuju i žele doznati što se dogodilo s članovima njihovih obitelji, i mislim da na to imaju pravo.
Meni je 11-godišnji brat ubijen u Prodolu u njemačkom napadu nakon jedne partizanske diverzije, a dva ujaka su mi ubijena u onom strašnom pokolju u Bokordićima.
Međutim, godinama se zalažem da se svi zločini jednako tretiraju i istražuju, bilo da su se dogodili u Drugom svjetskom ratu ili u Domovinskom ratu. Žrtve su žrtve, a zločinci su zločinci i krivnja se ne smije generalizirati, rekao nam je u telefonskom razgovoru Zenzerović.
Bez obzira na osobne tragedije u porodici koje su pretrpjeli nebrojeni stanovnici naših krajeva, dodao je da osuđuje takve odmazde, poput strijeljanja ratnih zarobljenika bez suđenja, protivno svim konvencijama.
Također smatra da današnji članovi boračkih i antifašističkih organizacija ne trebaju izbjegavati ovakve škakljive teme niti burno reagirati u javnosti jer pravi antifašisti neće ništa izgubiti suoče li se s istinom budući da nitko ne može zanijekati njihov značaj u oslobođenju ovih krajeva od fašističkih okupatora.
- Istina i opraštanje jedini mogu zaustaviti 65-godišnje prepirke i trzavice, dovesti do pomirbe našeg, talijanskog i njemačkog naroda, a time i do mirnije budućnosti. Smatram da bi se treća nedjelja u svibnju trebala proglasiti danom sjećanja na komunističke žrtve i da bi trebale završiti prepirke i podjele u našem narodu oko tragedije za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata.
Isto tako mislim da bi bilo u redu kraj jame Golubinčine, u koju je navodno bačeno najviše žrtava, podići spomenik žrtvama fašizma, nacizma i komunizma, dakle žrtvama totalitarnih ideologija koje su obilježile krvavo 20. stoljeće u Europi, poručio je Zenzerović.
Čija se tijela nalaze na dnu duboke i nepregledne jame, desetljećima se tek potiho pričalo među mještanima ovog dijela Istre. Herman Buršić, jedan od rijetkih živućih svjedoka spomenutih zbivanja, u svojoj knjizi "Od ropstva do slobode, Istra 1918. - 1945." piše da su se partizanima predali Nijemci, pripadnici 237. pješačke divizije, od kojih je nekoliko desetaka masakrirano odmah nakon predaje, njih oko 800 odvedeno je u labinske rudnike, a u Golubinčini ih je završilo, prema njegovim riječima, oko 60.
Ova je činjenica povijesno neosporna, no prijeporno je tko je odveo na "križni put" vojnike zarobljene u svibnju 1945. u Puli.
- Nemamo ništa protiv da se to istražuje i da se dozna čije se kosti nalaze na dnu Golubinčine, ali neka se to utvrdi na civiliziran način, a ne generaliziranjem krivnje i bacanjem ljage na narodnooslobodilačku borbu i antifašizam. Vrlo smo ponosni na našu povijest jer je previše nevinih ljudi stradalo u Istri i Primorju u tom apokaliptičnom ratu i ne smije se izvrtanjem činjenica uljepšavati neke zločine, a svaljivati krivicu na ljude koji su se branili, kazao je pak predsjednik Saveza antifašističkih boraca Istre Tomo Ravnić.
Istaknuo je da se u ovakvim slučajevima također zalaže za individualiziranje krivice, ali i oprez pri korištenju riječi "zločin" budući da ne smatra zločinom spriječiti zločinca u njegovim daljnjim krvoločnim pohodima.
O jami Golubinčina kaže da nema nikakvih drugih spoznaja osim onoga što je pročitao u službenim spisima koji kažu da su već 1944. pulski vatrogasci istraživali ovu jamu i izvadili određen broj leševa. List na talijanskom jeziku koji je u to vrijeme objavljivan u Puli čak je i objavio imena svih 286 žrtava koje su u tom razdoblju pronađene.
- Od tih godina pa do danas, vezano uz taj popis, pozivamo ljude neka nam jave ako je netko od ubijenih bio nevin. Nikad se nitko nije javio. Trebate znati da su sve jedinice imale svoje prijeke ratne sudove i ništa se nije činilo na svoju ruku.
Naravno da je pojedinačnih slučajeva bilo, ali to je rat, a u ratu se svašta događa kada se čovjek boji za svoj život ili živote svojih bližnjih, nažalost stradavaju i nevine žrtve. Koliko je nevinih ljudi, staraca, žena i djece pobijeno u Drugom svjetskom ratu u istarskim selima, zaključio je retorički naš razgovor Ravnić. (Patricija Softić MEHMEDOVIĆ)
Povod tome, neslužbeno doznajemo, bio je nalog iz državnog vrha da se istraži zločin koji se dogodio u Drugom svjetskom ratu, točnije 9. svibnja 1945., kada su partizani u jamu bacili nepoznat broj njemačkih i talijanskih vojnika zarobljenih nakon predaje na Muzilu.
Ovih smo dana od Županijskog državnog odvjetništva u Puli dobili potvrdu da su na dnu jame pronađeni ostaci više kostura za koje se sumnja da su ljudskog porijekla. Zamjenica županijske državne odvjetnice Mirjana Zenzerović rekla je da izvidi još traju, a detalje nismo uspjeli doznati.
Nekoliko dopisa sa zahtjevom da se istraže istarske fojbe poslao je nadležnim institucijama Edo Zenzerović, umirovljeni zagrebački profesor rodom iz Pule.
- Obraćao sam se mnogim političarima s inicijativom da se ti zločini istraže, da se otkriju pravi krivci, a ne da se kriminaliziraju svi antifašisti i partizani u Istri i šire. Čuo sam da dolaze ljudi iz Njemačke i Italije u istarska sela u kojima se zna da su se dogodile egzekucije 1943. i 1944., istražuju i žele doznati što se dogodilo s članovima njihovih obitelji, i mislim da na to imaju pravo.
Meni je 11-godišnji brat ubijen u Prodolu u njemačkom napadu nakon jedne partizanske diverzije, a dva ujaka su mi ubijena u onom strašnom pokolju u Bokordićima.
Međutim, godinama se zalažem da se svi zločini jednako tretiraju i istražuju, bilo da su se dogodili u Drugom svjetskom ratu ili u Domovinskom ratu. Žrtve su žrtve, a zločinci su zločinci i krivnja se ne smije generalizirati, rekao nam je u telefonskom razgovoru Zenzerović.
Bez obzira na osobne tragedije u porodici koje su pretrpjeli nebrojeni stanovnici naših krajeva, dodao je da osuđuje takve odmazde, poput strijeljanja ratnih zarobljenika bez suđenja, protivno svim konvencijama.
Također smatra da današnji članovi boračkih i antifašističkih organizacija ne trebaju izbjegavati ovakve škakljive teme niti burno reagirati u javnosti jer pravi antifašisti neće ništa izgubiti suoče li se s istinom budući da nitko ne može zanijekati njihov značaj u oslobođenju ovih krajeva od fašističkih okupatora.
- Istina i opraštanje jedini mogu zaustaviti 65-godišnje prepirke i trzavice, dovesti do pomirbe našeg, talijanskog i njemačkog naroda, a time i do mirnije budućnosti. Smatram da bi se treća nedjelja u svibnju trebala proglasiti danom sjećanja na komunističke žrtve i da bi trebale završiti prepirke i podjele u našem narodu oko tragedije za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata.
Isto tako mislim da bi bilo u redu kraj jame Golubinčine, u koju je navodno bačeno najviše žrtava, podići spomenik žrtvama fašizma, nacizma i komunizma, dakle žrtvama totalitarnih ideologija koje su obilježile krvavo 20. stoljeće u Europi, poručio je Zenzerović.
Čija se tijela nalaze na dnu duboke i nepregledne jame, desetljećima se tek potiho pričalo među mještanima ovog dijela Istre. Herman Buršić, jedan od rijetkih živućih svjedoka spomenutih zbivanja, u svojoj knjizi "Od ropstva do slobode, Istra 1918. - 1945." piše da su se partizanima predali Nijemci, pripadnici 237. pješačke divizije, od kojih je nekoliko desetaka masakrirano odmah nakon predaje, njih oko 800 odvedeno je u labinske rudnike, a u Golubinčini ih je završilo, prema njegovim riječima, oko 60.
Ova je činjenica povijesno neosporna, no prijeporno je tko je odveo na "križni put" vojnike zarobljene u svibnju 1945. u Puli.
- Nemamo ništa protiv da se to istražuje i da se dozna čije se kosti nalaze na dnu Golubinčine, ali neka se to utvrdi na civiliziran način, a ne generaliziranjem krivnje i bacanjem ljage na narodnooslobodilačku borbu i antifašizam. Vrlo smo ponosni na našu povijest jer je previše nevinih ljudi stradalo u Istri i Primorju u tom apokaliptičnom ratu i ne smije se izvrtanjem činjenica uljepšavati neke zločine, a svaljivati krivicu na ljude koji su se branili, kazao je pak predsjednik Saveza antifašističkih boraca Istre Tomo Ravnić.
Istaknuo je da se u ovakvim slučajevima također zalaže za individualiziranje krivice, ali i oprez pri korištenju riječi "zločin" budući da ne smatra zločinom spriječiti zločinca u njegovim daljnjim krvoločnim pohodima.
O jami Golubinčina kaže da nema nikakvih drugih spoznaja osim onoga što je pročitao u službenim spisima koji kažu da su već 1944. pulski vatrogasci istraživali ovu jamu i izvadili određen broj leševa. List na talijanskom jeziku koji je u to vrijeme objavljivan u Puli čak je i objavio imena svih 286 žrtava koje su u tom razdoblju pronađene.
- Od tih godina pa do danas, vezano uz taj popis, pozivamo ljude neka nam jave ako je netko od ubijenih bio nevin. Nikad se nitko nije javio. Trebate znati da su sve jedinice imale svoje prijeke ratne sudove i ništa se nije činilo na svoju ruku.
Naravno da je pojedinačnih slučajeva bilo, ali to je rat, a u ratu se svašta događa kada se čovjek boji za svoj život ili živote svojih bližnjih, nažalost stradavaju i nevine žrtve. Koliko je nevinih ljudi, staraca, žena i djece pobijeno u Drugom svjetskom ratu u istarskim selima, zaključio je retorički naš razgovor Ravnić. (Patricija Softić MEHMEDOVIĆ)
