U Červar Portu udovici s dvoje djece prijeti deložiranje
1
Željka Dodić već je dvije godine udovica. Sezonska je radnica koja ima jedno dijete od 19 i jedno od 12 godina, a posljednja dva mjeseca svaki dan se sa strepnjom vraća doma. Brine je hoće li je dočekati rješenje o ovršnom postupku, što znači da s djecom mora na ulicu.
»Ne mogu se sjetiti što više poduzeti, osim ispričati vam priču koju ni sama ne mogu razumjeti«, rekla nam je još s vrata. Naime, niz sudskih postupaka koji traju od 1998. godine neumoljivo završava rješenjem da mora iseliti iz kuće u kojoj živi od 1984. u zajedničkom domaćinstvu sa svekrom, šogoricom i šogorom. U tijeku te sudske trakavice prije dvije godine ostala je i bez muža, koji je podlegao teškoj bolesti tjedan dana prije nego što je mogao ostvariti pravo na invalidsku mirovinu i dobiti otpremninu od Plave lagune, u kojoj je radio 18 godina. Plava laguna nije osjećala obavezu prema obitelji svoga radnika, premda su obećavali. Na kraju je dobila tek nekoliko tisuća kuna, da je se riješe, kaže.
»Ne mogu se sjetiti što više poduzeti, osim ispričati vam priču koju ni sama ne mogu razumjeti«, rekla nam je još s vrata. Naime, niz sudskih postupaka koji traju od 1998. godine neumoljivo završava rješenjem da mora iseliti iz kuće u kojoj živi od 1984. u zajedničkom domaćinstvu sa svekrom, šogoricom i šogorom. U tijeku te sudske trakavice prije dvije godine ostala je i bez muža, koji je podlegao teškoj bolesti tjedan dana prije nego što je mogao ostvariti pravo na invalidsku mirovinu i dobiti otpremninu od Plave lagune, u kojoj je radio 18 godina. Plava laguna nije osjećala obavezu prema obitelji svoga radnika, premda su obećavali. Na kraju je dobila tek nekoliko tisuća kuna, da je se riješe, kaže.
Hrpa nepovoljnih sudskih presuda
A kako je uspjela ostati bez prava na ostanak u zajedničkom domaćinstvu? Sa suprugom je uselila u potkrovlje kuće u Červar Portu, koja je bila u vlasništvu ondašnje Općine Poreč, a stanarsko pravo imao je svekar, koji je bio suglasan s njihovim useljenjem. U istom domaćinstvu živjela je i obitelj muževljeve sestre, a 1992. godine svekar je dobio pravo otkupiti stan, odnosno kuću u kojoj je u 176 četvornih metara živjelo njih petero. Željka Dodić i njen suprug o tome nisu ništa znali, sve do 1998. godine, kada je suprugova sestra tražila da se isele, jer je kuća njeno vlasništvo.
Odmotavajući klupko, saznali su da je svekar dao suglasnost da njegova kći kupi kuću, kao članica zajedničkog domaćinstva vlasnika stanarskog prava, a drugi dio obitelji o tome nije ništa znao. Željka i Slavko Dodić tada su podnijeli tužbu kojom su pokušali pobiti kupoprodajni ugovor, zato što nije tražena i njihova suglasnost, kao članova zajedničkog domaćinstva. Tužbu im je Općinski sud u Poreču odbio dvije godine kasnije, jer prema važećem zakonu nije trebala suglasnost svih članova zajedničkog domaćinstva, jer ih kupnja kuće nije lišila njihova stečenog prava kao članova tog domaćinstva.
Naravno, žalili su se drugostupanjskom sudu, naveli da su u uređenje potkrovlja uložili 120.000 kuna, ali im je žalba odbijena. Paralelno je vođen postupak o naknadi ulaganja, koji su također zapravo izgubili, jer je sudski vještak utvrdio puno manju vrijednost ulaganja, a i taj novac mogu dobiti tak nakon što isele. Ta je presuda, kao posljednja, stigla u veljači ove godine, a iz obrazloženja je vidljivo da Dodići nisu iskoristili sve pravne mogućnosti da riješe svoj stambeni problem. To nije ni čudno, s obzirom na tešku bolest i smrt supruga, ali pravo i pravda nisu isto. Pravda je nedvojbeno na Željkinoj strani, ali pravo je na strani vlasnice kuće.
Odmotavajući klupko, saznali su da je svekar dao suglasnost da njegova kći kupi kuću, kao članica zajedničkog domaćinstva vlasnika stanarskog prava, a drugi dio obitelji o tome nije ništa znao. Željka i Slavko Dodić tada su podnijeli tužbu kojom su pokušali pobiti kupoprodajni ugovor, zato što nije tražena i njihova suglasnost, kao članova zajedničkog domaćinstva. Tužbu im je Općinski sud u Poreču odbio dvije godine kasnije, jer prema važećem zakonu nije trebala suglasnost svih članova zajedničkog domaćinstva, jer ih kupnja kuće nije lišila njihova stečenog prava kao članova tog domaćinstva.
Naravno, žalili su se drugostupanjskom sudu, naveli da su u uređenje potkrovlja uložili 120.000 kuna, ali im je žalba odbijena. Paralelno je vođen postupak o naknadi ulaganja, koji su također zapravo izgubili, jer je sudski vještak utvrdio puno manju vrijednost ulaganja, a i taj novac mogu dobiti tak nakon što isele. Ta je presuda, kao posljednja, stigla u veljači ove godine, a iz obrazloženja je vidljivo da Dodići nisu iskoristili sve pravne mogućnosti da riješe svoj stambeni problem. To nije ni čudno, s obzirom na tešku bolest i smrt supruga, ali pravo i pravda nisu isto. Pravda je nedvojbeno na Željkinoj strani, ali pravo je na strani vlasnice kuće.
Bezizlazna situacija
Željkina starija kći lani je postala studentica, mlađa je još u osnovnoj školi, a sve tri žive u iznimno stresnim uvjetima, jer ostatak obitelji niti ne komunicira s njima, a žive pod istim krovom u manje od 200 kvadrata. »Čemu se uopće mogu nadati? Da nismo ulagali u to potkrovlje, danas smo mogli imati svoj stan. Sada nećemo moći dobiti novac koji smo uložili. Ne bi me čudilo da od nas pokušaju sudskim putem naplatiti stanarinu za sve ove godine. Radim sezonski, jedva skrpam kraj s krajem. Ostaje nam još jedino nadati se da nam Grad može dodijeliti socijalni stan. Da nema djece, skupila bih stvari u jednu torbu i otišla u prvu ubožnicu. Nakon bolesti muža i sve ove muke, ostala mi je jedino vjera u Boga i prezir prema svemu materijalnom. Ali, djeca moraju vidjeti put pred sobom i imati pristojne životne uvjete. Svijet je dovoljno surov i bez takvih problema. Neće nas valjda siliti da iselimo pred turističku sezonu, kada radim i kada moram raditi i kada nema šanse pronaći podstanarsku sobu, da je i mogu platiti«, zdvojno govori Željka.
Razmišlja li ovršni sudac o tome u koje vrijeme piše rješenje? Vjerojatno ne, jer ga na to zakon ne obavezuje. A o čemu razmišljaju vlasnici kuće, koji su k tome članovi obitelji? To samo oni znaju.
Razmišlja li ovršni sudac o tome u koje vrijeme piše rješenje? Vjerojatno ne, jer ga na to zakon ne obavezuje. A o čemu razmišljaju vlasnici kuće, koji su k tome članovi obitelji? To samo oni znaju.
S. MATEJČIĆ
