Tko nije bio, ne zna što propušta: Jama Baredine kao iskustvo za pamćenje

U jami Baredine bila sam s nećakinjom netom nakon što je bila otvorena za javnost. Nije još nad ulazom bilo ni nadstrešnice a vodio nas je Silvio Legović – Kawasaky osobno. Bilo je to nevjerojatno iskustvo za osnovnoškolku, ali i za mene koja sam prije toga vidjela Postojnsku jamu. U oblačni ponedjeljak ponovno smo se uputile u Baredine, jer je nećakinja željela provjeriti utiske a pogotovo pokazati sinu ljepote kraškog podzemlja.

A u Baredinama iznenađenje. Nije samo nama palo na pamet djetetu otkriti izazove u danu bez kupanja u moru. Pola svijeta sjatilo se u Baredine. Na ulazak se čekalo i po dva sata. Ali, nije to izgubljeno vrijeme. Posjetitelji su velikim dijelom obitelji s djecom, a u krugu okna djeca se mogu zabavljati mazeći magarčiće, nagovarajući guske, pure i kokice na razgovor. Jedino par prelijepih smeđih koza ne mari za posjetitelje. Legle su podalje od ograde kao da poručuju: samo gledanje.

Kad se djeca zasite domaćih životinja, još je puno toga čime im se može angažirati pažnja: uređen je kameni „poligon“ po kojem se mogu pentrati, ljuljačke i klackalice, galerija u kojoj mogu saznati kakav je podzemni živi svijet, kako su živjeli ljudi u kameno doba... A nedaleko je i Traktor story – izložba starih pomagala za obradu zemlje. Oko ulaza u jamu su natkrivena mjesta s klupama, ugostiteljski objekt... Mnoge obitelji sjede za klupama dok kišica po malo rominja, vade pripremljenu hranu – počinje piknik. Očito su planirali veći dio dana provesti u Baredinama.

Ne treba se čuditi, jer ovdje sve nekako priziva arhaični način življenja, prijateljsku atmosferu i prisnost. A kad se čuje tihi cilik metalnog zvonca, provjerite ulaznicu i uru, jer možda je vaš red za ulazak.

Predivno je, stvarno – govori mi nećakinja dok izlazi nakon gotovo sat vremena. A unuk ne priča ni o čemu nego o Bianki i Georgu – čovječjim ribicama. Zapamtio je koliko dugačke mogu biti, koliko dugo žive, koliko godina mogu bez hrane, pa ponovno pita zašto nemaju oči i zašto su se Bianca i George posvadili. Nećakinja priča o sigama, njihovim oblicima i prelijepim bojama, o prozirnom kamenju... Njihovoj impresiji o spilji dodajem detalj za razmišljanje: Silvio Legović s prijateljima pokušava turistima pokazati djelić tradicije, načina života koji pamti iz djetinjstva i kao da kroz Baredine živi svoju osobnu nostalgiju za svijetom kakav još postoji jedino u našim uspomenama.