Thompson, Krist i komunisti
Piše Daniel NAČINOVIĆ
Nije bilo mjeseca, nema tjedna, a evo gotovo ni dana a da se ime pjevača i kantautora Marka Perkovića Thompsona ne pojavi u novinama. Povijest hrvatske popularne glazbe ne pamti ovakvu pojavu ili ako hoćete »brand«. Razgovori koji obvijaju fenomen nisu uobičajene žanrovske sličice sa šljokicama lokalnog glamoura; Thompson je unutar inih kontroverzija tretiran likovima ozbiljnih, namrštenih lica. Razgovara se politički. Uočiti, dakle, žigosati i u korijenu sasjeći!
I događaju se metamorfoze. Oni koji su u stanju preliti hektolitre žutila pri spomenu pojmova selektivnog žigosanja odjednom izravnom ili uvijenom metaforikom žude za zakonskim aktom zabrane, marginalizacije, osude, gotovo linča. Oni pak koji bi i inače štošta voljeli vidjeti »zabranjeno« odjednom postaju slobodari visokog ranga, poklonici devize: »Dozvoljeno je sve što nije zabranjeno«. O, licemjerni i prevrtljivi svijete!
Thompson, međutim, nije u ilegali. Ne djeluje u trojkama. Prodaju se njegovi diskovi, pa ni prodavači ni kupci još nisu strpani u tamnicu. Nije mu dano pjevati u Umagu i Puli pa je, evo, Istra – uz najavu novih stvarnih ili prividnih koncerata – glavno poprište thompsonijade. Stvoren je fantom, bauk, kuga pred vratima grada.
I Thompson u svojim pjesama voli retoriku. Hrvatsku povijest obvija u ikonografiju keltske stilistike, kliče kralju Zvonimiru, pjeva o Domovinskom ratu, oživljava slike s ugođajnim prizorima povijesnog realizma. Pjeva o ljubavi, pjeva o sebi, niže pobožne stihove, apologizira svoj usud. Pjesmom »Zaustavi se vjetre« (album »Vjetar s Dinare«) ostvario je – bez šimjotavanja - jednu od najsugestivnijih pjesama croatian folka uopće, tekstom i glazbom antologijsku skladbu. U poplavi banalnosti, komad uzvišene elegije! Pop-kritika, ako je još ima, ne ulazi odveć u Perkovićevu stilistiku; nema ni vremena, jer je sve drugo mnogo važnije.
Ponajprije koncerti. Tamo je negdje bilo ustaške ikonografije. Wikipedia tumači da se pjevač ikonografije odrekao, kao što nakaradne povike prepušta policiji. No, traži se da se odrekne ustaštva (!?). Ne znam, možda je u međuvremenu to učinio; no, znači li to da bi se svaki pjevač, svaki nogometaš, svaki javni vinovnik u otklonu moguće dernjave na stadionu ili u dvorani trebao sveudilj odricati raznih ljudskih gluposti!? Od Thompsona se traži da izrekne svoj autodafe', inače će mu se kao nesretnom Tamburiksu razbiti tambura, tj. ovako ili onako onemogućiti nastup.
Ne smatram da su Thompsonove pjesme sakralna djela, čak i kad ih nekoji tako tretiraju. Ni grafiterski slogan »Uz Thompsona i Krista, protiv komunista« nema neku putanju jer je boj protiv komunizma u Hrvatskoj suvišan. Danas u odnosu prema kapitalu, s tehnomenadžerskim manipulacijama, ne znam ima li uopće komunista. U svakom slučaju, bliži smo trijumfu divljeg kapitalizma negoli geslu »Tvornice radnicima – zemlja seljacima« koje bi duh ranog kršćanstva isprva potpisao. Imam osjećaj da smo najveći komunisti u Državi ja i par mojih prijatelja, pa se, slušajući »Zaustavi se, vjetre« i bojim ovakvih poruka…
Thompsonove pjesme u nekoj cjelini – i ljubavne, i domoljubne, i apologetske – oblikuju ugođaj koji jednima miriše kao tamjan, a u drugima izaziva napade gnjeva i srditosti.
Dio je to Hrvatske u kojoj nije lako odrediti u kojem se vremenu radnja zbiva. Australska poslovica veli da je »prošlost daleka zemlja«; u nas je prošlost sveprisutna blizina, svakako bliža od budućnosti. Ako su Thompsonovi impresariji, čitamo u našoj povjesnici, ljetos zakasnili s prijavom koncerta u Areni, onda je to formalni propust koji je, povjerovat ćemo, mogao zakačiti i nekog drugog. Tu, međutim, uskače politička retorika i čitav niz definicija koji čovjeka na slobodi, bez krivičnog gonjenja, stavljaju u okvir društvene opće opasnosti. Zato što su na nekom koncertu viđeni »simboli« i što je, navodno, netko svoje frustracije iskazivao uvredama nacionalne pripadnosti, vjere ili svjetonazora, čitava je hrvatska medijatika bačena u prošlo stoljeće.
Ako Thompson osobno nije zakonski osuđivan, drvlje i kamenje osuto po njemu ne tiče se samo njega, već i jednog uhodavanja moguće prakse što se kosi s osnovnim načelima o pravu i vokaciji pjevača da izvodi svoje pjesme. Prodaja Thompsonovih diskova i posjet koncertima govori da veliki broj ljudi voli njegov pjev; ponašanje publike, koje može biti korektno ili incidentno, stvar je inih pojava na svim mogućim masovnim okupljanjima i odnosne regulative. Povijest rocka krcata je svakojakim primjerima, ali je ovaj jedinstven.
Na Sajmu ideja, u nas, kažem, nije bilo takvih fenomena. S obzirom na krizu diskografije, ne znam što Thompson misli o tome. Biti zabranjen ili »zabranjen« u vremenima demokracije, kakve li prigode! Kad bi se sutra prosuo šapat da Thompson dolazi ovamo ili onamo: naslovnice zagarantirane! A u izjavama, evo ih izlaze: ne nekakav rock-kritičar ili poklonik glazbe… Političari! Gradonačelnici, načelnici, zastupnici! Od vrha Države do periferije kolumne »Sajam ideja«: sve redom besplatna reklama! I taman kad pomisliš da sve prelazi u laganu dosadu, evo novog iskoraka. Pokušajte se sjetiti tko je ovoljetni pobjednik Filmskog festivala u Puli? Ni za kviz, nije baš lako pitanje… Memorija je, uvjeren sam, naklonjenija pjevaču koji u Areni nije ni nastupio.
Što li bi svjetska estrada dala za ove prednosti! Nit' se moraš derati u amfiteatru, niti slušati tuđu dernjavu (za koju bi još i trebao odgovarati); svaki si dan u javnoj raspravi, a ni koncerata ne fali. To Frank Sinatra nije doživio. Ali, budimo ozbiljni, ima tu domaće gorčine, buke i bijesa. A sve u okrilju pjesme!
Teško je biti normalan u zemlji Hrvata.
