Talentirani mladi ljudi na državnom LiDraNu u Primoštenu

I tko zna što će se dogoditi bude li drugog čina. Za preostale riječi neizgovorene. Nepodijeljene.

Davor Mojaš

LiDraNo je smotra koja okuplja na tisuće učenika i mentora iz cijele Hrvatske, a samo jedan mali dio njih uspijeva doći i do završnice. Uspjelo je to sedmorici veličanstvenih, maturantima Opće gimnazije.

Osunčan i morem okupan Primošten ove je godine, od 7. do 11. travnja, ugostio 23. državnu smotru literarnog, novinarskog i dramskog stvaralaštva učenika osnovnih i srednjih škola, LiDraNo. Maturanti opće gimnazije Srednje škole Mate Balote iz Poreča, Leona Bokulić, Alen Perčić, Matko Sanjin Jovanović, Tibor Gašparac, Ivana Mendiković, Marijana Juko i Martina Banko uz neizmjernu su podršku i pomoć mentorice Snježane Radetić stvorili predstavu Kyrie Eleison ! , s kojom su se popeli na primoštensku pozornicu i ostavili trag sebe na njoj.

Kyrie Eleison! avangardna je drama, rezultat zajedničkog rada cijele skupine. Autori Alen Perčić i Leona Bokulić uspjeli su spojiti dva naizgled nespojiva djela. Prolaznost vremena, prolaznost ljudi, nemogućnost, osjećaji sputanosti i nemoći, bol, sreća i ono malo ljubavi (neshvaćene, nebitne) prikazani očima osamnaestogodišnjaka, uspjeli su pridobiti članove žirija i, preko općinske i županijske razine, dovesti ih sve do Šibensko-kninske županije.

Odmah po dolasku, nakon smještanja u sobe hotela Zora, grupa je prošetala tim malenim ribarskim gradićem, razgledavajući i uživajući u prvim zrakama sunca ovoga proljeća. Stigli su i odraditi prvu probu, nakon čega je smotra službeno otvorena. Kyrie Eleison! na repertoaru je bila sljedećeg dana, no do tada se i ono malo treme potpuno otopilo, te su pred brojnu publiku istupili hrabro, ponosno i, najvažnije, sretno. Jer gluma je i posao i igra. Život. Oni su ga živjeli i publika je to prepoznala. Dokazali su da su zasluženo među najboljima.

Prilagoditi se ili odupirati glavno je pitanje koje autori postavljaju. Martina je glumila Kseniju , djevojku koja je ostavljena, ali ne prestaje voljeti. I, iako je razumni dio njene duše, Leona , tjera da zaboravi, da prešuti i o svojoj ljubavi ne govori, ona, slušajući romantičnu Ivanu , prepričava svoju priču doktorici Marijani . Ksenija se nije prilagodila, ona nije bila stvorena za ovaj svijet, ove ljude, tog muškarca. Ona je mnogo vrjednija. U drugom se dijeli predstava okreće i odabire posve novi smjer. Sanjin je zbunjen, prestrašen, on ne sluša samo ono što mu govori srce, već i prosječne, obične ljude, masu koja ga kasnije uvlači među sebe i on se ipak uklapa. Postaje jedan od njih, dok Smrt reže nit njegova života.

Matko Sanjin Jovanović imao je još jednu obvezu više. Dok su njegovi kolege opušteno (ali ipak u iščekivanju) sjedili u publici, on je sam stao na pozornicu kako bi izveo monolog Fermina iz knjige Sjena vjetra , autora Carlosa Ruiza Zafóna , za koji je nagrađen glasnim pljeskom i ovacijama.

Prenijeti nešto svoje, izložiti sebe, svoju priču drugima uvijek je ujedno i teret i olakšanje. Ali, vrijedilo je. Mladi su glumci, umorni od stvarnog svijeta punog glume i skrivanja, na trenutak, glumeći, govorili istinu, govorili ono što osjećaju duboko u sebi. Stavljajući maske paradoksalno su ih i skidali i ogolili lica.

Ova je LiDraNovska priča nekima bila posve nova i nepoznata, neki su je već proživjeli (iako ne tako intenzivno i u takvoj neraskidivoj cjelini) ali sve ih je promijenila. Putovati znači krenuti u nepoznato, doživjeti neočekivano, uspoređivati, gledati, istraživati, prosuđivati. Putovati s ljudima s kojima zajedno činiš i stvaraš znači voljeti. Druge, sebe, voljeti pozornicu i daske, voljeti riječi i papir, učenje i zabavu. Primoštenski LiDraNo za ove je maturante i njihovu profesoricu postao nezaboravno iskustvo koje će pamtiti dugo, dugo vremena.

Leona Bokulić, 4.OG