Sve više pokušaja samoubojstava - kriza donijela beznađe

Unatrag godinu dana ključ u bravu u Hrvatskoj je moralo staviti više od deset tisuća obrtnika; u državi je 80 tisuća poslovnih subjekata blokiranih računa i 308 tisuća nezaposlenih, od toga četvrtina mladih između 25. i 34. godine. Iz te je vojske očajnih sve više onih koji kucaju na vrata psihijatrijskih klinika, ali i sve više onih koji u beznađu dižu ruku na sebe.

Kako otkriva prof. dr. sc. Gordana Rubeša, pročelnica Zavoda za kliničku psihijatriju u Rijeci, u prva četiri mjeseca ove godine u psihijatrijsku je ambulantu riječkog KBC-a primljeno 43 onih koji su pokušali samoubojstvo, što je dvaput više negoli u prva četiri mjeseca lani! Ističe da je sve više depresije i anksioznih poremećaja među onima mlađe odrasle dobi, od 20 do 30 godina.

- To su ljudi koji su završili fakultet, puno ulagali u sebe, a onda ušli u svijet nezaposlenih. Kriza te mlade ljude drži u regresiji, jer bi trebali biti odrasli, a i dalje roditelje moraju pitati za džeparac, hranu i krov nad glavom. To stvara osjećaj bezvrijednosti i krivnje, pojašnjava psihijatrica. Oni još zreliji, od 30 godina naviše, koji rade ili su izgubili posao, suočeni su s degradacijom različitih oblika. Rad im se ne plaća ili im se plaća malo, upleteni su u kredite, a kad ih više ne mogu plaćati, osjećaju da vuku na dno čitavu obitelj. Ne vide izlaz, jer im vlast i oporba serviraju kontradiktorne informacije, beskonačno spominjući gospodarske programe oporavka, od kojih se ljudima već diže kosa na glavi. Nitko im ne nudi nadu, naglašava dr. Rubeša.

- Ja sam proizvodila, no meni nitko nije za obavljeno plaćao, a država je tražila svoje. Malo pomalo, dugovi su se nagomilali i morala sam staviti ključ u bravu. Više nisam "samo" depresivna, sad sam sve spremnija dignuti ruku na sebe, jer ne mogu naći posao, dugove mi nitko ne vraća, a država mi sjedi za vratom, ispričala nam je jedna zagrebačka, donedavno uspješna obrtnica, koja je morala otpustiti troje zaposlenih. U trenu kad je mislila da će dići ruku na sebe, otišla je na psihijatriju. Ako ništa, kaže, s nekim će tamo popričati.

Koliko psihijatri mogu pomoći, pitamo prof. dr. sc. Ljubomira Hotujca iz Klinike za psihijatriju KBC-a Zagreb, koji potvrđuje veće gužve i na njihovim hodnicima. Riječi poput "budite strpljivi" ne pomažu, kaže on, u situaciji kad čovjek nema čime hraniti djecu. Psihijatri mogu pružiti, napominje, svoje znanje i razumijevanje, no dijagnoza nestaje onda kad čovjek radi i u radu pronalazi smisao. "Na primjer, branitelji s PTSP-om koji su se po dolasku iz rata vratili na posao vrlo brzo su se rješavali i dijagnoze. Oni koji su se vratili, a posla više nije bilo, bolesni su i danas, makar imaju braniteljske mirovine", ističe dr. Hotujac.

Mnogi si ne mogu priuštiti ni osnovne stvari pa u prvo vrijeme za to okrivljuju državu i okolinu, a onda počinju kriviti i sebe za sve "propuštene prilike". Na kraju, kad iscrpe sve obrambene mehanizme, na sebe dižu ruku. (B. MRVOŠ PAVIĆ/Novi list)