Suzbijanje korupcije u Poreču, Novigradu i Buzetu u srednjem vijeku

[slika1d]

Knjiga "Suzbijanje korupcije u Hrvatskoj u srednjem vijeku II" koju je u prosincu 2016. godine izdao Institut za kulturu i etiku na zanimljiv način obrađuje stare gradske statute Poreča, Pule, Vodnjana, Buzeta i Novigrada, u kojima je vidljivo da su mjere protiv korupcije i nepotizma u zakonodavstvu imale svoje značajno mjesto.

Načelnika je imenovala Venecija kojoj je morao prisegnuti na vjernost, a na sjednicama Vijeća čitala su se naglas imena svih dužnika gradu. Službenici koji su svoju službu obavljali loše i na štetu grada trebali su biti kažnjeni. Kažnjavalo se novčano i suspenzijom sudjelovanja u radu Vijeća u trajanju od pet godina. Bila su tu dva suca, kancelar i rizničar, i još mnogo toga.

Posebno je zgodno uočiti kako je zakonodavac nekad, za razliku od današnjice, brinuo o tome da vijećnici i drugi gradski dužnosnici svoje funkcije obavljaju pošteno i po zakonu. Ako to nisu činili, uslijedile bi sankcije.

Dijelove knjige dobili smo od suradnika Instituta, poznatog hrvatskog borca protiv korupcije Zorislava Antuna Petrovića kome zahvaljujemo na mogućnosti uvida u istarsku prošlost.  Autor priloga koje objavljujemo je dr. sc. Ozren Kosanović sa Filozofskog fakultera Sveučilišta u Rijeci.

Sjedište biskupije

Poreč je u razvijenom srednjem vijeku bio dio feudalnog posjeda akvilejskog patrijarha. Grad je 1267. godine postao dio mletačkog posjeda u Istri te je ondje ostao do propasti Republike krajem 18. stoljeća. Poreč je bio sjedište istoimene biskupije od 6. do 19. stoljeća kada je došlo do njezina preustroja (Vergottini, Lineamenti storici, str. 111-112.; Istarska enciklopedija, str. 617.).

Prema mišljenju Mirka Zjačića, sačuvani rukopis Statuta Poreča iz 1363. godine je „prijepis iz kraja 14. stoljeća“ (Zjačić, Statut grada Poreča iz 1363. godine, str. 11.). Statut je pisan latinskim jezikom i sadrži tri knjige sa sveukupno dvjesto dvadeset i osam glava, a pojedini njegovi dijelovi nisu nastali u isto vrijeme.

Kao i u drugim istarskim gradovima, u Poreču je načelnika imenovala Venecija i on je ondje trebao štititi njezine interese. Postojalo je i Vijeće preko kojeg su pojedine obitelji zastupljene u njemu upravljale gradom. Potreban kvorum bio je barem dvadeset članova (knj. 3., gl. 6.). Nitko nije mogao biti primljen u Vijeće ako mu preci nisu bili njegovi članovi (knj. 2., gl. 84.). Vijećnik je trebao položiti zakletvu vjernosti mletačkom duždu te načelniku Poreča. Trebao je redovno prisustvovati sjednicama Vijeća, a ako to nije bio slučaj, tada je trebao platiti četiri solida po izostanku. Svoju dužnost trebao je obavljati u dobroj vjeri, nepristrano i bez prevare (knj. 1., gl. 2.). Kada se u Vijeću biralo pojedine službenike tada vijećnik koji je u tome sudjelovao nije mogao birati nekoga tko mu je u rodu. Na jednak način sudac nije mogao suditi u sporu gdje mu je jedna od stranaka bila u rodu (knj. 2., gl. 15.). Bilo je posebno propisano da ni jedan građanin ili stanovnik Poreča koji nije pripadnik Vijeća nije mogao biti izabran i postavljen za općinskog službenika (knj. 1., gl. 17., knj. 3. gl. 9.).

Nema mandata za dužnike

Nijedan vijećnik koji je bio dužan gradu nije smio biti izabran u službu ni sudjelovati u radu Vijeća dok ne vrati dug, a u suprotnom trebao je platiti dvadeset i pet libara. Na sjednici Vijeća čitala su se naglas imena svih dužnika gradu, a time se vjerojatno nastojalo osigurati da se dužnika ne zaboravi, ali istovremeno i motivira da čim prije podmiri svoje dugove (knj. 3., gl. 55.).

Službenici su se birali u Vijeću polaganjem kuglica u šešir te bi bio izabran onaj za kojeg je glasala većina (knj. 3., gl. 71.). Oni službenici koji su loše obavljali svoju službu i na štetu grada trebali su biti kažnjeni. Kažnjavalo se novčano i suspenzijom sudjelovanja u radu Vijeća u trajanju od pet godina (knj. 3., gl. 16.). Kada je netko bio izabran za određenu službu nije smio to odbiti pod prijetnjom novčane kazne od tri libre (knj. 3., gl. 51., 96.). Općinski dužnici nisu smjeli sudjelovati u dražbi za zakup sakupljanja daće te su u suprotnom bili podložni plaćanju pedeset libara kazne (knj. 3., gl. 76.).

Dva suca su polagala zakletvu, poput vijećnika, na vjernost vlastima. Trebali su redovno održavati ročišta te suditi nepristrano i u dobroj vjeri (knj. 1., gl. 3.). Imali su plaću od šest libara mjesečno i tako četiri mjeseca, kada im je služba isticala, te pravo na troškove za konja kojim su pratili načelnika kada je obnašao dužnost u Poreču i distriktu (knj. 1., gl. 14., knj. 3., gl. 5., 34.). Ako se uzmu u obzir odredbe drugih istarskih statuta gdje je to bilo zapisano, izvjesno je da i sudac u Poreču nije mogao suditi u parnici gdje mu je jedna od stranaka bila u rodu.

Kancelar je polagao zakletvu na vjernost te da će dobro obavljati svoju dužnost koja se sastojala od zapisivanja u za to predviđenu knjigu raznih pravnih poslova (knj. 1., gl. 4.). Tijekom četveromjesečnog mandata trebao je dobiti plaću od šest libara, a dodatni prihod predstavljale su mu takse na pojedine obavljene poslove što je ostalo popisano u Statutu – npr. bilježenje žalbi, punomoći, straža itd. (knj. 1., gl. 15.).

Rizničar je zapisivao u knjigu općinske prihode i rashode te drugo što je bilo važno za funkcioniranje grada, a na dužnosti je bio četiri mjeseca (knj. 1., gl. 5., 14.). Nema sumnje da se njegov rad podvrgavao reviziji i da je u slučaju utvrđenih nepravilnosti snosio posljedice.

Zakletva na vjernost

Nadzornici mjera su, nakon što bi bili izabrani, polagali zakletvu na vjernost. Tijekom trajanja službe od četiri mjeseca imali su plaću od šest libara. Njihova je uloga bila voditi računa o ispravnosti mjera kojima se služe trgovci, mesari i dr. Jedan dio svojih prihoda stjecali su iz kazni koje su morali platiti oni koji su zatečeni s neispravnim mjernim spravama (knj. 1., gl. 6., 14.). Učinkovitost ove službe se, kao i drugdje u Istri, poticala dodatnim prihodima od što većeg broja utvrđenih prekršitelja propisa.

Četvorica odvjetnika bila su birana u Vijeću te su polagali zakletvu za četiri mjeseca službe (knj. 1., gl. 7., 14., knj. 3., gl. 10.). Ni jedan svećenik nije smio zastupati nekoga pred sudom kao odvjetnik (knj. 2., gl. 24.). Sudac i kancelar tijekom svoje službe nisu smjeli nikoga zastupati ni u kojem predmetu te bi u suprotnom bili dužni platiti pedeset libara (knj. 3., gl. 42.). Kada je riječ o zastupanju u navedenoj odredbi, ona predstavlja vrlo jasno nastojanje da se spriječi sukob interesa jer aktivan pripadnik sudbene vlasti nije istovremeno mogao nekoga zastupati u sudskom postupku. Mogućnost za to postojala je i zbog toga što je vjerojatno bilo unosnije zastupati stranku pred sudom nego što je bila plaća suca ili kancelara.

Notar je imao plaću od četrdeset libri, a isplaćivala mu se obročno svaka tri mjeseca tijekom godine dana. Uz to, Statut donosi cjenik prema kojem je notar smio naplatiti svoj posao ovisno o vrsti isprave (knj. 1., gl. 8., 18.). Posve je razumljivo da se izdavanje i potvrđivanje lažnih isprava strogo kažnjavalo čime se nastojalo, kao i drugdje, u tadašnjim okvirima jamčiti pravnu sigurnost.

Čuvar općinskih dobara naplaćivao se prema učinku (knj. 1., gl. 9. i 10.), odnosno u udjelu od prihoda grada (knj. 3., gl. 28.). U roku od osam dana od kraja službe općinskom rizničaru morao je na reviziju podastrijeti knjigu u kojoj je bila zabilježena njegova aktivnost, a rizničar je nakon pregleda trebao sve predočiti načelniku na potvrdu (knj. 3., gl. 30.).

Bez daća za službenike

Nitko nije mogao biti rizničar, nadzornik fundika ili čuvar općinskih dobara ako nije znao čitati i pisati, a vijećnici izbornici koji su ih izabrali bili su dužni biti njihovi jamci (knj. 1., gl. 12.). Budući da su sva tri službenika trebala voditi pisanu evidenciju o svom radu, ova odredba nije neobična. Svi su ovi službenici za vrijeme obavljanja dužnosti bili oslobođeni plaćanja svih daća i straža u gradu (knj. 1., gl. 14.).

Oni službenici koji su svojim radom počinili štetu bili su podložni kazni (knj. 3., gl. 16.). U Poreču je bila propisana novčana kazna za odavanje tajni s Vijeća (knj. 3., gl. 82.).

Statutom grada Poreča, kao i u slučajevima drugih gradova u Istri, određivala se procedura izbora pojedinih službenika te njihove ovlasti. Uz to, za svakog službenika bili su popisani trajanje mandata, iznos plaće, dodatna primanja kao i kazne za slučaj lošeg obavljanja dužnosti. Statut može djelomice rasvijetliti neka pitanja vezana uz djelovanje i organizaciju vlasti. Međutim, velik broj istarskih gradskih statuta zapravo je bio međusobno sličan u mnogim pitanjima, a norme koje su ondje popisane ne govore sve o stvarnim situacijama. Na koji način su se u praksi rješavali problemi koji su izlazili izvan okvira statutarnog, mletačkog ili običajnog prava valjalo bi istražiti u drugim sačuvanim izvorima. Kako je kvantiteta sačuvanih srednjovjekovnih izvora za pojedini grad raznolika, dvojbeno je koliko spoznaja suvremenog čovjeka o tom vremenu može biti bliska realnosti ako se temelji samo na zbirci propisa kao što je ovdje slučaj.

Literatura (izbor):

Beuc, Ivan, Osnovi statutarnog prava u Istri, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu (Zagreb), god. 12., br. 3-4 (1962), str. 181-198.; Gruber, Dane, Povijest Istre, Zagreb: Tiskara Ivan Lesnik Jastrebarsko 1924.; Istarska enciklopedija, Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2005.; de Vergottini, Giovanni, Lineamenti storici della costituzione politica dellʼIstria durante il medio evo, Trst: Società istriana di archeologia e storia patria, 1974.; Zjačić, Mirko, Statut grada Poreča iz 1363. godine, u: Monumenta historico-juridica slavorum meridionalium, vol. XIII., Zagreb, 1979., str. 5-203.

Novigrad je bio dio akvilejskog feudalnog posjeda u Istri, a od 1270. godine do kraja 18. stoljeća bio je pod Mletačkom Republikom. Od 6. do 19. stoljeća bio je sjedište biskupije (Istarska enciklopedija, str. 539).

Novigradski statut napisan je na mletačko-talijanskom te je podijeljen na više cjelina – knjiga (ima ih šest), a svaka knjiga ima različit broj glava (sveukupno 181). Iz proemija se vidi da je do kodifikacije došlo 1402. godine. Jakov Jelinčić je istražujući prijepise utvrdio kako je najstariji čuvani rukopis iz prve četvrtine 15. stoljeća. Uz to, popisao je osam prijepisa i to iz: 1584. godine, 17. stoljeća, 1754. godine, sredine 18. stoljeća (necjelovit), 1790. godine, 1793. godine, kraja 18. stoljeća te 1804. godine (Lonza – Jelinčić, Novigradski statut, str. 9-16.).

Nella Lonza upozorila je kako je načelnika Novigrada postavljala Venecija te je on dolazio u grad kako bi obnašao svoju dužnost što je bilo uobičajeno za istarske komune (Lonza – Jelinčić, Novigradski statut, str. 130-131.).

Novigradski statut ne pruža dovoljno jasnih podataka o sastavu Vijeća. No nema sumnje da njegova struktura i postupak izbora nisu odudarali od ondašnjih običaja u drugim istarskim komunama. Članovi Vijeća bili su dužni sudjelovati na sjednicama pod prijetnjom plaćanja tri solida (knj. 1., gl. 16.).

Izbori u pojedine službe obavljali su se ždrijebom i glasanjem u Vijeću. Iako nije izričito navedeno, za pravovaljanost je bio potreban kvorum. U šešir se stavljalo onoliko kuglica koliko je bilo prisutnih vijećnika, s tim da je od toga broja pet kuglica po izgledu moralo biti različito od ostatka. Onaj vijećnik koji bi izvukao označenu kuglicu prisezao je načelniku i sucima prije početka glasanja. Po završetku ždrijeba, pet odabranih i zakletvom obavezanih vijećnika pristupalo je tajnom glasanju za pojedine službenike. Biralo se dva suca, komornika, dva nadzornika, četiri odvjetnika, dva čuvara općinske imovine te nadstojnika žitnice, svakoga na točno propisan mandat. Službenici nisu smjeli odbiti službu pod prijetnjom plaćanja četrdeset solida, dok su vijećnici koji su ih izabrali postajali njihovi jamci (knj. 1., gl. 1.).

Oba suca bila su birana na mandat od četiri mjeseca s plaćom od četiri libre za to razdoblje te od općine nisu smjeli uzeti drugo. Sudac je po stupanju na dužnost prisegnuo na vjernost duždu, načelniku i komuni. U statutu je zapisan tekst zakletve koju je sudac trebao izgovoriti, što uključuje i obavezu obavljanja dužnosti „bez varanja“. Iz istog teksta vidljiva je obaveza svakog suca da dođe na posao u predviđene dane, a u suprotnom je bila propisana novčana kazna. U suvremenom poimanju te dužnosti posebno mogu biti zanimljivi dijelovi zakletve koji se mogu tumačiti kao obaveze nepristranog suđenja, donošenja presude u razumnom roku i neuzimanja mita (knj. 1., gl. 1., 2.). Kako bi se spriječio sukob interesa, sudac nije smio odlučivati u postupcima gdje su pred njega kao stranke trebali pristupiti pripadnici njegove obitelji ili rodbine (knj. 2., gl. 1.). Nije mogao suditi u parnicama gdje je član njegove obitelji ili rođak bio odvjetnik jedne od stranaka (knj. 2., gl. 11.). Također, nije mogao odlučivati u parnici u kojoj je prije dolaska na dužnost bio odvjetnik jedne od stranaka ili svjedok čiji je iskaz bio relevantan za tijek toga postupka (knj. 2., gl. 23.).

Nadzornici mjera i utega također su polagali zakletvu vlastima za mandat od četiri mjeseca. Obavezivali su se na ponovno baždarenje svih mjera i utega po stupanju na dužnost, kao i da će provjeravati važu li drugi propisno. Prisegnuli su također da će pri radu biti nepristrani. Plaća im je bila jedna libra, a imali su pravo na naknadu za svako baždarenje mjera i polovicu svih kazni utjeranih od onih koji su varali na vagi (knj. 1., gl. 3.). Posljednja odredba o načinu stjecanja prihoda nadzornika bila je očito vezana uz nastojanje da se poveća učinkovitost rada. S druge strane, interes zajednice bio je da se roba kupuje u količini koja je i plaćena.

Procjenitelji, komornici i nadzornik fundika također su polagali zakletvu na vjernost vlastima kao i na to da po isteku mandata prepuste svoj rad revizijskom postupku kako bi se utvrdilo jesu li učinjene kakve nepravilnosti (knj. 1., gl. 4., 5., 6.).

Notar je sastavljao isprave (oporuke, ugovore i sl.), a u slučaju da mu je bilo dokazano svjesno sastavljanje krivotvorina, bez obzira na motive toga postupka, kažnjavao se odsijecanjem desne ruke. Kod nesvjesnog krivotvorenja morao je platiti novčanu kaznu ili biti zatvoren (knj. 6., gl. 29.).

Postojala je obaveza svakog službenika da tijekom svoga mandata svaki mjesec sluša čitanje onog dijela Statuta koji regulira pitanja vezana uz njegovu službu (knj. 1., gl. 12.). S jedne strane, cilj tog rituala bio je da se uvijek iznova potvrdi odgovornost pojedinog službenika za učinjeno. Međutim, na taj se način mogao informirati veći broj ljudi kako se ne bi dogodilo da ih netko u njihovu neznanju zakine u pravima.

Kao i u drugim istarskim komunama, tako je i u Novigradu postojala svijest među onima koji su upravljali gradom da zakonom treba odrediti odgovornost pojedinca za obavljanje dužnosti od opće koristi. Zakletva pri stupanju na dužnost bila je bitan trenutak utvrđivanja te odgovornosti. No službenici su bili i materijalno odgovorni jer su trebali iz vlastite imovine nadoknaditi štetu gradu koja bi nastala njihovim nesavjesnim i nepromišljenim djelovanjem. Uz to, vijećnici koji su ih izabrali također su kao jamci odgovarali svojom imovinom, što je bio kontrolni mehanizam za provjeru učinkovitosti rada pojedinog službenika.

Literatura (izbor):

Beuc, Ivan, Osnovi statutarnog prava u Istri, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu (Zagreb), god. 12., br. 3-4 (1962), str. 181-198.; Gruber, Dane, Povijest Istre, Zagreb: Tiskara Ivan Lesnik Jastrebarsko, 1924.; Istarska enciklopedija, Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2005.; Jelinčić, Jakov (prir.), Bortalamio Rigo, Sažeci propisa novigradske općine 1481.-1794., Novigrad: Državni arhiv u Pazinu, 2010.; Lonza, Nella, Jelinčić, Jakov (ur.), Novigradski statut, Novigrad: Državni arhiv u Pazinu; Šepić, Dragovan (ur.), Bujština – Il Buiese, Buje: Skupština općine Buje, 1985.

Buzet je od početka 12. stoljeća do 1421. godine bio dio feudalnog posjeda akvilejskog patrijarha. U mletačke ruke prelazi 1421. godine gdje ostaje do propasti Republike krajem 18. stoljeća (Gruber, Povijest Istre, str. 73., 203.; Istarska enciklopedija, str. 120.).

Statut grada Buzeta iz 1435. godine napisan je na latinskom jeziku i podijeljen je na sto i četrdeset glava.

Kao i drugdje u mletačkoj Istri načelnika je postavljala Venecija. On je trebao štititi njezine interese i zato se napad na njega strogo kažnjavao. Naime, bilo je propisano da nasrne li netko na načelnika treba platiti dvjesto libara Veneciji i Buzetu. U slučaju da je načelnik bio teže ozlijeđen, počinitelja se kažnjavalo s dvije godine tamnice. S dvostruko blažim kaznama postupalo se protiv počinitelja koji su isto učinili vikaru i sucu (gl. 25.). Međutim, načelnik i sudac također su bili podložni kazni u slučaju da su oni nekoga napali (gl. 26.).

Statut grada Buzeta ne pruža mnogo podataka o tome koliko je bilo vijeća i koliko je bilo njihovih članova. Mirko Zjačić smatrao je da su bila tri vijeća (Zjačić, Zaključci buzetskog općinskog vijeća, str. 213.), no nije isključeno da su zapravo postojala samo dva: Veliko i Malo vijeće. Sačuvani zaključci buzetskog vijeća pružaju podatke o broju prisutnih članova Velikog vijeća (od 17 do 29 prisutnih) koje se sazivalo u palači buzetskog načelnika (Zjačić, Zaključci, str. 235, 242, 279.). Kao i drugdje, nakon što je bio izabran sudac među članovima Vijeća, trebalo je izabrati novog vijećnika koji će doći na njegovo mjesto (Zjačić, Zaključci, str. 236.). Za Veliko vijeće vjerojatno su se mogli natjecati i punoljetni muškarci čiji preci nisu bili pripadnici tog tijela te su članovima mogli postati s natpolovičnom većinom glasova kada je postojao kvorum (Zjačić, Zaključci, str. 272.). Ipak, nije isključeno da je kandidat za člana Malog vijeća (koje je bilo dio Velikog vijeća) mogao biti samo onaj čiji je predak bio vijećnik. Josip Banić smatra da je bilo jedno vijeće te, posve razumljivo, da su kandidati za nj mogli biti samo oni pojedinci čiji su preci bili njegovi članovi (Banić, Elitni društveni slojevi, str. 63.). Ako se uzme u obzir Statut Vodnjana, izgleda da je procedura predlaganja kandidata za pojedinu službu bila slična i u Buzetu. Naime, u jednakom su omjeru kandidate predlagali načelnik i vijećnik (možda je potonji to pravo stjecao ždrijebom) te se potom o njemu glasalo u Velikom vijeću (Zjačić, Zaključci, str. 236-237.; Banić, Elitni društveni slojevi, str. 64.).

Broj sudaca nije posve jasan, ali vjerojatno su u službu bila birana barem dva suca kojima je mandat vjerojatno trajao manje od godine dana. Sudac nije smio donositi presude u slučajevima gdje mu je jedna od stranaka koje su pristupile sudu bila u srodstvu (gl. 109.). Sličnu odredbu, potpuno razumljivu kada je riječ o sukobu interesa, može se pronaći u većini statuta.

Službenici su bili podložni kazni u slučaju da su nekoga uvrijedili te su u tom pogledu bili pravno izjednačeni s drugim stanovnicima Buzeta (gl. 14., 15.). Svaki stanovnik Buzeta bio je dužan obavljati dužnost stražara ako mu se to odredi te je u slučaju odbijanja trebao platiti deset solida za dnevnu stražu i dva groša za noćnu stražu (gl. 45.). Svi službenici bili su pod posebnom skrbi Buzeta, što nije neuobičajena odredba Statuta. Naime, ako je netko u službi bio zarobljen, tada ga je općina imala dužnost otkupiti, dok je u slučaju smrti njegov sin dvadeset godina bio oslobođen davanja općini. U slučaju sakaćenja tijekom obavljanja dužnosti službenik je imao pravo na novčanu odštetu od sto libara te plaćene troškove liječenja, sve na račun Buzeta. Istovremeno, svaki je službenik vlastitom imovinom bio odgovoran za propuste koje bi učinio svojim radom (gl. 134.).

Samo su tijela vlasti mogla davati suglasnost za hvatanje osumnjičenika (gl. 47.) i kažnjavanje (gl. 48.). Strogo se kažnjavalo svakoga tko se uplitao u postupanje službenika po nalogu vlasti (gl. 35.). Ovim se odredbama vjerojatno nastojalo snažnije istaknuti da je ovlast za djelovanje u uspostavljanju reda i zakona pripadala isključivo za to ovlaštenoj osobi što je i bilo u javnom interesu.

Notara koji je sastavljao ispravu lažnog sadržaja trebala je snaći kazna sakaćenja, odnosno odsijecanja desne ruke (gl. 5.). Jednaka kazna čekala je osobu koja je naručila sastavljanje takve isprave kod notara (gl. 6.). Korištenje lažnom ispravom u sudskom postupku kažnjavalo se s pedeset libara ili ako krivac nije mogao podmiriti kaznu bičevanjem ili žigosanjem (gl. 7.). No ako je tko lažno optužio notara da je sastavio lažnu ispravu i to mu se dokazalo, tada je tužitelj bio dužan platiti kaznu od deset libara (gl. 17., 18.). Kažnjavalo se i onoga tko je drugog klevetao i širio laži (gl. 79.). U osnovi, ovdje se nastojalo posebno jamčiti pravnu sigurnost čiji je jedan od temelja bila ovjerena pisana isprava i odgovornost za izgovorenu riječ.

Uvažavajući lokalne specifičnosti, a u nedostatku jasno popisanih odredbi u Statutu i odlukama vijeća, vjerojatno je u Buzetu struktura vlasti bila slična onoj drugih komuna u Istri. U okvirima tadašnjeg vremena nastojalo se odvojiti javni od privatnog interesa, osigurati vjerodostojnost ovjerenog pisanog dokumenta strogim kažnjavanjem krivotvorenja ili ovjeravanja lažnog sadržaja kao i spriječiti svaki voluntarizam u postupanju kod slučajeva gdje je ovlast smio i mogao imati samo onaj službenik koji je na to mjesto postavljen od načelnika ili Vijeća.

Literatura (izbor):

Banić, Josip, Elitni društveni slojevi kasnosrednjovjekovne buzetske komune, Histria (Pula), br. 5 (2015), str. 43-78.; Beuc, Ivan, Osnovi statutarnog prava u Istri, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu (Zagreb), god. 12., br. 3-4 (1962), str. 181-198.; Gruber, Dane, Povijest Istre, Zagreb: Tiskara Ivan Lesnik Jastrebarsko 1924.; Istarska enciklopedija, Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2005.; Zjačić, Mirko, Statut buzetske općine, Vjesnik Historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, 8-9 (1963-1964), str. 71-137., 10 (1965), str. 119-199.; Zjačić, Mirko, Zaključci buzetskog općinskog vijeća 1502-1523. godine, u: Monumenta historico-juridica slavorum meridionalium, vol. XIII., Zagreb, 1979., str. 205-292.