Stogodišnjica Jurine i Franine: U Poreču predstavljeno 69. izdanje popularnog istarskog godišnjaka za 2023. – Nagrada za besidu „Drago Orlić“ Tomislavu Milohaniću

Foto: Andi Bančić

Popularni istarski zavičajni godišnjak „Jurina i Franina“ u stotoj godini od svog prvog izdanja doživio je novi 69. broj za 2023, koji je sinoć svečano predstavljen u Poreču, pred brojnom publikom okupljenom u foajeu gradskog kazališta. Pod naslovnicom koja prikazuje Roč nižu se vrijedni prilozi iz pera 64 znanih novinara, publicista, književnika, znanstvenika i kulturnih djelatnika o ljudima, događajima, predmetima i zanimljivostima vezanim za Istru, uključujući kalendar s imendanima, horoskop i uglazbljene stihove Daniela Načinovića „Škocila je macka na štol“. Publikaciju su predstavili grafički urednik i izdavač Vladimir Bugarin (tvrtka 5 do 12) i članica uredništva Ivona Orlić, uz moderiranje Josipa Marasa, dok je urednik Vlado Mandić zbog bolesti bio prisiljen izostati.

Istom je prigodom Nagrada za besidu „Drago Orlić“ dodijeljena porečkom pjesniku Tomislavu Milohaniću rodom iz Rapavela, a uručio ju je prošlogodišnji prvi laureat Edi Maružin. Okupljene su pozdravili i županijski pročelnik za kulturu i zavičajnost Vladimir Torbica i gradonačelnik Poreča Loris Peršurić. Torbica je otkrio da je Istarska županija prilikom tiskanja Jurine i Franine imala samo dva zadatka – „dati šolde i ne petljat' se u ništa“, duhovito primijetivši da je upravo radi toga to tako uspješan projekt. Zahvalio je svima koji su doprinijeli njegovom ostvarenju i pridružili se promociji „perke ko ne znamo ki smo, ne znamo ni di ćemo završiti“. Na značaj omiljenog godišnjaka ukazao je i gradonačelnik Peršurić, pridružujući se pohvalama i zahvalama autorima. Grad Poreč u vrijeme novogodišnjih blagdana redovito poklanja Jurinu i Franinu, rekao je također, i upravo je to najtraženiji poklon.

Na povijest Jurine i Franine osvrnuo se Vladimir Bugarin, podsjetivši da je kalendar u vrijeme Italije bio zabranjivan i protjerivan, a kasnije su pauze u izdavanju nastale ponajprije iz financijskih razloga. U novije je vrijeme 1990. palicu izdavača preuzeo Miroslav Sinčić sa svojom tvrtkom Reprezent, a kad se on povukao odlazeći u mirovinu, na scenu je stupio Drago Orlić s čuvenom rečenicom „Ne moremo puštiti da se Jurina i Franina zatare!“. Orlićeva Errata Corrige je u ulozi izdavača zadatak uspješno obavila za 2019, 2020. i 2021. godinu. No, njegova bolest i odlazak „zaustavili su nas na kvarat puta“, rekao je Bugarin o broju za 2022, koji je sa svojom tvrtkom 5 do 12 preuzeo izdavaštvo, dok je glavni urednik tada postao Vlado Mandić. Novi je tim nastavio raditi trudeći se slijediti Orlićev koncept.

Bugarin se na podršci zahvalio županijskom Upravnom odjelu za kulturu i zavičajnost, kao i brojnim autorima priloga. Istaknuo je da je odaziv pisaca bio toliko velik da su dio tekstova bili prisiljeni staviti na čekanje za sljedeći broj. Na čekanju je i više ilustracija, vinjeta i karikatura uglednih istarskih ilustratora, crtača i slikara. Jedan od naručenih priloga, međutim, nije stigao. Radi se o onome Franka Lukeža koji nas je, nažalost, prerano napustio.

Publika je od Bugarina doznala i da malu, ali značajnu potporu svake godine dobivaju iz Amerike, od Hrvata uglavnom s područja Labinštine, koji s velikim nestrpljenjem čekaju svoje primjerke godišnjaka. Među zanimljivostima je i da najnoviji dijalog između Jurine i Franine odvija na „nazovimo to uvjetno, standardnom istarskom dijalektu“, za što je zaslužan Milan Rakovac. Lani su ovi junaci razgovarali na labinjoskoj cakavici, a sljedeće godine će se možda preseliti na Buzeštinu i po prvi put postati kajkavci, tko zna.

Ivona Orlić je rekla da je ponosna na rad svih autora i odaziv publike. Posebno je naglasila da je veseli tako velik broj prisutnih sugrađana i ljudi iz drugih krajeva Istre koji vole Istru i Jurinu i Franinu, što svjedoči o vrijednosti ove knjige i o tome koliko je ona dio svih nas. Osim toga, smatra da je važno da knjiga nastavi izlaziti upravo u aktualnom tiskanom obliku. Spomenula je i da je dobila naputak da bi Etnografski muzej Istre trebao posvetiti jednu izložbu Jurini i Franini, čemu se nada u budućnosti. Na značaj i kvalitetu publikacije te na renomiranost i dragocjen angažman svih njenih autora ukazala je i članica uredništva Vanesa Begić.

Prvi broj Jurine i Franine tiskan je u Trstu krajem 1922. za 1923. godinu, u nakladi političkog društva Edinost, na 125 stranica sa slikama, a koštao je 3 lire. Najnovije izdanje ima 224 stranice formata 16,5 x 24 cm i od danas ga je moguće kupiti u knjižarama diljem Istre ili naručiti online na jurinaifranina@gmail.com . Cijena mu je 135,62 kune, a nakon Nove godine točno 18 eura.

Što donosi novi broj Jurine i Franine?

U uvodu kalendara čitateljima se obraća njegov najdugovječniji urednik Miroslav Sinčić. Slijedi najopširniji prilog s pregledom svih zbirki Etnografskog muzeja Istre u Pazinu, koji potpisuje ravnateljica muzeja Ivona Orlić. Urednik Vlado Mandić piše o prvim brojevima Jurine i Franine do fašističke zabrane 1929, Davor Mandić o povijesnim odlukama iz 1943. i sjedinjenju Istre s maticom zemljom, Robert Matijašić o stradanju Istrana u njemačkome radnom logoru, a Valter Černjul o Matku Laginji koji se prije 140 godina u Istarskom saboru usudio govoriti materinjim hrvatskim jezikom. Davor Šišović potpisuje tekst o istarskom bogatstvu različitih mikroidentiteta, Marijan Milevoj onaj o pruzi Lupoglav – Štalije koju su gradile omladinske radne brigade i koja je otišla u zaborav, a Slaven Bertoša o Kvarnerskoj Saloni - drevnom Osoru na dodiru Cresa s Lošinjem.

Autor priloga o dvomilenijskoj tradiciji brodogradnje u Rovinju je Aldo Pokrajac, dok o piscu Fulviju Tomizzi piše Milan Rakovac. Tu je i “Francijev offline podcast” Marija Benčića o Franciju Blaškoviću, tekst Oresta Cossetta o nekadašnjoj kolektivizaciji koja je upropastila porečke seljake te oni Mirjana Rimanić o poznatome istarskom plesu balunu, ali i o depopulaciji Istre. O malom Umagu koji je postao velegrad tenisa piše Zlatan Varelija, o samostanskom posjedu u Dajli prepuštenom propadanju Jerica Ziherl, a o cakavizmu i vrijednosti zavičajnih govora Ivana Nežić. Kako je Pula odabrana za austrijsku ratnu luku otkriva Anton Percan. Porečki Inter, koji je nekad bio pojam za vrhunsku zabavu, tema je teksta Josipa Marasa, dok Nada Galant opisuje kako se odlučila prevesti Malog princa na žminjsku čakavicu. Asim Čabaravdić piše o rudaru koji je iz Bosne došao u Istru i završio studij medicine, Barbara Ban o zatvaranju pulskog rock kluba Uljanik, a Kristian Stepčić Reisman o labinskim pjevačima u vrhu hrvatske pop scene. Fratarski otok kod Pule tema je Budimira Žižovića, a tinta za pisanje koja se dobivala iz istarskih baraboški ona Gorana Prodana.

Među tekstovima su i oni o ljudima kojih više nema, a obilježili su svoje vrijeme, poput poznatog pazinskog kirurga dr. Ivana Matijašiću, znanstvenika i pisca Ive Rudana, etnomuzikologa Renata Pernića, jezikoslovca Gorana Filipija, dirigenta Mirka Dekleve te o osnivaču Atomskog skloništa i Sajma knjige u Puli Boška Obradovića. Među zanimljivostima je svakako i prilog o kočiji koju je kraljica Elizabeta II. darovala Titu i koja se i danas čuva na Brijunima.