Stanovnici Kirmenjaka kod Žbandaja žive u nehumanim uvjetima, a svemu je, kako kažu, krivac tamošnji kamenolom

[slika1]„Dođite barem vi kad nas nitko drugi ne želi slušati, i uvjerite se u kakvim nehumanim uvjetima neki od naših mještana žive“, pisalo je u e-mailu kojeg smo dobili iz Kirmenjaka, sela između Žbandaja i Svetog Lovreča. Dobili smo uputu da u selo uđemo sa lovrečke strane, kako bismo se i sami uvjerili u problem i prije nego se sretnemo sa mještanima.

Prvo što ćete na cesti od Lovreča prema Žbandaju primijetiti jest njena uništenost, koju najviše imamo zahvaliti činjenici da i tom cestom, kao i svakom drugom, bez obzira na ograničenja i zabrane prometuju kamioni puno teži od osam tona. Sasvim sigurno ćete, ako se zaustavite, u pet minuta vidjeti barem nekoliko takvih.

[slika10]Skrećemo prema Kirmenjaku i odmah nailazimo na prizor sličan onima na Mjesecu: nekoliko centimetara debeo sloj fine žućkastobijele prašine prekriva sve: cestu, rubove, travu, lišće. Život je uz tu cestu nemoguć.

Nakon vožnje po takvoj pustinji naletjet ćete na malo asfalta. Od sugovornika smo doznali kako je „Kamen“ iz Pazina „velikodušno“ asfalitrao tih nekoliko metara ceste kroz njihovo selo, ali im to ništa nije pomoglo, jer mnogi vozači ogromnih kamiona (uz čast rijetkim izuzecima) ni ne smanje brzinu kad prolaze zavojem.

[slika2]U tom je zavoju postavljeno kamenje, kao zaštita za mršavu vegetaciju koju mještani pokušavaju održati živom. Dok nije bilo kamenja, vozači su „kratili“ zavoj preko ruba asfalta i gazili sve što izađe iz zemlje. Slična je situacija i dalje, nakon sela, prema kavi.

Jedan od sugovornika rekao nam je kako je sagradio kuću u želji da se pod stare dane odmori i živi na čistome zraku. No, nije nam previše trebao objašnjavati kako se gadno prevario očekujući čisti zrak: atmosfera je, naročito nakon prolaska kamiona, kao pokraj neke cementare koja pušta na sve strane. Sve je, doslovno sve, prekriveno slojem prašine: dvorišta, ograde, trava, masline, cvijeće, voće... sve. „Kuće provjetravamo samo onda kad kamiona nema, pa i to u slučajevima kad ne puše vjetar. Inače, sve se za trenutak napuni prašinom“ rekao nam je jedan stariji barba.

[slika4]Napravili smo automobilom jedan đir prema kamenolomu i natrag, dug ukupno oko jednog kilometra i doživjeli sljedeće: automobil nam je bio prekriven prašinom koja se uvukla svuda: u blatobrane, ispod poklopca motora, zacementirali su se otvori na hladnjaku, a sve zato što smo dio puta vozili iza jednog kamiona koji je vozio blokove kamenja. Putem se susreo sa službenim vozilom koncesionara kamenoloma i sa bagerom koji neprekidno ravna cestu, nanosi nove slojeve pijeska, kako bi mrcine teške nekoliko desetaka tona mogle nesmetano voziti. Iako voze vrlo malom brzinom, na snimljenim fotografijama možete vidjeti kako je vidljivost na trenutke praktički – nula metara.

[slika6]Da bi se kamioni mogli mimoilaziti, doznali smo, „Kamen“ je cestu samoinicijativno proširio, i to na račun privatnih parcela. A te su parcele potpuno zapuštene, što je i logično: tko bi mogao uzgajati bilo kakvu kulturu kad je njiva stalno pokrivena prašinom?

Na kraju nas je jedan mještanin poveo pješke stotinu metara prema kraju asfalta, u smjeru Lovreča. Zagazili smo cipelom u prašinu i ustanovili kako je ona toliko duboka da nam cijela cipela u nju jednostavno – potone.

Poslali smo prije nekoliko dana dopis „Kamenu“ i tražili očitovanje o problemu, ali odgovor još nismo dobili.

Zašto policija ne spriječi promet vozila težih od osam tona koliko je maksimalno dozvoljeno? Zašto neka od nadležnih inspekcija ne reagira, pa barem dođe pogledati u kakvim uvjetima  ti ljudi žive? Zašto koncesionar, koji od iskorištavanja kamene sirovine, za koje plaća mizerne naknade i od koje stvara veliki profit, barem jedan dio ne potroši na sređivanje uvjeta za obavljanje vlastite djelatnosti?

Pratit ćemo situaciju i za mjesec dana pogledati je li se što promijenilo pa vas izvijestiti.

Pogledajte u foto-albumu kako izgleda život na rubu Kirmenjaka.