Sramota zvana autobusni kolodvor

Kad pogledamo na što liči porečki autobusni kolodvor, ne možemo vjerovati kako je naš grad uopće ikad ušao u uži izbor za Plavi cvijet, prestižnu nagradu Turističke zajednice Hrvatske koju smo posljednji put, ako se ne varam, dobili 2010. godine i dospjeli u društvo Raba i Cavtata. Oni koji su proteklih godina imali priliku posjetiti ta dva turistička mjesta začudit će se još i više.

Ako uzmemo u obzir nepostojanje zračne luke i željeznice, autobusni je kolodvor jedino pravo predvorje Poreča, naš dnevni boravak kojim godišnje prođe ogroman broj turista i putnika.

Zamislite da vam netko dođe u goste, a poznati ste po uređenosti svog stana i gostoljubivosti, pa ga kod vas dočeka polumrak, razvaljeni dvosjed, crno-bijeli televizor koji žmirkati prestaje tek nakon šamara, oguljeni zidovi i strop koji se urušava. Zvuči strašno?

Nije to ništa prema onome kako porečki autobusni kolodvor izgleda: naše turiste i putnike dočekuje prastara, loše obojana neukusna zgrada građena u obliku jeftinog štanda na afričkoj tržnici. Drvena obloga sa nadstrešnice visi na sve strane, a na jednom je dijelu daskama zakucana kako ne bi nekome pala na glavu. Odnedavno su peroni ukrašeni neukusnim drvenim štandovima, plakati na tabli za osmrtnice su potrgani, a noću su svi peroni osim jednoga u mraku, jer ne radi ni rasvjeta.

Kombinacija nezainteresiranosti privatnog vlasnika i gradske vlasti dovodi do toga da se pred kolodvorskom rampom u vrijeme dolazaka i odlazaka autobusa ponekad parkira i po desetak automobila, stvarajući nesnosnu gužvu.

Dodamo li tome nemogućnost da se na nečemu što bi trebalo biti javna površina zadržite dulje od nekoliko minuta a da vas čak i nakon desetak minuta po džepu ne opale apsurdnim iznosom od sedam kuna, opći se dojam može svesti na samo dvije riječi: sramotna otimačina.

Ono čega na kolodvoru nikako ne nedostaje je bezbroj metalnih okvira za reklame.