Smokvenjak

Smȍkvenjak je istarska poslastica izrađena od usitnjenih smokava s malim dodatkom rakije .

Osim prevladavajućeg naziva smokvenjak, u Istri se ponegdje rabe i sir od smokav ili hlib od smokav.

U istarskoj tradicijskoj prehrani smokva od davnina ima važnu ulogu, a tome u prilog govori i podatak da se mjesec rujan naziva smokvenjak . To je mjesec u kojem dozrijevaju kasnije sorte smokvi, kada se smokve suše, ali i radi smokvenjak .

Međutim, smokvenjak je znatno više od jednostavne slastice. Veliku važnost imao je u tradicijskoj prehrani, naročito u ruralnim sredinama obalne Istre gdje je smokva kao kultura najviše zastupljena, posebice južne Istre. Smokvenjak se uglavnom jeo u jutarnjim satima. Zbog svojih nutritivnih vrijednosti davao je energiju za započeti dan.

Odrasli muškarci, a naročito stariji ljudi voljeli su u jutro, prije nego bi krenuli u bilo kakav posao, uzeti malo smokvenjaka i čašicu rakije. Po ovome mnogi pamte svoje djedove i očeve.

S druge strane, majke često nisu imale djeci što dati da ponesu za marendu u školu osim fetu- dvije smokvenjaka. U siromašnijim obiteljima smokvenjak se čuvao kao hrana za težake ili su ga žene prodavale na tržnicama kako bi zaradile ponešto novca.

Vještina izrade smokvenjaka prenosila se s koljena na koljeno po ženskoj liniji, a i danas je to uglavnom žensko umijeće.

Za izradu smokvenjaka najvažnije su dobro, kvalitetno i sigurno posušene smokve. Suše se na mreži desetak dana, zaštićene od kukaca, i pritom se mora paziti da na njih ne padne rosa ili kiša, odnosno da ne „povuku“ vlagu. Ako budu imalo gnjecave, to može utjecati na kvalitetu, a što je još važnije, smokvenjak od takvih smokava se može pokvariti. Po njegovoj se boji vidi kako je smokva sušena: ako su smokve sušene prirodnim putem na suncu, smokvenjak je nešto svjetliji od onog rađenog od smokvi koje su sušene u pećnici ili na neki drugi način.

Nakon sušenja, smokve je potrebno usitniti. Stariji, najčešći i jednostavniji, ali i najteži način je sjeckanje širokim tupim nožem, zvanim peštadur, na drvenoj dasci. Za tu se radnju kaže tući z peštaduron . Neke su se žene koristile sjekiricom umjesto peštadura . Drugi način je mljevenje smokvi na ručnim strojem za mljevenje mesa.

Usitnjene smokve treba dugo, čvrsto i dobro mijesiti da se dobije kompaktna smjesa.

Kako se smjesa ne bi lijepila za ruke, dodaje se rakija ili sok od bijeloga grožđa. Rakija je, osim što služi kako bi se smjesa lakše mijesila i da se ruke ne lijepe, na neki način i dezinfekcijsko sredstvo. U slučaju da ruke nisu dobro oprane ništa se neće dogoditi smokvenjaku. Usto se na kraju smokvenjak može lakše zagladiti. Ovo je dosta važno jer se tako sprječava da prilikom sušenja u njega uđe muha ili koji drugi nametnik.

Od dobro zamiješane smjese odvoji se određena količina (od oko 300 do oko 600 grama) i oblikuje smokvenjak koji oblikom podsjeća na sir ili hljepčić . Smokvenjak se nakon toga stavi na list smokve ili javora , posloži na drvenu podlogu, pokrije gazom te neko vrijeme iznosi na zrak da se posuši. Nekada se uglavnom čuvao u starim drvenim škrinjama , kaselama, ili na povišenim mjestima (viseće drvene rešetke, lesnicice ili vrh ormara). Čuvanjem i stajanjem u kaseli smokvenjak može s vremenom dobiti laganu bijelu koricu koja nastaje kristalizacijom šećera iz smokve, što ga štiti da može duže trajati.

Danas domaćice smokvenjak sve rjeđe čuvaju u konobama, a sve više u hladnjacima ili ga vakumiraju. Međutim, mnogi se slažu da je najbolji onaj koji se čuva u konobi na suhom i hladnom mjestu.

Velik doprinos očuvanju i promociji ove tradicijske slastice ima manifestacija Fešta od smokve i smokvenjaka koja se od 2006. svakoga rujna održava u Barbanu . potičući mnoge domaćice koje su nekada izrađivale smokvenjak da ga izvuku iz zaborava.

Mirjana Margetić