Slavonka s porečkom adresom Katarina Jeremić (33): Podjela na muško-ženske poslove danas je gotovo zanemariva

Slavlje diljem Hrvatske, roštilj uz drage ljude na slobodan dan, podjela graha u hrvatskoj metropoli iliti zajednička marenda fažola u istarskoj regiji... tradicionalni su to sinonimi za Međunarodni praznik rada koji je nekada obilježavao borbu za radnička prava i pokrete koji su nerijetko bili popraćeni demonstrativnim skupovima zaposlenika upotpunjenim parolama i pamfletima. Danas se većinom Međunarodni praznik rada obilježava zajedničkim druženjima u krugu obitelji, prijatelja pa čak i radnih kolega na većinom slobodan dan i državni praznik. Ukazuje li to da smo zadovoljni i ispunjeni svojim poslovima, plaćama, radnim uvjetima i kolegijalnom atmosferom? Istraživanja pokazuju nešto drugačiju sliku.

Nedavno je u fokus javnosti stiglo istraživanje Katedre za psihologiju rada Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prema kojemu gotovo svaki drugi Hrvat razmišlja o promjeni posla u godini dana. U posljednje tri godine, to je učinila gotovo polovina radnika. Nadalje, u potrazi za novim radnim mjestom u trenutku istraživanja, bila je četvrtina radnika u Hrvatskoj. Ako se tome pridodaju visoke brojke Hrvata koji odlaze iz zemlje u inozemstvo u potrazi za poslom koji će ih ispuniti i osigurati im nešto bolje financijske uvjete, svakodnevno svjedočimo lošim statistikama i zaključujemo kako se tržište rada u Hrvatskoj drastično mijenja, iako su radnici prije nekoliko desetljeća težili sigurnom i stabilnom poslu koji se nije mijenjao, ako se baš nije moralo.

Osluškujući i tako prateći dinamične promjene na tržištu rada, ne možemo se ne zapitati – postoje li stanovnici naše države koji ujutro ne odlaze s grčem u želucu na radno mjesto? Ispunjava li posao barem nekolicinu njih entuzijazmom i vraćaju li se svojim domovima i obiteljima sretni i zadovoljni? A s druge pak strane, postoje li oni poslodavci koji prepoznaju vještine i kvalitete svojih marljivih radnika i za to ih zasluženo nagrađuju?

Donosimo priču jedne Slavonke koja je u potrazi za stalnim zaposlenjem postala našom sugrađankom i pronašla svoje mjesto u području kojeg i danas mnogi smatraju 'muškim poslom'. Njen profesionalni put neobično je zanimljiv, obilježen brojnim anegdotama, ali i pozitivnom energijom te privikavanjem na šarm i ljepote našeg tisućljetnog grada.

Potraga za poslom danas 33-godišnju Katarinu Jeremić dovela je u Istru prije gotovo cijelo desetljeće gdje je prvotno radila kao sezonski radnik. Vrijeme je odmicalo i već je pomišljala na povratak u rodnu Slavoniju ako ne pronađe stalno zaposlenje. Igrom slučaja ili prstom sudbine, ako želite, našla se u pravo vrijeme i na pravom mjestu.

- Živjeti s jednom, suprugovom plaćom i prije devet je godina bilo poprilično izazovno. Tragala sam za poslom na neodređeno i u obližnjem porečkom kafiću upitala konobaricu zna li za neku tvrtku u kojoj traže radnike. Ona me usmjerila na benzinsku postaju Poreč Obilaznica sjever. Pomalo uplašeno, uputila sam se na odredište i tadašnju poslovođu upitala traže li zaista radnike i mogu li podnijeti prijavu. Rekla je da baš danas obavlja razgovore za posao te da slobodno ostanem. Razgovor je ugodno protekao, iako je u ono vrijeme posao na benzinskoj postaji bilo teško dobiti stoga nisam polagala prevelike nade u pozitivan ishod. Međutim, nakon nekoliko dana dobila sam povratnu informaciju kako sam dobila posao i tada sam samo razmišljala – pa ja ću imati posao kroz cijelu godinu, sa smiješkom se prisjeća Katarina.

Kako je po prirodi znatiželjna osoba naučena na rad, zapitkivala je ono što nije znala, usvajala nova znanja i kada nije bilo kupaca, posvećivala se punjenju polica, ali i poslovima koji tada nisu bili u njenom opisu radnog mjesta. Vrlo ubrzo, nakon samo godinu dana rada provedenog na postaji danas jedne od najvećih hrvatskih tvrtki i drugog opskrbljivača naftnim derivatima, Katarinino zalaganje, želju za radom, pozitivnu energiju i lijepo ponašanje prema kupcima, prepoznala je njena tadašnja šefica Danijela Šević i ponudila joj posao poslovođe benzinske postaje. Objeručke je Katarina, ali s dozom nepovjerenja u vlastite sposobnosti, prihvatila novu poziciju.

- Bilo je tu i uspona i padova, stresova, ali lijepih dana..Svaku sam tešku situaciju izgurala uz pomoć Zvonka, kolege s BP Rovinj koji je bio na raspolaganju za svako moje pitanje ili nedoumicu. A bilo ih je tada, kao i na početku mojega rada, jako puno. Prva prepreka je bila – istarski dijalekt. Kupac dolazi i traži bombolu , drugi daje kvarnar , a kolege me traže da donesem škovaceru . Prvo sam trebala naučiti dijalekt, a potom sve ostalo, kroz smijeh nam priča Katarina prisjećajući se svojih početaka, a kako je vrijeme odmicalo i s novom pozicijom poslovođe počela je slagati ekipu kolega s kojom je iznimno zadovoljna. Jer, kaže, svaki je posao lakše odraditi u dobrom timu. Njega su tada činile Monika i Ivana kojima je Katarina bila vjetar u leđa i koje su zahvaljujući njenom ohrabrenju napredovale na pozicije poslovođe. Inače, ova je benzinska po mnogočemu zanimljiva, a ono što posebice iznenadi kupce je činjenica da je većinom – ženski tim.

- I danas je nekako ljudima uvriježeno mišljenje kako je na benzinskoj postaji "mjesto muškarcima" pa imamo kupce kojima je iznenađenje vidjeti sve žene u jednoj smjeni, ali osobno smatram da je ta podjela na muško – ženske poslove gotovo zanemariva. Nema toga što mi ne možemo napraviti, energično nastavlja Katarina.

A to podrazumijeva i promjenu guma kupcima, provjeru ulja na pokojem autu, zvanje vučne službe ili pomoć oko snalaženja u gradu mnogobrojnim turistima i prolaznicima. Naime, za vrijeme ljetne sezone ova je benzinska postaja iznimno prometno i frekventno odredište brojnih stranaca kojima Katarina stoji na usluzi – često ih uputi na njihovu lokaciju, nerijetko im crta i kružne tokove kako bi lakše shvatili put i uživa u komunikaciji s kupcima. Kaže, oni joj uljepšavaju dan, a mnogi od njih kroz sedam godina rada na benzinskoj postaji postali su rado viđeni poznanici, a neki od njih i bliski prijatelji. Zanimljivih situacija je, priča nam Katarina, pregršt.

- Najviše sam ljudi tijekom svog boravka u Poreču upoznala upravo zahvaljujući mom radnom mjestu. Dobrih i neiskvarenih osoba koji su mi postali prijatelji i s kojima imam osjećaj da sam – kod kuće. Svaki je dan dinamičan, nerijetko ispunjen smijehom, pozitivnom energijom, ali i nezgodnim situacijama kupaca koje s vremenom postaju zanimljive anegdote. Dogodi se tako da često kupci kažu krivo mjesto točenja jer ne zapamte broj, nerijetko natoče krivo gorivo, zapričaju se s kolegom ili poznanikom pa ne shvate da gorivo curi na sve strane, ponekad i zaborave koji je njihov automobil, a ponekad i broj automehaničara moramo imati pri ruci. Nažalost, zateknemo se i u nekim lošim situacijama i trenucima. Sjećam se kako nam je jednom na vrata ušao muškarac potpuno blijedog lica s pitanjem može li sjesti. Pozlilo mu je, a ja sam odmah znala što učiniti, nastavlja Katarina.

Rad na benzinskoj postaji posao je u kojemu nerijetko osoba treba biti i psihijatar, prijatelj, kolega, ali i mentor i učitelj na kojemu je velika odgovornost budući da Katarina vodi tim od desetero ljudi. Njene obveze podrazumijevaju pregled izvještaja i dokumenata,narudžbenice, inventure, riešavanje sitnih i usputnih poteškoća, kao i slaganje robe na police te pomoć kolegama na blagajni. Ništa joj nije problem, jer kaže, ima odličan tim, rade u ugodnoj atmosferi znajući da se svaki njihov trud budno prati i prigodno nagrađuje – od napredovanja do brojnih beneficija.

- Slobodni vikend mi puno znači – provodim vrijeme s dragim ljudima, svojim suprugom, uživam u hobijima poput kickboxinga i vježbanja, a s toplim vremenom rado šetam uz predivno more i divnu porečku prirodu. Ma i vrijeme na poslu mi brzo proleti uz odlične kolege. Zadovoljna sam svim svojim aspektima života – imam stabilan i lijep posao, redovitu plaću, brojne benefite i nagrade i mjesto za napredovanje. Uz to, imam i posložen privatan život, s roditeljima u Slavoniji se često čujem i zaista nemam razloga za žaljenje, zaključuje ova vesela 33-godišnjakinja.

Trud i rad, kaže nam Katarina zaista se isplate. Treba biti timski igrač, imati volju za učenjem, ali s druge strane treba stajati i poslodavac koji će znati i htjeti prepoznati kvalitete svoga zaposlenika. Jer ne kaže se uzaludno da je ključ uspjeha – sretan i zadovoljan radnik.

Katarina je pronašla Poreč, a Poreč je prihvatio nju. I ne namjerava svoju sreću tražiti dalje u inozemstvu. S poslom samo sedam kilometara udaljenim od mjesta stanovanja, dobrim uvjetima rada, komunikacijom s kupcima koja ju posebice ispunjava i kolegama koji su s vremenom postali prijatelji, jedan je od primjera da u Hrvatskoj itekako postoje osobe koje vole svoj posao i čija se predanost, organiziranost i motiviranost, zauzvrat itekako cijeni.