Šikuti Machine obilježili 25 godina stvaranja u Galeriji Štala

Četvrt stoljeća postojanja kolektiva Šikuti Machine obilježen je trećim susretom prošle subote na mjestu gdje je priča započeta prije 25 godina – u Galeriji štala u Šikutima. I nije to bilo tek reda radi nego je riječ o pravom gran finalu, gotovo bismo mogli reći jušto u maniri Šikuta.

• Šikuti Machine proslavili 25 godina djelovanja u Savičenti

Publici u korti pred Štalom predstavili su Petercol i Petercol: renomiranog hrvatskog likovnog umjetnika Gorana Petercola i njegovu zrmanu Mirjanu, jednako uspješnu glazbenicu i profesoricu na dvije njemačke glazbene akademije. Korta puna ljudi, a Štala mića. Pred šternom Pekica pozdravi okupljene, Mladen Lučić predstavi Petercole.

Već se počinje mračiti kad Mirjana sjeda uz ulaz u Štalu s harmonikom na krilu i kreće nestvarna interpretacije skladbe koju je za nju napisala rumunjska skladateljica Violeta Dinescu. Mirjana Petercol briljira u suton pred naguranim mnoštvom u jedinstvenom Šikutskom ambijentu. Skladba i izvođačica zvuče drugačije nego nekoliko večeri prije u Poreču, podilaze me žmarci dok slušam.

Glazba prestaje i već u sljedećem trenutku Goran Petercol ulazi u galeriju i počinje svjetlosni performance. Tek nekolicina ljudi uspijeva ući u maleni prostor, drugi se tiskaju na vrata a Pekica savjetuje da se navire pa puste drugima priliku vidjeti što se unutra događa. Petercol sjedne za stol za kojim je vino, namjestio je reflektor koji projicira prvi geometrijski lik na rustični, neravni zid. Mirjana svira tiho. Čini se kao šum disanja ili napora stvaranja. Goran na mobitelu kontrolira koliko je vremena prošlo, otpije iz čaše, dodaje nove oblike, mijenja im položaj i odnos da bi ih nakon nekog vremena spojio u jedno tijelo – svjetlost zauzima čitav prostor. Izlazi u mrak i projicira svjetlosne oblike na fasadu Štale. Mirjana izlazi za njim i privuče pažnju cinom zvona. Pjeva ili ritmički izgovara riječi u šternu. Mnoštvo je potpuno tiho. Ne čuje ih se disati. Samo zvuk Mirjanina glasa i svjetlo s oblika koje Goran postavlja u suodnose na licu Šterne.

Razumije li publika o čemu se ovdje radi ili tek slute da se tu na rubu malog istarskog sela događa nešto ozbiljno i važno? Nije bitno. Svatko je ulovio svoj utisak, svoj dio doživljaja. Moglo se razumjeti kako ovo dvoje ljudi, svatko u svom području, vrhunski i autoritativno koriste svjetlo i zvuk kao materijal umjetnosti!

Ovaj performans Petercoli su nazvali Osvijetljeni sadržaji/Hvalospjev stvarnosti a njihovo povezivanje svjetla, prostor i refleksije stvarnosti može se gledati i kao hommage stvaralaštvu i duhu koji je kolektiv Šikuta potaknuo i njegovao posljednjih 25 godina. Dvoje virtuoza, Goran u stvaranju svjetlosnih instalacija a Mirjana u izvođenju glazbe, očito vodi uzbuđenje stvaranja i istraživanja. Činilo se da je za trajanja performansa njima jednako napeto koliko i publici a to je, čini mi se, bit umjetnosti.

Svatko je od njih dvoje pričao svoju priču, autonomnu a opet uzajamnu. Nisu se dopunjavali, nego zajedno stvarali umjetnost.

Nije to iznenađenje za one koji poznaju njihov rad. Goran Petercol crta, stvara objekte, istražuje svjetlom. Mirjana je koncerta majstorica na harmonici, svira i srednjovjekovni portativ, bandeneon, učila je srednjovjekovno pjevanje, istraživala i svira žene kompozitorice. Oni sadrže mnoštvo (I contain multitudes) - kako je u pjesmi Song of Myself, 51 napisao Walt Whitman i nadahnuo Boba Dylana.