Šibenska avantura «LiDraNo je pokret koji bi lako mogao, bez većih potresa, skoro neopazice mijenjati ljude.»

U jednom od najljepših gradova primorske Hrvatske, Šibeniku, Agencija za odgoj i obrazovanje od 10. do 14. travnja 2011. godine obilježila je dvadeset godina državne smotre LiDraNo, smotre literarnog, dramskog i novinarskog stvaralaštva učenika osnovnih i srednjih škola . Srednja škola Mate Balote i ove je godine u Šibenik poslala svoje učenike: Miju Matasović i Gaiju Cossetto s video-uratkom Tragovi za sutra nastalim u suradnji sa Studijom Gunja i Leonu Bokulić s literarnim radom Treptaj s pozlatom .

Jako nam je žao što profesorica Snježana Radetić nije mogla prisustvovati susretu i s ponosom slušati sve odreda odlične komentare upućene njezinim učenicama Miji i Gaji. No, zato je na sve nas budno pazila profesorica Branka Temimovi ć.

LiDraNo se rodio 1991. godine, dok je Hrvatska još bila u pelenama. No, on nije bio osamljena priredba, bez korijena i veza, već način da se slavenska i hrvatska, kultura poveže neraskidivom vrpcom satkanom od riječi. Jer je riječ prošlost, sadašnjost i budućnost. Misao i radost. Umjetnica i stvarateljica.

Održane su prezentacije, dramske izvedbe, okrugli stolovi i radionice. Nakon formalne svečanosti otvaranja moglo se uživati u ležernom odmoru, koji je uključivao razgled grada i provod u hotelu Ivan.

Za kraj, željela bih citirati predstavnicu središnjeg odbora LiDraNa, Željku Horvat-Vukelju, koja kaže: Kad kažem LiDraNo, vidim sliku zrelog maslačka kojem vjetar na sve strane raznosi padobranaste sjemenke što radosno lete daleko, daleko u posve neočekivanim smjerovima. Vidim val što se množi sam sa sobom tako čudesno i čarobno... Čujem ćarlijanje mladoga, zavodljivoga vjetra... Osjećam se staro i mudro kao kornjača i mlado i bezbrižno kao ptica.

Ovo je iskusto s LiDraNom nekima bilo posve novo, nekima već poznato, ali sve nas je promijenilo. Trebamo proživjeti što više, nismo stvoreni da bi bili okovani za jedno mjesto. Svaki se čovjek barem jedanput treba prepustiti sudbini, otisnuti na putovanje, iako ne zna gdje će ga ono odvesti. Nas je naš trud i naša upornost, naše jedinstveno putovanje, odvelo do toplog i slanog Šibenika gdje smo, kao i svi odani Lidranovci, zajedno proslavili dvadeseti rođendan.

Mali kažun

Ogrnuta šumom valova
zoru mirisnu udišem,
polja, što pjesmom rađaju, slušam,
u djelu nebeskog slikara uživam.

Između drača i granja,
suhozidom brižnim okružen,
zelenilom ovjenčan
stidljivo proviruje
i dobrodošlicu pitomu želi
Mali kažun.

Iz raspukle zemlje iznikao
u zoru, što svlači se, dočekuje,
na prohujala proljeća miriše,
osmijeh prolaznika očekuje.
Mali kažun.

U haljini sivoj,
žuljevitom rukom vezenoj,
osunčanim putovima zagrljen,
skroman,
u krilu zemlje sjedi.
Mali kažun.

Znojem i suzama je umiven,
maslinom uzgojen,
lozom vinovom napojen,
nitima zlatnim uređen.

Dobrodušan, al' usamljen,
burama i kišama odolijeva
i tajne davnih proljeća čuva.
Mali kažun.

U njemu su skriveni
i sići i kosirići,
i suze i smijeh.
Sve boli i nade
u njega su uzidane,
svi dani vrući i hladni,
kad zaklon je bio od vjetra i kiša.

Na mjestu gdje nađoh
i rosu i spokoj,
iz crvene zemlje niče,
sate i dane broji,
al' neuništiv stoji,
spomenik istarskom težaku.

Mali kažun.

Leona Bokulić, 2.OG