Sedmi Ekolo zaključen plesnom pričom Leonarde Lovreković
Plesačica Azra, Suzana Rupenović i plesačica Sara
Izvor:
Parentium
Plaču li žene na Balkanu i zašto? Kako to istražiti i iskazati pokretom – suvremenim plesom? Kad se na čelo intrigantne priče stavi talentirana, uporna, vješta i meritorna Leonarda Lovreković rezultat je trominutni plesni video koji je potresan i duhovit u isto vrijeme. Mogli su se u to uvjeriti oni Porečani, zapravo uglavnom Porečanke, koji su se okupili u predvorju kazališta u subotu navečer, u završnici 7. Ekola.
Video je krajnji proizvod rezidencije Leonarde Lovreković na prošlogodišnjem festivalu Tornaj se doma - Torna casa, također projekt Pučkog otvorenog učilišta Poreč. A Leonarda i Učilište imaju kvalitetnu i uspješnu suradnju od 2019. godine. Ova Porečanka koja je posljednji dio svog plesnog školovanja završila u Skandinaviji i trenutačno radi u Amsterdamu, nije mogla biti prisutna na premijernoj projekciji videa, ali je poslala snimku koja je projicirana prije samog videa. U njoj Leonarda objašnjava dug put koji je prešla od prve ideje do rezultata. Posebno su joj bile u početku važne Dea Curić, Ana Knežević i Ivana Domazet koje su je bodrile i govorile da ima smisla upustiti se u emocionalno zahtjevnu priču. A kako je istražila plaču li žene na Balkanu i zašto provela je plesne radionice s dvije različite skupine – jednu s plesačicama i plesačima, drugu sa ženama koje nisu profesionalno niti rekreativno u toj priči.
- Žene na Balkanu društvo kontrolira i k tome ih uče potiskivanju emocija. Takav uvid imam i od toga sam počela. Bilo mi je važno otvoriti tu temu kroz umjetnost i to u krugu drugih žena, željela sam da naše zajedništvo iznjedri tu priču. Imala sam tjedan dana izvesti sve što mi je bilo na duši. Bilo je to moje osobno umjetničko istraživanje koliko i iskustvo s drugima kroz dvije radionice. Krenule smo od potiskivanja emocija, pogotovo tuge, od ljutnje, podređenog položaja u odnosu na muškarce... Željela sam istražiti dramu kao dio ženskog identiteta i prikazati ples kao proces otvaranja, čišćenja duše. Rezultat koji ćete uskoro vidjeti nešto je drugačiji od onoga što sam planirala, ali da sam imala iskustva u ovakvoj vrsti projekata, predvidjela bih takav finale. Mislim da je prilično presudna bila činjenica da sam i sama plesala, dakle aktivno sudjelovala, a onda ne možeš izvana pratiti ide li sve kako si planirala, bila je iskrena i otvorena autorica Leonarda Lovreković.
A nakon što je publika odgledala plesni video nabijen emocijama i istovremeno duhovit, Suzana Rupenović, voditeljica glazbeno scenske djelatnosti u Učilištu pozvala je srednjoškolke Saru i Azru koje su plesale u Leonardinom projektu. Kakvi su njihovi dojmovi, što su naučile? Rekle su kako smatraju Leonardu velikom plesačicom i divnom osobom.
- Ovaj plesni projekt, to je najbliže što smo uopće mogle prići ovoj teškoj temi koja se transgeneracijski prenosi s naših majki i baka. Osim toga, ovo je bilo nešto sasvim drugačije od svega što sam do sada radila, to profesionalno snimanje, rekla je Azra, a Sara dodala da je puno naučila iz tog novog iskustva.
Sedamdesetogodišnjakinju iz publike zanimalo je kako su tako mlade djevojke razumjele ovu temu. Sara joj je odgovorila da se gotovo svakodnevno susreće s pravilima koje postavljaju muškarci, a Azra je poentirala:
- Nisam do ovog projekta uopće o tome razmišljala. A sad sam, na primjer, svjesna kako u mojoj obitelji kod rukovanja žene redovito preskaču, kao da su nevidljive ili nevažne. Kroz projekt sam osvijestila te mikro stavove koji nas okružuju i na koje nisam obraćala pažnju. Ljuti me to, ali svjesna sam da mogu tek minimalno utjecati.
Plesni video nećemo prepričavati, bit će valjda još prilike vidjeti ga.



